Betoniranje mitova

Boris Pavelić
Autor 2.8.2015. u 12:39

Betoniranje mitova

Obje će te ceremonije dodatno betonirati mitove što nastaju – jedan o čistoj hrvatskoj pobjedi, drugi o najvećem etničkom čišćenju Srba

Piše: Boris Pavelić- Novi list

Dok Zagrebom 4. kolovoza budu marširali vojni ešaloni, prelijetali vojni zrakoplovi i rulali tenkovi, tristotinjak kilometara dalje, na granici Srbije i BiH, nedaleko tromeđe s Hrvatskom, politički vođe Srbije i Republike Srpske palit će svijeće i držati komemorativne govore.

Obje će te ceremonije dodatno betonirati mitove što nastaju – jedan o čistoj hrvatskoj pobjedi, drugi o najvećem etničkom čišćenju Srba. I zato odmah pitamo političare – to smatrate putom u mirnu budućnost? Pa je li vam važan mir? Čini se da nije: podilazite poslijeratnim strastima, raspirujete trijumfalizam s jedne i osvetoljubivost s druge strane, odbijate razumjeti druge, ne tražite mirotvorni, europski put. A ako Hrvatska i Srbija ne uspiju postići elementarnu suglasnost o 5. kolovozu 1995., jednom bi se moglo pokazati da je i ta bitka bila uzaludna, baš kao što se danas čini da je i 9. svibnja 1945., za razliku od Europe, za Jugoslaviju – bio uzaludan. Jer je uzaludna svaka bitka koja uzrokuje nove.

Trenutačno, najodgovornija je za to vlada u Zagrebu. Odbacila je mirotvorni potencijal koji krasi njezine glavne članove. Umjesto da je autoritetom mirotvorca, tihim pregovorima, pripremila pomirbeno obilježavanje Oluje, nastojeći osigurati ako ne prisustvo, a ono bar razumijevanje hrvatskih Srba i vlasti u Srbiji, vlada se uplela u demonstraciju sile koja podsjeća na sovjetske vojne mitinge. I dakako, diplomatski su zglajzali, jer su morali znati da je saveznicima važnija regionalna stabilnost od hrvatskoga tuđmanističkog trijumfalizma. Kapric s mimohodom toliko je izvrnuo uobičajene međustranačke odnose, da agresivni Karamarkov HDZ može mirne duše »slijeva« kritizirati Milanovićevu vladu, dok se Vesna Pusić mora koprcati izjavama kako »nije važno tko će od stranaca doći«, što bogme podsjeća na ono karadžićevsko: »I travu ćemo jesti ako treba«.

A Oluja je naprosto imala dva lica, i tu činjenicu nikakva buka tenkova i aviona ne može prigušiti. Hrvatska jest oslobođena, a prijetnja njenom opstanku otklonjena, ali dvjesto tisuća hrvatskih građana napustilo je zemlju. Područje na kojem su živjeli pusto je i danas. Čak i haške presude imaju dva lica: prvostupanjska presuda jest osporena, a generali oslobođeni, ali nisu osporene činjenice.

A ondje se na osam stotina stranica raspravlja o zločinima, i navodi da Tuđman nije dopuštao povratak Srba. Istodobno, stvorene su pretpostavke za gradnju demokratske europske države i kraj rata u Bosni i Hercegovini. Neporeciva su oba ta lica Oluje, i dok tu izvjesnost Srbija i Hrvatska ne prihvate, akcija će služiti kao trajna prepreka stvarnoj stabilizaciji Balkana. Ali, zar je uistinu nezamislivo da se predsjednici – ili premijeri, zašto ne – Hrvatske i Srbije, nakon netrijumfalističkih i neosvetoljubivih obilježavanja u Zagrebu i Beogradu, susretnu na kakvome primjerenom mjestu, neobilježenom traumama bilo koje strane, pa da kažu riječ razumijevanja i uzajamnog uvažavanja, dobrosusjedstva i odlučnosti da se ratovi ne ponove? Zar je to uistinu posve nezamislivo?

 

Boris Pavelić
Autor 2.8.2015. u 12:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija