BH. UBILAČKA DRUŠTVA I MOGUĆNOST NJIHOVE TRANSFORMACIJE

Amer Tikveša
Autor 28.7.2013. u 08:31

BH. UBILAČKA DRUŠTVA I MOGUĆNOST NJIHOVE TRANSFORMACIJE

Pozvan da pišem o temi da li su Bosanci i Hercegovci otvoreni za različitost, moram prvo reći da Bosance i Hercegovce posmatram kao krajnje neuhvatljiv identitet koji još nema neku konkretnu pojavnost. Naime, najvjerovatnije ćemo se tek na popisu koji slijedi susresti, po prvi put u istoriji, s brojnošću Bosanaca i Hercegovaca u nacionalnom smislu te riječi. Kad kažem u nacionalnom, mislim na tip nacije koji je kod nas predominantan, na naciju izraslu iz etnije. Dakle, bit će, vrlo je moguće, jedan broj ljudi koji će kao svoju nacionalnu odrednicu izvesti iz naziva države i tek će tada biti istraživo da li u BiH možemo govoriti o Bosancima i Hercegovcima kao naciji koja iza sebe ima neki etnicitet ili je to neki drugi tip nacije te o tome kakvi su potencijali tog kolektiva za izgradnju društva i u kojem pravcu. Dotad, Bosanci i Hercegovci mogu samo biti posmatrani kao kategorija državljana koji imaju izvjestan potencijal za izgradnju države, ali što se tiče društva, oni su još uvijek prazan označitelj. Bosanskohercegovačko društvo je kategorija koja ne postoji kao jedinstvena, i kad na nju pristanemo moramo reći da tu postoje društva, najmanje tri, stoga ću odmah od toga krenuti.

Dakle, bosanskohercegovačko društvo je nešto o čemu se ne može ubjedljivo govoriti, ni o njegovoj otvorenosti ni o njegovoj zatvorenosti, jer ono nema svoje graditelje. Bosanskohercegovački identitet je i na svojoj simboličkoj ravni, npr. kroz zastavu, projiciran u budućnost, u Evropsku uniju, te je kao i sama budućnost neizvjestan.

Mi možemo samo govoriti o društvima u Bosni i Hercegovini koja u opoziciji otvorena i zatvorena društva funkcionišu kao zatvorena. Granice između tih društava su etnonacionalne prirode i svako od njih kreirano je u suprotnosti u odnosu na ono drugo te kroz neprijateljstvo s njim. Znanja i istine na kojima se ta društva temelje su konačne i neupitne i međusobno suprotstavljene srmtonosnom isključivošću. To su tri društvena entiteta uspostavljena u Daytonu: srpski, hrvatski i bošnjački, od kojih srpski ima gotovo sve predispozicije državnosti. To su društva nastala na ratu i nasilju kakvo od Drugog svjetskog rata u Evropi, a sigurno i šire, nije viđeno. Dayton je zaustavio nasilje i faktički ga učinio legitimnim cementirajući zatečeno stanje te je takva BiH svakodnevna emanacija tog nasilja.

Na primjer, kao neko ko se ne određuje kao Srbin, a pretpostavljam da me niko kao takvog i ne percipira, svaki put kad vidim natpis: „Dobro došli u Republiku Srpsku“ osjetim nagon za povraćanjem. To se dešava zbog najvećeg stepena licemjerstva koje sam susreo u BiH. Naime, kako neko može iskreno meni željeti dobrodošlicu u RS kad bih tamo u periodu od 1992 do 1995 kao nesrbin najvjerovatnije bio ili ubijen ili protjeran ili nasilu pokršten, a najmanje šanse su bile da u njoj ostanem živjeti kao nesrbin, ali kao građanin drugog reda? Najgore je što nije isključena opcija da mi se to opet može desiti jer je zločin legitimiran i nije bilo pokušaja da se poslijeratna vlast u RS od njega distancira na adekvatan način.

Na isti način neko može gledati i na Federaciju BiH, odnosno na njene dijelove s bošnjačkom i hrvatskom većinom. Bez obzira na proporcije i vrstu počinjenih zločina na pojedinim dijelovima BiH, ti dijelovi danas funkcioniraju kao etnički čisti i nije bilo niti jednog pokušaja političkih elita da to stanje promijene a da je taj pokušaj bio vrijedan pažnje i nemanipulativan. Naprotiv, sve je učinjeno da to ostane tako različitim vrstama i različitim intenzitetom nasilja, naravno, s različitih strana.

Temeljni narativi na kojima ova društva počivaju – srpsko, hrvatsko i bošnjačko – jesu uzroci raspada Jugoslavije, uzroci rata u BiH i karakter tog rata. Ti narativi su uveliko suprotstavljeni jedan drugom, u zavisnosti od toga za koga su kreirani, za homogenizaciju koje etnije. Svako od tih društava zatvoreno je za pripadnike onog drugog društva. Pritom treba imati na umu da se neko ne mora osjećati pripadnikom nekog od društava ali da će ga mainstream jednog društva označiti kao pripadnika drugog za šta je dovoljno da se ime nekog pojedinca prepozna kao etnički, nacionalno ili vjerski drugačije. Ta društva su i unutar sebe zatvorena prema onima koji se drznu pa diraju u temeljne istine na kojima ona počivaju. Dakle, osim zatvorenosti prema etničkim, nacionalnim i vjerskim različitostima, imamo i unutrašnju zatvorenost prema ideološkim ili političkim različitostima.

Svi segmenti svakog od spomenutih društava mogu se nacionalno odrediti bez greške. Možemo govoriti o bošnjačkim, srpskim i hrvatskim medijima, bošnjačkom, srpskom i hrvatskom obrazovanju, o tri jezičke norme, itd., i sve se to poklapa s granicama etnija. Naravno, u svemu postoje izuzeci. Ne može se reći da je svaki medij na području Republike Srpske u službi onoga što propagira tamošnja politička elita, ali većina nesumnjivo jest. Isto je tako i u Federaciji BiH.

Sva tri društva su izrazito klerikalizirana. U RS-u nema javne institucije koja nije osveštana, krstovi i etnonacionalna obilježja prisutni su svuda po dijelu BiH sa hrvatskom većinom a ramazan je, recimo, u bošnjačkom dijelu Federacije odavno mjesec unutar kojeg bilo koji čin neprimjeren islamskoj etici može imati negativne posljedice. To je tako jer je religija okosnica bilo kojeg od etnonacionalnih identiteta. Radi se o političkim religijama koje su u stanju, ako je to u interesu nacije, braniti i zločine počinjene u ime nacije, pa i blagosiljati ih.

U privrednom smislu također možemo govoriti o zatvorenosti ovih društava. Čak je i privreda uslovljena navodnom kulturološkom bliskošću privrednika. Ruski kapital ili proizvodi iz Srbije značajno su zastupljeniji u RS-u nego u BiH, turski kapital ili kapital iz islamskog svijeta najzastupljeniji je u bošnjačkom dijelu BiH, a pojedini privrednici iz Hrvatske daleko više i uspješnije posluju u dijelu BiH sa hrvatskom većinom nego što to rade privrednici iz Srbije ili Rusije ili Turske. Globalno gledano, privredna saradnja BiH razvijenija je sa zemljama s kojima postoji sličnost ili istost u bilo kojem identitarnom određenju nego sa zemljama gdje toga nema.

Sva tri društva u jednakoj mjeri diskriminatorna su jednako prema seksualnim i nacionalnim manjinama te prema femininosti. Ukratko, prema svemu što unutar njih nije mainstream.

Dovoljno je površnim pogledom na bilo šta ustanoviti da su tri etnički ustrojena društva unutar BiH kao njihovog državnog i teritorijalnog okvira zatvorena društva u kojima humanost, jednakost, sloboda mišljenja i govora i cijeli niz elementarnih ljudskih prava i sloboda naprosto nisu norma već izuzetak. Previše je materijalnih, kulturnih, ljudskih i svakih drugih resursa uloženo da ona budu takva. Rat je bio preskup, poraće još skuplje a i kroz jedan i kroz drugi period planski smo dovođeni dovde odakle se čini da izlaza nema. Naravno, izlaz postoji samo će u njega trebati uložiti mnogo više.

On je prije svega u objektivnom, nepristranom suočavanju s prošlošću. To je ono suočavanje koje će sva tri društva dovesti do odricanja od tekovina posljednjeg rata a za to je potrebno odrediti opšteprihvaćen karakter rata u BiH. On se može smatrati opštim ratom, ratom koji je i agresija i građanski i nacionalni i vjerski i pljačkaški rat. Ne možemo reći da nije agresija i to dvosmjerna ukoliko su na teritoriji BiH kao međunarodno priznate države bile vojske i Hrvatske i Srbije. Ne možemo reći da nije građanski ukoliko se protiv koncepta BiH za koji se borila Armija RBiH borilo više od 60 posto građana BiH uključujući i unutarbošnjački sukob u Krajini. Ne možemo govoriti da nije bilo genocida nad Bošnjacima niti da nije bilo etničkog čišćenja Srba sa teritorija pod bošnjačkom i hrvatskom većinom kao i etničkog čišćenja Hrvata sa teritorija pod srpskom i bošnjačkom većinom. Ne možemo reći da na sve tri strane nisu objeručke dočekivani vjerski fanatici, križari i mudžahedini, koji su svojim djelovanjem dobrano klerikalizirali kako armije u čijem sastavu su djelovali tako i društva za koje su se te armije izborile i ne možemo reći da političke elite sva tri naroda nisu profitirale na nesreći kako vlastitih tako i protivničkih etnija. To je taj karakter rata koji moramo odrediti i prihvatiti kao takav da bismo se lakše njegovog naslijeđa odrekli i vratili najvažniji socijalni resurs – povjerenje. Bez međuljudskog povjerenja nema izgradnje otvorenog društva. Uz to, trebamo se odreći i politički te militantno koncipiranih religija koje su najsnažniji faktor homogenizacije i mobilizacije bh. etnija u službu kriminogenih političkih elita.

Kako stvoriti kritičnu masu koja je spremna to uraditi? Tako što će ideološki aparati (sistem obrazovanja, mediji, kulturne institucije…) biti usmjereni suprotno od njihovog dosadašnjeg usmjerenja a to se opet može desiti samo ako budu uslovljeni od onih koji im daju novce preko kojih imaju moć. To su, uslovno rečeno, građani – koji moraju odlučno krenuti u građanski neposluh koji ih jedino i može konstituirati kao zaista građane ne kao „uslovno rečeno“ građane; i to je međunarodna zajednica koja stvari može izmijeniti različitim vrstama pritisaka i sankcija. Za razliku od međunarodne zajednice, građanima su promjene u ličnom interesu stoga se prije nadati njihovom neposluhu.

mediaonline.ba

Amer Tikveša
Autor 28.7.2013. u 08:31