BIDENU NEĆE BITI LAKO

Tomislav Jakić
Autor 1.12.2020. u 14:07

Izdvajamo

  • Svijetu treba Amerika koja će, u najmanju ruku, biti ozbiljna, Amerika koja neće vidjeti samo sebe, odnosno svijet sa sobom na vrhu, nego će (ponovo) preuzeti ulogu svjetionika demokracije i pouzdanog oslonca danas tako klimave konstrukcije međunarodnih odnosa, Amerika – napokon – koja će uz promicanje svojih interesa prihvatiti da postoje i interesi drugih, koja će provesti ono što je Trump obećavao, ali – osim što nije počeo nijedan novi rat – nije ispunio: prestati “izvoziti” svoj model širom svijeta i nametati ga drugim zemljama.

Povezani članci

BIDENU NEĆE BITI LAKO

Normaliziranje prilika u kojima živimo, a to definitivno nisu normalne prilike (čak ako pandemiju ne uzmemo u obzir), podrazumijeva u najmanju ruku da Washington prihvati ne samo činjenicu, nego i potrebu postojanja multipolarnog svijeta, da prihvati potrebu ravnopravnih partnerskih odnosa s državama na koje danas gleda isključivo kao na opasne konkurente, pa i neprijatelje, da se odrekne unilateralnih poteza zaobilazeći Ujedinjene narode i da prihvati, ne samo na riječima, pravo svakoga naroda da živi u sustavu što ga je sam odabrao i koji najviše odgovara njegovim interesima i specifičnostima. Sigurno ne griješimo, ako kažemo da bi svijet takvu Ameriku objeručke prihvatio, ne kao hegemona kojega se boji, nego kao partnera kojemu vjeruje.

Kada početkom veljače iduće godine Joe Biden uđe u Bijelu kuću kao 46. Predsjednik Sjedinjenih Država (a najvjerojatnije će ipak ući), neće to biti konačni dokaz kako američka demokracija svemu usprkos funkcionira (kako vole reći neki vječni optimisti, ili naprosto naivci). Novi će Predsjednik započeti mandat u krajnje složenim okolnostima i s perspektivama što su sve prije nego jasne i obećavajuće.

Aktualni Predsjednik, Donald Trump, mada je prestao opstruirati proces tranzicije, ni nepunih mjesec dana nakon izbora ne priznaje njihov rezultat. Pa i više od toga. U prvom, telefonskom, intervjuu što ga je dao, a kome bi drugome, Fox televiziji, Trump je decidirano ponovio kako je riječ o “najvećoj izbornoj prijevari u povijesti SAD”. Jedva da je potrebno ponoviti kako nema ama baš nikakvih dokaza za tu njegovu tvrdnju, a sva naknadna prebrojavanja glasova u pojedinim saveznim državama, uz trošak od više milijuna dolara, nisu promijenila prve rezultate izbora. Dapače, Biden sada ima nekih šest milijuna glasova više od Trumpa, što u konačnici (evo još jedne “nesavršenosti” američke demokracije i izbornog sustava) i ne mora biti odlučujuće, jer Predsjednika biraju elektori koji su vezani, ali samo tradicijom i praksom, ne i zakonom, da glasove daju onome kandidatu za kojega se opredijelila savezna država iz koje dolaze.

Pođemo li ipak od pretpostavke da će Biden početkom iduće godine postati novi američki predsjednik, moramo upozoriti kako bi bilo krajnje nerealno od njega očekivati da s nekoliko radikalnih poteza vrati Ameriku u normalne tokove svjetske politike. Ne zato što on to ne bi htio, nego naprosto zato što to neće moći. Nastupit će dužnost u krajnje podijeljenoj zemlji u uvjetima u kojima će ga masa Trumpovih pristaša smatrati nekime tko je prijevarom došao u Bijelu kući. Tome ne pridonosi samo Trump svojim upornim odbijanjem priznavanja izbornog poraza i ponavljanjem optužbi o prijevari (za što je teren počeo pripremati mjesecima prije izbora, govoreći kako on može izgubiti samo pod pretpostavkom izborne prijevare); tome ne pridonosi samo Trumpov pravni tim koji uporno diže nove tužbe, mada ih sudovi u pravilu odbijaju; tome ne pridonose samo desno orijentirane organizacije i institucije što doslovno bombardiraju Amerikance porukama o opasnosti uvođenja socijalizma, tražeći novac za pokrivanje troškova sudskih postupaka unaprijed osuđenih na propast.

Ne, tome prije svega pridonosi činjenica da i Trumpova Republikanska stranka odbija priznati izborni poraz svojega kandidata, I dalje su vrlo rijetki republikanci koji priznaju Bidena kao izabranog Predsjednika. Vodstvo stranke ni ne pomišlja na to, a većina republikanskih senatora i članova Predstavničkog doma čak odbija Bidena i nazvati “izabranim Predsjednikom”. Ako se pri tome uzme u obzir činjenica da je Trump osvojio malo više od 70 milijuna glasova, onda to znači da će najveći broj onih koji su mu dali svoj glas, osim što vjeruju njemu (jer, karakteristika je Trumpovih birača, kao uostalom i birača desnice uopće, da vjeruju umjesto da razmišljaju), kao orijentir za svoje ponašanje uzeti stav vodstva Repubikanske stranke. A to onda znači, vrijedi ponoviti, da će malo manje od polovice onih koji su izašli na izbore (a odaziv je bio najveći u posljednjih sto godina) u Bidenu gledati nekoga kome nije mjesto na čelu Sjedinjenih Država, da će u najmanju ruku opstruirati sve ono što će on pokušati napraviti. Dodamo li tome mogućnost koja nije nerealna da Republikanci uspiju na dodatnim izborima u siječnju osigurati većinu u Senatu, onda će to rezultirati opstruiranjem svega što inicira Bidenova administracija, dakle paraliziranjem njezine aktivnosti, i to ne samo na polju unutarnje politike, nego i vanjske.

I ma koliko bi bilo naivno očekivati da će Biden, Obamin potpredsjednik (a ne treba ni ponavljati u koliko je ratova ta administracija “uvalila” i SAD, ali i američke saveznike), zaista napraviti radikalan zaokret u vanjskoj politici, bilo bi i za Ameriku, ali i za svijet prijeko potrebno da bude omogućen korjenit otklon od nepredvidljivosti, da ne kažemo neuračunljivosti Trumpove administracije koja kao takva jedva da je djelovala, svedena na servis Predsjednika – tviteraša. Svijetu treba Amerika koja će, u najmanju ruku, biti ozbiljna, Amerika koja neće vidjeti samo sebe, odnosno svijet sa sobom na vrhu, nego će (ponovo) preuzeti ulogu svjetionika demokracije i pouzdanog oslonca danas tako klimave konstrukcije međunarodnih odnosa, Amerika – napokon – koja će uz promicanje svojih interesa prihvatiti da postoje i interesi drugih, koja će provesti ono što je Trump obećavao, ali – osim što nije počeo nijedan novi rat – nije ispunio: prestati “izvoziti” svoj model širom svijeta i nametati ga drugim zemljama.

To je svakako popis želja koji bi bio na samoj granici mogućega, odnosno realnoga, čak i kada bi Biden preuzeo dužnost u najnormalnijim okolnostima. Ovako, čini se da nije prerano već danas reći, da sve to od Bidena – u datim okolnostima – ne treba očekivati. Čak i kada bi htio (a to je diskutabilno, jer je on ipak član “tima Obama” u kojemu je ključnu ulogu igrala bolesno ambiciozna “hladna ratnica” Hillary Clinton), Biden to neće moći. A koliko će na njega djelovati činjenica da je bio Obamin potpredsjednik, govori i podatak da – imenujući ključne članove svoje administracije – uglavnom poseže za ljudima iz Obaminog vremena. To jesu iskusni ljudi, kao što je iskusan i sam Biden, ali njihovo je iskustvo iz nekoga drugog vremena. I ako ostavimo po strani činjenicu da je Trump doslovno pogazio sva načela međunarodnih odnosa, ne smijemo zaboraviti notornu istinu da je nagrizanje tih načela počelo u drugom Obaminom mandatu u kojemu je on “zaboravio” sve one optimistične i obećavajuće najave iz govora u Kairu i Pragu, upravo one na kojima je dobio Nobelovu nagradu za mir.

Da američko-ruske odnose, američko-kineske odnose, kao i odnose Amerike s Evropskom unijom uopće i ne spominjemo. Normaliziranje prilika u kojima živimo, a to definitivno nisu normalne prilike (čak ako pandemiju ne uzmemo u obzir), podrazumijeva u najmanju ruku da Washington prihvati ne samo činjenicu, nego i potrebu postojanja multipolarnog svijeta, da prihvati potrebu ravnopravnih partnerskih odnosa s državama na koje danas gleda isključivo kao na opasne konkurente, pa i neprijatelje, da se odrekne unilateralnih poteza zaobilazeći Ujedinjene narode i da prihvati, ne samo na riječima, pravo svakoga naroda da živi u sustavu što ga je sam odabrao i koji najviše odgovara njegovim interesima i specifičnostima. Sigurno ne griješimo, ako kažemo da bi svijet takvu Ameriku objeručke prihvatio, ne kao hegemona kojega se boji, nego kao partnera kojemu vjeruje.

Može li Biden barem krenuti tim putem? Barem početi? Trebalo bi mu poželjeti hrabrosti i političke dalekovidnosti da to makar pokuša, u interesu kako Amerike, tako i cijeloga svijeta. U svakome slučaju, neće mu biti lako. Ni njemu, ni njegovoj potpredsjednici Kamali Harris koja je po svemu “iz drugog filma”. Hoćemo li i kada ćemo taj film gledati, teško je predvidjeti. Možemo se samo nadati, baš kao što se i život danas pretvorio, u uvjetima pandemije, u nadanje. Pa – kako nam bude.

Tomislav Jakić
Autor 1.12.2020. u 14:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija