Besmrtna prolaznost

Ladislav Babić
Autor 28.1.2013. u 11:12

Besmrtna prolaznost

 „Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
– da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“ (Kur’an)

Neki znanstvenici kažu da je „Naš Svemir“ sve što postoji, drugi tvrde da je prije njegova nastanka postojao tzv „Veliki Svemir“ u okviru kojega je ovaj naš samo mali mjehurić – jedan od bezbroj njih koji svaki čas nastaju i nestaju(?). Spomenuti i nespomenuti „neki“, čas kažu da se naš svemir ne mora širiti u prostoru već da se njegovom širenjem isti – uz vrijeme – stvara, dok drugi „neki“ govore da se širenje mora u nečemu zbivati. U tri, četiri ili ne znam koliko dimenzionalnom „nečemu“, ali u – Nečemu! Na neki način, objašnjenje širenja kao „nastanak prostora i vremena“ iz ničega, izgleda vrlo slično vjerovanju u Boga. Dali se filozofski vratiti Kantovoj zamisli prostora i vremena kao „apriornih formi ljudskog zora“, teško je reći. Tek, ima povelikih logičkih teškoća u objašnjenju širenja svemira kakvo nam se nastoji predočiti. Bilo kako bilo, ni naši preci nisu bili imuni od jednakih problema s tumačenjem geneze. Mit govori kako se cijeli Univerzum formirao iz prvobitnog Kaosa, kojeg prema tome možemo smatrati prapočetkom svega postojećeg. Malo osuvremenjujući ovu misao – no, bez previše očekivanja za razumijevanjem – mogli bismo reći kako prije Početka nema prostora (u koordinatiziranom smislu, s obzirom da je nemoguće odrediti tri uzajamno okomita smjera u odnosu na bilo što), ne postoji ni vrijeme u današnjem smislu (s obzirom da nema trajnijeg usmjerenog globalnog razvojnog procesa). Unutar svake kratkotrajne fluktuacije koja brzo utrne postoje različita vremena. Ali, vratimo se mitu, i to onom prastarom, antičkom. Prema “Grčkim mitovima” Roberta Grevsa, ni naši preci iz kolijevke zapadne civilizacije nisu baš bili načisto kako se sve to zaista desilo:

“Neki kažu da je prvo bio Mrak, a da je iz Mraka iskočio Haos. Iz jedinstva Mraka i Haosa izašli su Noć, Dan, Pakao i Vazduh…”

i tako redom, da ne citiramo dalje. Do dana današnjeg prisutni “drugi” (kao po nekoj božjoj zlobi, samo da nam se uskrati konačno znanje ostavljajući nas u vječnoj nedoumici), pak su tvrdili:

“Drugi su rekli da se bog svih stvari — ma ko on bio, jer ga neki nazivaju i Prirodom — pojavio iznenada iz Haosa, odvojio zemlju od nebesa, vodu od zemlje, i gornji vazduh od donjeg. Pošto je razlučio ove elemente, uspostavio je među njima poredak koji vlada do danas…”,

a koga zanimaju detalji neka se obrati spomenutoj knjizi. Treći pak (zaista su bogovi nadasve zlobni, posebno imamo li u vidu da ima još hrpa mitoloških tumačenja postanka svijeta!), prema olimpijskom mitu tumače:

“U početku svih stvari Majka Zemlja izdigla se iz Haosa i rodila u snu Urana. Gledajući je s ljubavlju sa planine, Uran prosu plodnu kišu na njene tajne pukotine, i ona porodi travu, cveće i drveće, zajedno sa zverinjem i pticama. Ova kiša učini da poteknu reke i da se šupljine ispune vodom, te tako postadoše mora i jezera…”

Kako je vlast isto što i slast, ne čudi da je Uranov sin Kron svrgnuo oca na najbrutalniji način, te – s namjerom osigurati vječnost svog vladajućeg položaja – počeo (po ugledu na oca si; oni su česti uzori svojih potomaka) proždirati vlastitu djecu. Od tada, Kronovo ime Grci su čitali kao Chronos – “Otac Vrijeme”, odaklem potiče i današnji naziv kronometra, naprave za mjerenje tijeka vremena. S obzirom da je teško zamisliti vlast bez opozicije koja podjednako teži da sruši vladara koliko i ovaj da se vječno održi na tronu, Kronov sin Zeus – uz majčinu spletku i pomoć vlastite braće – uspije zbaciti istovremenog oca svojega i vremena, sa prijestolja.

Iz tog prastarog mita, čovjeku je preostalo tek podsvijesno (dok mu se u neki prekasni čas ne probije do svijesti) prisjećanje da ima nad njim tek jedan jedini pravi gospodar – vrijeme! Koje ga neumoljivo proždire, s nesmanjenim apetitom i tekom, kao Kronos vlastitu djecu. Svi smo mi djeca vremena, i kao takvi samo hrana“ocu” koji nas je stvorio. Dakako, ne mire se svi, poput Zeusa, s takvim stanjem stvari. Htjeli bi se ovjenčati lovorovim listom vrhovne vlasti u svemiru, vlasti kakvu je priželjkivao i tek jedno vrijeme obnašao Kronos. Besmrtnošću! Vječnošću! Neprolaznošću! No, ni bogovi, uključivo samog Oca vremena, nisu uspjeli zadržati uzde vlasti. Otele im se i namjerile se protiv uvjerenih da su sposobni čvrsto ih držati u rukama, osiguravši tako sebi i svojim najbližima – no ne i ostalim bićima – status besmrtnika. Nestadoše Kron i Zeus i sva ostala božanstva kojima se narodi klanjaše tijekom tisućljeća, a i ovi današnji bogovi kopne neumitno i neumoljivo, uz sveprisutno slijepilo svojih najupornijih štovatelja.“Zaista, bozi su od istog daha sa ljudima”, smrtni – kao što čitamo u Rigvedama, ili riječima satiričara Jerzy Leca“Svi su bogovi bili besmrtni”. Ostalo je (ostat će) tek sjećanje na njih zapisano u legendama, mitovima i mitološkim priručnicima za obožavanje nepostojećega.

Ipak, kao neumrli pratitelj ljudskog roda, preostao je krpelj koji se prikrpio o njegovu suštinu hraneći se najdubljim čežnjama našeg uma. Žeđ za besmrtnošću, za pobjedom nad smrću, za trijumf nad vremenom! Svijesno ili nesvijesno, sva ljudska djelatnost svodi se u konačnici za ostavljanjem tragova iza sebe, za nezaboravom, za sjećanjem potomaka na pretke, a po mogućnosti – za sada kao puka čežnja koja ga prati u sva vremena – za vječnim trajanjem uz svoje roditelje, supružnike ili ljubavnike i izrođenu djecu. Vječnost! Kakva iluzija! Sve što nastaje, ne može biti vječno. Ako rađamo djecu, mogu li ona biti vječna? Mogu li njihovi roditelji imati aspiracije na nju, kad i sami bijahu stvoreni? Ipak, taj nas privid od davnina prati – od prastarih vjerovanja, preko Fausta ili “Slike Dorijana Greya”, do einsteinovskih indirektnih pokušaja hvatanja u koštac sa njom. Mistici, vjernici, čudotvorci, alkemičari, naučnici,… – nema onih koji makar samo nisu pomislili kako bi bilo divno kada bi vječno živjeli, jedni uz druge, uz svoje voljene koji nas nikada, jednako kao ni mi njih, ne bi napustili. Nisu li alkemičari, još od drevne Kine do svoga iščeznuća prije više od jednog stoljeća, bezuspješno tragali za eliksirom života odnosno besmrtnosti, za Kamenom mudraca koji bi u tekućem obliku mogao ne samo osigurati vječni život, no stvoriti i novi? Higijena, razvoj biologije, medicine, poboljšanje ekonomskog položaja i slični faktori doveli su do “neslućenog” – u usporedbi sa vječnošću, ništavnog – produljenja prosječnog ljudskog vijeka. Od dvadesetak godina očekivanog života neandertalaca, skoro trideset u starih Grka i preko četrdesetak godina početkom prošlog stoljeća, do današnjih 70-80 godina starosti. Navodno je dokazano da maksimalno trajanje života iznosi oko 120 godina, ali… Tri Moire ili Parke, tri sestre suđenice – hladne, bezosjećajne, bezdušne i nemilosrdne – predu niti našega života dok ih jedna od njih zauvijek ne prekine. Možemo postaviti limite životu, ali ne i čovjekovoj žudnji! Granice, poput rupa u zakonu, postoje da se zaobiđu, a zna se – zaobilaznica ima tušta i tma, samo ih treba pronaći. Barem ih, nadajući se kako ih ima, neumorno tražimo na sve strane.

Teorija relativnosti, znanstveni pristup prostoru, vremenu i u končanici, cijeloj genezi našeg ako ne i Velikog Svemira (za njega je to više no upitno), kao da je odškrinula vrata. Ako ne stvarnosti, a ono barem ljudskoj nadi. Svjetlost beskonačnog života prosula se poput obećanja kroz sitni procjep ljudske spoznaje. Kad bismo mogli postići kretanje ogromnom brzinom, bliskoj danas nam još nedostupnoj brzini svjetlosti, vrijeme bi se za nas neviđeno usporilo. Dapače, čak i stalo, u slučaju postignuća upravo te brzine kretanja fotona, čestica svjetlosti. Prestalo bi starenje, uvijek bismo bili jednako mladi – majke, očevi i naša djeca ne bi bespovratno odlazili u Had (mitski lađar Haron, koji prevozi duše mrtvih preko rijeke Stiks u podzemni svijet, postao bi tehnološki višak), ljubavnici bi u očima partnera zauvijek sačuvali izgled koji ih je privukao jedno drugom, bolesti bi nestale jer ne bi imale vremena da se razviju,… Zar nije to ono čemu su generacije naših predaka težile, a sad je tu – nadohvat ruke – možda ne direktno nama ili našim potomcima, ali u perspektivi…

Međutim, kako li izgleda svijet toj božanskoj čestici – fotonu – koja skoro jedina ima privilegiju besmrtnosti (ako ne naleti na neku česticu tvari koja je apsorbira, poždere kao Kron svoju djecu)? Ako je vrijeme za nju stalo, što joj se novoga, iznenađujućega, uopće zbiva na svijetu kojim leti božanskom brzinom? Nisu li sva događanja, sav svijet – uključivo kao prvo upravo nju samu – za nju zamrznuti poput površine vode, kao nepromjenljiva fotografija na papiru (čak i ona žuti tijekom vremena), kao mramorni kip isklesan za vječnost (ali i on biva nagrizan erozijom meteorizama i fizikalnog vremena), poput mrtvaca što nepomično leži na odru (dok i njega ne načnu mikroorganizmi)… Zar njegova vječnost nije ekvivalentna, gotovo i gora od smrti? Da, ali vrijeme je samo za nju prestalo teći – cijeli svemir koji nema privilegiju sa njom putovati tom ogromnom brzinom mijenja se pred njenim očima, raste, stari i propada. Želimo li zaista gledati propast svega osim nas samih? Ili ćemo svoje najmilije uzeti kao suputnike u fotonski brod, smatrajući da im činimo uslugu prisustvovati katastrofičkom hororu u kojem smo jedini našli spas pred sveopćim krajem? Nepomični (jer, kretanje je karakteristika vremena), između dva otkucaja srca koja beskrajno traju, promatramo nepromjenljive sfinge naših lica dok negdje tamo, izvan broda, gomilaju se ad infinitum kosturi ljudskih bića osuđenih na svojih 120 godina trajanja. Možda da uzmemo cijelu planetu u naš brod, no priznajte – biste li htjeli zauvijek biti „zaleđeni“ zajedno s budalama, banditima, pljačkašima i ubojicama koje su vas dovele dovdje, u beznađe iz kojega trenutak zaborava ištete čitajući ovaj tekst?

Za čime čovjek ustvari traga? Ište li istinu o svemiru ili žudi spoznati sebe sama? Jeli potonje u pitanju, onda se mora sagledati kao povjesna cjelina, kao sukus svega što jeste i što ga je stvorilo takvim – poput promjenljivog mozaika nikad istovjetnog sebi samome jer se stalno mijenja. A kad se stane propitivati, začudno se pred njim otvaraju neobične i neočekivane (slučajne?) komplementarnosti mitoloških shvaćanja i znanstvenih spoznaja. Ne traže li mitovi kao i znanost počelo svega u Kaosu? Nije li čudno da su prve božje riječi nad tamnim bezdanom bile „Neka bude svjetlost!“? Da je svjetlo – nasuprot tame – metafora dobra u ljudskom rječniku, dok jedan vedski tekst govori:

Vodi me iz nestvarnog u stvarno,
vodi me iz tame u
svjetlost,
vodi me iz smrti u besmrtnost

Shvatimo li uzajamnu, i povezanost živih bića sa kružnim tokom u prirodi; da bez biljaka ovisnih o svjetlosti (fotosinteza) ne bi bilo ni nas, da svakim zalogajem biljne ili životinjske hrane ustvari unosimo u sebe energiju fotona sunčeve svjetlosti „kondenziranu“ u njoj, ne učvršćuje li to u našem umu shvaćanje o čudotvornoj svjetlosti u kojoj se krije, ako već ne tajna vječne mladosti a ono barem besmrtnosti.

Nije li čovjek drugo doli “… pali bog koji se sjeća neba” (Lamartine,” Premières méditations poétiques”), njegovo sjećanje će ga tjerati u potragu sve do ushita nanovo pronađenom vlastitom božanstvenošću ili do gorkog razočaranja osobne spoznaje. Ja ga, svijestan svoje ograničenosti boravka na ovom svijetu, zarobljen prolaznošću i sjećanjima koja me obuhvaćaju, u potrazi za smislom i tragovima izgubljenog vremena, za sada prisiljen uživati ili se zgražati nad djelima “besmrtnika” koji mjesto svojih tijela ostaviše vječna djela u naslijeđe potomcima, prepuštam njegovim stremljenjima. Ništa mu drugo ne mogu poželjeti, doli – Sretan ti put čovječe! – s nadom da će stići kuda je i naumio. Ipak, nije li svijest o prolaznosti ono što daje vrijednost našim životima? Dok pjesnik (Omar Hajam) pjeva:

Na šahovskoj tabli od dana i noći
gde se Sudba igra porazom i moći
čovek je figura, veća ili manja,
uklonjena jednom, natrag neće doći.

ne prožimlju li nas ipak uzvišeni trnci, sagledamo li se kao kratkotrajne kapljice protoplazme u beskonačnom oceanu vremena, kapljice koje nestajući nastoje shvatiti beskraj u kojemu to čine? Zar nas stihovi (Nikolaj Asejev, „Za odletjelu guščiju četu“):

…i mene napusti strah odjednom:
Jer ma kakve riječi da se stvore,
one će za tebe nepoštedno
s prolaznošću da se bore…

ne nadahnjuju jačim osjećajem vječnosti od neprolaznosti same? Nije li to kao

Vidjeti svijet u zrncu pijeska
nebo u divljemu cvatu,
držati beskraj na dlanu ruke
i vječnost u jednome satu.

(William Blake, „Znamenja nevinosti“)

U onom satu koji nam pripada bitisati između dva Kronova obroka, nesvijesnog da se hrani uzvišenijima od sebe, jer – da parafraziram Pascalaznamo da umiremo, poznajući nadmoć koju vrijeme ima nad nama, dok ono o tome pojma nema. Ne sastoji li se naša besmrtnost upravo u veličini naše prolaznosti? Ili je to tek utjeha zaludnosti? „Zar mislite da će čovjek postići ono što želi?“ (Kur’an)

P.S.

Vidjeti izvrsnu PowerPoint prezentaciju jedne poučne priče o čovjekovim tlapnjama o dugovječnosti“, koju je kao dodatak svom predavanju povodom Nobelove nagrade 2012. za fiziologiju, ispričao dr. Srećko Gajović.

Dodatak

Neposredno prije no odlučih poslati članak na portal, čitam izjavu japanskog ministra financija Taro Aso-a, da bi starim ljudima trebalo dopustiti “da se požure i umru” kako bi smanjili troškove za medicinsku skrb. Kad bih, recimo, rekao da takvog tipa (a prepune su ih svjetske vlade, posebno ove s naših područja) treba u trenu zatući motkama – po mogućnosti da to urade „beskorisni stari ljudi“, od njega prozvani – dali bi se počelo baviti mojim „govorom mržnje“ sasvim zanemarivši riječi ove ljudske beštije? Prisjetio sam se članka u kojem spominjem bajku „Tko je čovjeku najveći dušmanin“ (a može i onu „Od kada puščaju ljudi starce živit do smrti i ne ubijaju ih predi“) i svog komentara nakon što sam je prepričao:

„I od tih vremena, sav svijet gaji iskrenu ljubav i poštovanje prema svim starcima, na čelu sa svojim roditeljima. Nije, nego!

Zar su ljudi zaboravili kako je kratak put od takvih taroasovskih riječi do plinskih komora? A trebalo bi ih zbilja, s obzirom na broj naših starih roditelja, baka i djedova, kako bi ih se suvremenim industrijskim metodama riješili „bez suvišnih troškova za državu“! Nekada su časni japanci – kad su im posljedice riječi i djela došle iz guzice u glavu – izvršili harakiri. Nadam se da je japanski ministar financija naslijedio bar zrno dostojanstva od svojih predaka.

 

Ladislav Babić
Autor 28.1.2013. u 11:12