BESKRAJAN DAN

Nenad Bunjac
Autor 6.5.2019. u 08:17

Izdvajamo

  • I razvezala tako KGK-a u posljednje doba o prirodi Bosne, Srebrenice, Mostara grada, franjevcima, euroatlantskim integracijama i ugodnoj spoznaji da je i “Muslimanke nazivaju majkom”, pa tako besvjesna reda urbanog rasizma, vjerske i nacionalne isključivosti, krene u službeno Sarajevo po “voljenu Herceg Bosnu” nudeći svoje posredničke uloge u visokom svijetu diplomacije. I onda, molim lijepo, tri dana prije posjeta službenom Sarajevu, kao vrhovna zapovjednica, razvrsta šest baterija raketnih lansera zemlja – zrak prema BiH? Ne prema Srbiji, našoj omiljenoj neprijateljici u službene svrhe, ipak smo mi una raca, una faca. Ide Kolinda u Sarajevo “balijama nuditi mir do neba”, oni od indoktrinacije islamom više ne misle, ne čuju, niti vide lansere. I tako opet copy paste, a čeka me još dvadeset i dva dana mirovanja, ranit’ ću se žlicom.

Povezani članci

BESKRAJAN DAN

Foto: Goran Mehkek/CROPIX   

Stariji sin mi studira botaniku u Bandićgradu, nema pojma o političkoj prošlosti, mučnoj teoriji i krvavoj praksi naroda s ovih prostora. Samo da mu je repati i uteći u neku zemlju koja ne trpi toliki egzistencijalni pritisak. Ne zadržavam ga, gledam kako bi uspio od šugavih glavnih urednika još šugavijih hrvatskih medija izvući koji nenaplaćeni dug da mu uvalim koju pinku, uz pršut i termo čarape. Moja generacija je odavno pokošena, u zadnjih šest mjeseci bio sam na duplo više sprovoda, nestaju mi prijatelji. Ne daju nam živjeti kako želimo, ne daju nam niti umrijeti kako želimo, pa dokle, što točno želite?

Život je paradoks brutalne naravi, nema dvojbe oko te premise. Jedan od čvrstih argumenata u prilog tezi je biološka nemoć višeg reda poput bolesti ili neželjenog stjecaja okolnosti. Male vrijednosti koje su u stanju promijeniti karakter velikih sustava, de facto, polazište teorije kaosa.

Uglavnom, da ne zvučim dramatično produhovljen jer me ta vrsta pretencioznosti, kao i svaka druga domaća umna radinost smeta – “hobby mi je da razumijem svijet od igle do lokomotive”- jest da me boljetica hedonskog porijekla prikucala uz krevet, a tijelo svakim pokretom podsjećalo na sve proživljene životne boli. Naravno, kako sam u alter egu troprsti ljenjivac, ispunio sam svaku sinapsu anestetikom, pogledao sve s popisa filmova koje sam nekako ispustio u hodu, dočitao “Kratku povijest čovječanstva” od Yuval Noaha Hararija, dovršio sve scenarije, priče i ostale pismene besmislice poput zakašnjele korespodencije pa odjednom shvatio da je pojam vremena doslovno relativan. Nakon pet stravično dugih dana, prepustio sam se životu malog, običnog Hrvata i počeo pomno čitati svoje vrle kolege kolumniste, od očajno limitiranog Nine Raspudića do maestralnog Viktora Ivančića, uredno pogledao Dnevnik HRT 1, Dnevnik Nova TV, Direkt RTL-a, te kao insider proučio smjernice i narav uređivačkih politika većine hrvatskih medija, portala i tiskovina. Besposlen pop i jariće krsti, ali sve je bolje od ovog što nam nude.

Sve u svemu, život malog, običnog Hrvata je naporan, tugaljiv i predvidljiv u svojoj konačnici. Najebali ste kako god okrenete početnu tezu. Jednostavno, u životu sam prošao opako sito i rešeto, pa ako isključimo hiperbolične želje poput trotjednog putovanja do Jupitera i skrenimo prva desno ili trodnevno tulumarenje s Bogom u brazilskom bordelu, prilično sam realiziran čovjek spreman za sve vrste tumačenja sudbinskih zakona. No, nitko i nikad vas ne može pripremiti na grozomornu stvarnost koju Hrvatska nudi. Neizbježna i dosadna poput Smrti.

COPY PASTE I SAMO DRŽI TIPKU

Kako god, nakon nekoliko dana bolnog lješkarenja s palcem na daljinskom upravljaču, shvatio sam da me hrvatska stvarnost svojom strukturom i pojavom neminovno podsjeća na Groundhog day (Beskrajni dan) Harolda Ramisa gdje cinični Bill Murray zaglavi u vremensko prostornom continuumu i nakon što shvati da se nikad i ništa suštinski ne mijenja bez obzira na izvjesnost novog jutra, počne raditi pizdarije od svog života: baci se pod vlak, skoči sa zgrade, gurne čavao u šteker sa strujom i taj rad. Naravno, sve u ime sudbinske ljubavi koju glumi vječno lijepa Andie Mac Dowell. Upravo tako sam se osjećao nakon tjedan dana “input – outputa” hrvatske stvarnosti i doista sam se ozbiljno zapitao o čemu, do vraga, ja i svi ostali pišemo četvrt stoljeća? Sve mi je izgledalo kao posljedica zaglavljene tipke copy paste, stalno su se ponavljale situacije, jedino su imena o(p)stajala ista ili predstavljala varijacije na temu.

Bolno, ali istinito jest da su HDZ i SDP jedna stranka, ali s dva pečata. Kadrovsko porijeklo i ideologija im je iz istog bazena, s tim da je SDP kao proklamirana ljevica uzurpirao pridjev naprednih snaga. HDZ je igrao na kartu primitivnog populizma i evo ih, čeka ih gotovo siguran šesti parlamentarni mandat u sastavljanju Vlade. Podsjetimo zaboravne, bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić objavom čuvenih Tuđmanovih transkripta iz doba njegove vladavine – toplo preporučam, sjajno štivo – demistificirao je ulogu HDZ-a i Franje Tuđmana kao stvoritelja hrvatske države. Golim isčitavanjem razgovora Šarinića, Pašalića,  Šuška, Tuđmana & co., u cijelosti se raspoznaje sva beskrupuloznost i karakter nepotističko klijentističkih stranaka kojima vrvi sav Balkan. Doslovno su uništavali na tisuće ljudskih života u ime “višeg cilja”, kako prije četvrt stoljeća, tako i danas.

Same, same but different.

TAKAV JE ZAKON

Nakon što je prije nekoliko godina Vrhovni sud iz proceduralnih razloga vratio proces na novo suđenje u slučaju FIMI Media gdje je HDZ nepravomoćno proglašen “zločinačkom organizacijom”, nije održano niti jedno jedino ročište. Svu su krivnju prebacili Sanaderu na leđa. Štoviše, HDZ se propagira pod sloganom “Vjerodostojno” i mogu vam reći, nisu u krivu, bolno su dosljedni u svom političkom naumu. Nedavno su ih skoro izbacili iz Europskog parlamenta i asocijacije pučkih stranaka zbog “propagiranja simbola i ideologije nacizma”, ali hrvatski mediji, svekolika javnost i priprosti narod čak posprdno opisuju premijera Andreja Plenkovića kao “europejca” iako je spomenuti do prije mjesec dana ljute suze ronio nad “traumom hrvatskog naroda na Bleiburgu”. Tko je tu lud?

Vjerujte mi na riječ, dovoljno je razgovarati s jednim diplomatom ili stranim obavještajcem srednjeg ranga pa da shvatite kako Hrvatska, prvenstveno poradi korupcijske naravi HDZ i potom, odsutnosti svake smislene opozicije, u Europskoj uniji figurira kao nepoželjno “trinaesto prase”. Popis primjedbi na ustroj, narav i operativnost hrvatske države je podugačak, od pravosuđa preko zdravlja do hiperbirokratizirane uprave, o indeksu korupcije da ne govorimo, godinama smo uvjerljivo prvi po tom pitanju u EU po svim relevantnim parametrima. Kupuješ sve, čak i ono što ti po rođenju pripada, uopće ne pitaju da li imaš. Takav je zakon.

I onda pogledam novu epizodu Zakona i reda, pročitam intervju sa hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarević koja se ekspresno konvertirala u zaštitnicu ženskih prava, bjeloglavog supa, janjića Šarka, psića Švrće i zagrebačkih modnih kreatora – hoće li netko od kolega konačno pronaći jajnike pa upitati je o pravoj naravi njezinih posjeta inozemnim klinikama i koliko litara botoxa & kolagena nosi u hrvatskim venama poput puške o ramenu i lisnice u zadnjem džepu – pa se ne mogu načuditi Suncu. I razvezala tako KGK-a u posljednje doba o prirodi Bosne, Srebrenice, Mostara grada, franjevcima, euroatlantskim integracijama i ugodnoj spoznaji da je i “Muslimanke nazivaju majkom”, pa tako besvjesna reda urbanog rasizma, vjerske i nacionalne isključivosti, krene u službeno Sarajevo po “voljenu Herceg Bosnu” nudeći svoje posredničke uloge u visokom svijetu diplomacije.

I onda, molim lijepo, tri dana prije posjeta službenom Sarajevu, kao vrhovna zapovjednica, razvrsta šest baterija raketnih lansera zemlja – zrak prema BiH? Ne prema Srbiji, našoj omiljenoj neprijateljici u službene svrhe, ipak smo mi una raca, una faca. Ide Kolinda u Sarajevo “balijama nuditi mir do neba”, oni od indoktrinacije islamom više ne misle, ne čuju, niti vide lansere. I tako opet copy paste, a čeka me još dvadeset i dva dana mirovanja, ranit’ ću se žlicom.

LIJEŽEMO RUŽNI I BUDIMO SE TUŽNI

Stariji sin mi studira botaniku u Bandićgradu, nema pojma o političkoj prošlosti, mučnoj teoriji i krvavoj praksi naroda s ovih prostora. Samo da mu je repati i uteći u neku zemlju koja ne trpi toliki egzistencijalni pritisak. Ne zadržavam ga, gledam kako bi uspio od šugavih glavnih urednika još šugavijih hrvatskih medija izvući koji nenaplaćeni dug da mu uvalim koju pinku, uz pršut i termo čarape. Moja generacija je odavno pokošena, u zadnjih šest mjeseci bio sam na duplo više sprovoda, nestaju mi prijatelji. Ne daju nam živjeti kako želimo, ne daju nam niti umrijeti kako želimo, pa dokle, što točno želite? Sinovima i dragoj sam rekao da uzmu zastavu, ali da ništa ne potpisuju, “nemojte da i zastavu ovrše”. Sve što vam sljeduje je ispod kreveta. Ne očekujte ništa od države koja ne poštuje socijalnu notu u preambuli svog Ustava, gdje djeca umiru u bolnim mukama zbog nedostatka proračunskih sredstava u razini voznog parka načelnika općine Perušić, mučki varaju starce prešućenim poreznim stopama zbog dodatnog rada nakon jedva dočekane mirovine,  zapošljavaju sinove i kćeri na prestižnim funkcijama po rodbinskom ključu, izbjegavaju i ismijavaju narodnu pravdu debljinom svoga novčanika, glasno šute dok bolno ne jauknemo kao u “slučaju Daruvarac” i bez imalo samilosti guše svaki slobodan protok kreativnih misli, ideja i djela.

Biti Hrvat ne znači ništa osim ograničavajućeg pojma, meni je biti i Klingonac malo. Živjeti i krojiti hrvatsku stvarnost na isključiv način, bez uvida u sve geopolitičke silnice i razumijevanja uzročno posljedičnih veza na Balkanu – sorry, “jugoistočne Europe” – doslovno znači biti glup ili obnevidjeo. U svojoj suludoj nadmenosti, novostvorene elite uspjele su dokinuti čak i naizgled, neuništivu čar Mediterana, sve suptilne regionalne razlike koje nas čine posebnima stale su im u jednu reklamu za “Ožujsko pivo”. Postojala je cijela plejada ljudi, umjetnika, revolucionara i začudnih tipova koji su ove prostore činile kulturno bogatim poput nedavno preminulog autora niza narodnih hitova tipa Željka Subotića koji je napisao stihove i akorde poput ultimativnog lom hita “ I tebe sam sit kafano”, a koji je umro u najvećoj materijalnoj bijedi. Neobičnim ljudima koji izumiru poput dinosaurusa nekad je bio najveći životni strah umrijeti kao karakterna, moralna bijeda, danas je najveći strah od neimanja, materijalne bijede. Strah velik kao kolektor, oni ne žive nego konzumiraju život.

I tu nastaje točka loma gdje prestajemo biti slični Plenkoviću, Izetbegoviću ili Vučiću i nastupaju nepomirljive karakterne razlike. Iako, jest najveća muka da me čeka još par tjedana serioznog pristupa hrvatskoj stvarnosti, ali postoji daleko žalosnija poanta. Nagnali su nas da se osjećamo ružni dok liježemo i dižemo se tužni budni u nedogled.  I tu se zauvijek razilazimo, unatoč boljetici i maštovitosti copy pasta.

Nenad Bunjac
Autor 6.5.2019. u 08:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija