BEZ OTPORA ČEKA NAS ĆELIJA

Nenad Bunjac
Autor 10.2.2019. u 13:54

BEZ OTPORA ČEKA NAS ĆELIJA

U mutnoj pličini hrvatskog javnog prostora u kojem se teško shvatljivom brzinom redaju senzacije, skandali, revije fake newsa i profesionalno bezumlje klikabilnog novinarstva, jedan, gotovo naivni adolescentski uradak snimljen očevom kućnom kamerom, privukao je pažnju ljudi snažnije od svojedobnog Severininog porno hita. Javnosti oguglaloj na višemilijunske korupcije političko gospodarske “elite”, pravosudno policijske lakrdije & nepravde, porezne pljačke, crkvenu pohlepu, glupavu indoktrinaciju i sodomiju djece u doba zornice, egzistencijalni egzodus najpotentnijeg dijela stanovništva, uništenje vitalnih grana gospodarstva, birokratskog nasilja državne administracije i socijalnu neosjetljivost institucija koje brinu o najugroženijima poput zdravstva, socijalnih i karitativnih službi, petoro mladih ljudi u ishabanim, maskirno šminkerskim uniformama sa pseudorevolucionarnom retorikom, “mi smo spremni prvi izginuti s vama na barikadama”, učinilo je praktički nemoguće za hrvatske prilike.

Ujedinio je narod u stavu.

NISU KAPETAN ĆAMIL, NITI BRIGATE ROSSE, ALI SU ZABOLI BARJAK OTPORA

Što su naši Ajeto gerilci postigli svojim viralnim hitom? Dok slušamo borbeni govor odvaljenog Slavonca koji dominira gro kadrom – momci, svaka pristojna obavještajna služba raspolaže detektorom glasa, narječja i fraza, džaba vam pelena preko usta –  veli mi camerade, “ovi su isti k’o i mi kad se razvalimo, samo što ne nosimo šarene vunene potkape i ne pizdimo s parolama”. Netko okrutan dodaje iz sveznajuće perspektive Googla, “ne vidim da gori Markov trg, čak niti benzinska od onih drumskih razbojnika iz Petrola”. Mislim, šta stvarno 150 % marže na pivo, dajte mi  odmah “revolucionarnu baklju u ruke”. Fijasko, samo takav, a sanjali su pad Bastille.

I nije to dovoljno nego, do vraga, zar revolucija u Hrvata treba početi s općim mjestima političke platforme populizma tipa Živog zida? Jecanja na entu, reptile na kolce, štampanje novca u hiper pogonu i objave rata pretiloj Americi? Zero bodova momci, niti plavooka curka koja djeluje kao da nije u stanju ponijeti žarki barjak, a da joj ne pukne wonderbra napola, nisu rekli ništa revolucionarnog. Jednostavno bili su dosadni u svojih pet subverzivnih minuta, više je sjebao svjetski poredak napaljeni Homer Simpson u potrazi za krafnom nego li sva undeground parada hrvatskih ćelija otpora. No, sama gesta sažela je raspoloženje svih prevarenih balkanskih naroda.

Dosta je bilo vašeg terora, pustite nas da živimo slobodno.

Nenadano, razvila se polemika na društvenim mrežama, u medijima, kvartovskim birtijama i frizerskim salonima, kućanice su uz ratni poklik izvadile svoje omiljene kućne batiće za prebiti junetinu, radnici su sačuvali prazne boce od piva napunjene benzinom iz gazdinog rezervoara, studenti su počeli citirati Che Guevaru, Pancho Villu i Rundekove stihove “Izađi i bori se” kolumnisti desnih medija su posprdno, pogrešno i očekivano procijenili neplaniranu situaciju, ljevica je napokon našla povod da ga izvadi iz gaća, a običan narod se uz pelin i pivo, čudno osjetio, gotovo dostojanstveno, kao da je odjednom nekome zaista potreban u životu.

Umij se krepkom vodom i kreni u posljednju dobru bitku za koju znaš.

Naravno, nije ta mala i naoko odvažna skupina doista spremna umrijeti na barikadama u ime punih ruksaka naših proživljenih noći koje nećemo zapamtiti, niti dana koje nikada nećemo zaboraviti, No, nisu niti smijurija od svojedobnog revolucionarnog proglasa kapetana Ćamila koji je nakon dva tri šamara zaboravio sve zajedničke derneke, djevojke u tangama s petokrakom na strateškim mjestima, besplatne pive, Marxa i citate iz Kapitala, pa potpisao brzinsku kapitulaciju gerilskih odreda uz duboku ispriku pravosudnim tijelima. Nisu niti Brigate Rosse, pa da u ideološkoj pomutnji i neljudskoj histeriji smaknu hrvatsku inačicu Alda Mora.

Ipak, svi i svatko se referirao na riječi “bez vas nema nikoga od nas”.

ŠTO JE REVOLUCIJA DANAS?

Doista je izvršna vlast, bez obzira na političku orijentaciju, uz intenzivnu i beskrupuloznu suradnju s predstavnicima “rodijačkog kapitalizma”, pravosuđa i policije, nepovratno uništila živote nekoliko hrvatskih generacija. Jedina grana za koju se još držimo da skroz ne propadnemo jest turizam koji se pretvorio u svjetski sales market. Sreća u nesreći jest da tromost državne administracije konačno nečemu pozitivno služi, pa uspijeva bjelosvjetske ulagače držati na distanci svojom beskonačnom birokratskom glupošću. Raspolažemo s još nešto malo prirodnih resursa i geografskim položajem kao komparativnim prednostima i that’s all, folks.

Borimo se za goli jebeni život.

Nije tajna da je Europska komisija zabrinuta zbog političke trusnosti Balkana, da u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj, pa i BiH, ukoliko u dobroj vjeri i Banjaluku tretiramo Bosnom, na tisuće ljudi periodično zahtijevaju bolji život i budućnost za potomke. No, svi oni djeluju kao pitbull bez zubi, samo laju, nikako da ugrizu.

I tu dolazimo do ključnog pitanja; što je revolucija danas, kako je provesti, koga predstavlja i što činiti nakon njezinog eventualnog uspjeha?

Osnovni problem jest da su mlade generacije, izuzev presedana koji potvrđuju pravilo poput navedene “nekontrolisane gomile”, u suštini politički neuki, socijalno neosjetljivi i u krajnjoj konzekvenci apolitični, nespremni na konflikt. Primjera radi, evo anegdote. Nakon što mi je starija obiteljska uzdanica od sina maturirala, dovukao mi je svoju ekipicu na pivo i hvalisanje. Ja, cool daddy, umirem od dosade od pizdarija koje pričaju i mrtav ‘ ladan im velim da su do 15. stoljeća Hrvatskom vladali Kinezi, a nakon toga navijači Crvene Zvezde i da zbog toga Hrvati ne mogu smisliti petokraku. Pogledavaju se ispod oka, neugodno im je, znaju da ih zajebavam i pričam gluposti, ali ne usuđuju me se opovrgnuti. Strah od autoriteta.

Definitivno, u vazalskom mentalitetu naroda s balkanskih prostora, strahu od pape, sultana ili doživotnog predsjednika počiva veći dio razloga zbog čega se nikako nije u stanju stvoriti kritična masa kao osnovni preduvjet svake revolucije. No, čak i kad bi taj preduvjet ispunili, kako je provesti? Oružana revolucija u 21. stoljeću na prostorima koji još krvare od nekontrolirane uporabe vojnog arsenala i neljudskosti poglavara, bila bi previše za izmučenu raju. Buntovnim demokratskim putem? Ignorirati izbore, provoditi aktivan građanski neposluh, protestirati u masovnim prosvjedima na sve neodgovarajuće odluke, ne plaćati divljačke poreze, hakirati državne informatičke sustave, bahate telekomunikacijske operatere, svemoguće  sigurnosne službe ili  hermetične bankarske institucije kao što je to činio Anonymus? Može se, ali siguran je to put je u brutalnu represiju za koju većina nije spremna. Pa što nam je onda za činiti?

PRISILIMO IH ILI UKLONIMO

Jednostavno, doslovno im zapovjedimo da rade u opću korist, mi smo ih stvorili, predugo uživaju sve moguće privilegije zastupnika naroda, vrijeme je da osjete odgovornost narodnih tribuna. Prisilimo ih ili narodnom voljom uklonimo. U tromjesečnoj “tihoj revoluciji” narod Islanda okupio se ispred parlamenta i zastupnike  doslovno zatočio, bili su u prenesenom i doslovnom smislu bez kruha, vode, informacija i male nužde, sve dok nisu izglasali set zakona koji se primijenio od dana izglašavanja. Island je danas neovisna zemlja visokog životnog standarda. Odustanimo na vrijeme od konformističkog položaja “dok sam sit i na toplom, meni je dobro” jer možda doista postoji netko van našeg dnevnog boravka koji zna protiv koga bi, ali nema s kim.

Mi smo najveći krivci za sve zlo što nam se događa. Biramo u višestruke zastupničke mandate dokazane korumpirane kreature, ratne zločince, političke konvertite, zloćudne karaktere i trovače svih pozitivnih demokratskih procesa. Svi mi u suštini vrlo dobro znamo kako stvari stoje i tko je tko u tom pandemoniju, ali zbog linije manjeg otpora, jeftinog komoditeta ili sitnih interesa, ne konzumiramo neposrednu demokraciju kao trenutno jedino dostupno oružje obespravljenih i potlačenih. Doista priželjkujem taj dan kada im ništa neće polaziti za rukom u Vladi, Saboru, Poreznoj upravi, Vrhovnom sudu, uredu Državnog odvjetnika, Gospodarskoj komori, Narodnoj banki i siguran sam da ću se dobro osjećati kad vidim sto tisuća duša kako im broji radne minute, pilji kroz mutne kristalne prozore i čeka odgovor na jednostavno pitanje “što ste danas dobrog za nas učinili?” Taj dan ćemo znati da imamo državu po mjeri čovjeka.

A dotad, spreman sam se pridružiti ekipi u maskirnim uniformama i pjevati borbene u a molu, iako će se draga vjerojatno ljutiti na mene zašto sam joj zbog pizdarije uništio najbolje najlonke za Valentinovo. Revolucija traži žrtve, reći ću joj i potražiti zaklon do boljih vremena.

Nenad Bunjac
Autor 10.2.2019. u 13:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija