Bez ogrijeva, podrške i nade: Teška sudbina demobilisanog borca Hasana Haskovića

Povezani članci

• Marinko Čulić: Novi patriotizam
• Prosvjedi u Turskoj: Zašto je kornjača evolucije brža od Ahila revolucije
• Juriš na Zagreb, „do istrage vaše ili naše“…
• KONFERENCIJA “REGARDING SARAJEVO“ OD 26. DO 29. APRILA U SARAJEVU
• Premijerno predstavljanje projekta “Atlete srca“ u utorak na Dan nezavisnosti BiH
• Počasno Srce Sarajeva Nuriju Bilge Ceylanu

FOTO: A. Bajramović

Bez struje i ogrijeva demobilisani borac Hasan Hasković iz Goražda živi u kući za koju ne zna ni kada je građena, ali pretpostavlja da je najstarija u gradu. Obolio je u vojsci, radnog staža za penziju nema dovoljno jer je većinu života proveo na birou za zapošljavanje, ljekarsko uvjerenje za posao ne može dobiti jer nije dovoljno zdrav, a pravo na invalidninu ne može ostvariti jer nije dovoljno nesposoban.

Autor: A. BAJRAMOVIĆ, Avaz

Najgore prošao

Odmah po izbijanju rata pristupio je 31. drinskoj udarnoj brigadi. Sestra Medina poginula je 1992. godine na dužnosti kurira u Štabu TO. Hasan je sve do 1999. godine bio artiljerac.

– Potpisao sam kao zdrav profesionalni ugovor, ali kad se gradila kasarna „Kahva“ koristili smo staklenu vunu za izolaciju montažnih objekata. Nisam imao nikakvu zaštitu i te čestice su mi isjekle desnu stranu plućne maramice. Nisam bio jedini, ali sam najgore prošao. Plućna maramica mi je pukla na dežuri – kaže Hasković.

Nekoliko mjeseci proveo je na bolovanju, operiran je u Sarajevu, a potom se, na insistiranje iz Jedinice, vratio u službu. Naglo je počeo gubiti tečnost i ponovo se obratio ljekarima. Otkaz iz vojske dobio je na kućnu adresu, u vrijeme dok je primao infuzije. Uz pomoć prijatelja 2008. godine trebao je dobiti posao, ali u ljekarskom uvjerenju pisalo je da nije sposoban za rad.

Zahtjev da mu se prizna status mirnodobskog vojnog invalida je odbijen uz obrazloženje da bolest nije nastupila u Oružanim snagama.

Nakon smrti oca 2005. godine Hasan je ostao bez posljednjeg oslonca. Prije dvije godine umrla mu je i majka. Sredstva od prodaje očevog stana, nakon podjele između nasljednika, utrošena su na vraćanje dugova i djelimičnu sanaciju nenine kuće čija četvrtina pripada njemu. Danas preživljava uz pomoć komšija, koji od svog ručka odvoje tanjir i za njega.

Mjesecima u mraku

– U junu sam došao u situaciju da nemam 20 maraka za struju. Tri mjeseca sam u mraku i to mi sve teže pada pa noćima ne mogu zaspati bez tablete. Legneš u šest, probudiš se, mrak – kaže Hasan.

Bilo kakvu pomoć nikada nije dobio, a nije je ni tražio. Bilo ga je stid, jer je uvijek smatrao da ima porodica koje teže žive.

Ko će me ukopati

– Kako da mi ne bude teško. Kada bih rekao da sam jutros plakao pomislio bih kako čovjek može da plače. Ali… Nedostaju mi, troje sam ih ukopao, a ne znam ko će mene ukopati – dodaje Hasković.