BiH izborno ogledalo

Izdvajamo

• Bilo kako bilo, u jedno sam siguran, dobili smo što smo tražili i glasali. Najrealnija opcija ostaje, za mlade naročito, još jedno spremanje kofera za zapad, a ostatku neka je bog na pomoći.

Povezani članci

• Dodik „novi“ junak srpske tragedije i njegov višak istorije
• Sarajevo nije ni blizu islamizirano, koliko je Banja Luka pravoslavizirana
• Čovićevo prizivanje naroda!
• FTV I BHT1: NE DAMO UNU!
• Gadafi kao ispit savjesti
• Trećina trgovaca tjera kupce

Photo: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Sve se već zna ili smo to trebali odavno znati. Pune tri decenije nacionalističke stranke osvajaju glasače, vlast i sve što uz to ide. Pričaju o multietničnosti, državi kakvu jedino oni vide i žele, lamentiraju o odcjepljenju i trećem entitetu, kradu pare, izruguju se, prije svega, svom narodu i brane, umjesto nacionalnih, samo svoje interese. Ovdje je odavno promašen start, a završnica će rezultirati obogaljenim, još siromašnijim i izluđenim. Mjesecima prije oktobarskih izbora najavljivao sam ovakav rezultat jer je on samo proizvod već odavno viđenog. Opozicija nas uvjerava da su i oni pobjednici, da će kroz trojku ili četvorku formirati vlast, ali joj je ponuda, sem raspodjele pozicija i moći, neubjedljiva i jalova. Zagovaraju se neprincipijelne koalicije, ne da bi se reformski mijenjalo postojeće neodrživo stanje, nego da se prigrabi što više ministarskih i drugih pozicija. Dičiti se izborom Bećirevića u Predsjedništvo, a ne vidjeti natpolovičnu osvojenih mandata i to na svim nivoima nacionalističkih stranaka još jedno je zatvaranje očiju pred gubitkom izbora. Glumiti građansku opciju, a u suštini raditi sve drugačije nego što to stvarno podrazumijeva, još jedna je zabluda i sebe samih i glasača posebno.

Tek završeni izbori, ipak, su donijeli neke neočekivane ali i predvidive promjene. Najkrupnija je svakako potonuće lidera SDA. U pravilu, a posebno na našim prostorima, lideri gotovo uvijek dobijaju znatno više glasova nego li stranka koju predvode. Ovog puta to nije bio slučaj. Izetbegović daleko zaostaje za strankom koju predvodi. Zašto? Izetbegovića su, blago rečeno, Sebijini neodmjereni, i na granici šovinističkog, istupi, zatim loše upravljanje strankom, strateški promašaji, poltronski odnos podčinjenih, korupcija, suđenje najbližih mu saradnika i prebjeg najsposobnijih u stranci, koštali zaostatka od skoro 100.000 glasova. Svakako da je i njegov koncept unitarne države, prebrojavanje naroda, neodmjerene izjave o naoružavanju, doprinio da on sam bude gubitnik i orkanski vjetar u leđa Čoviću i Dodiku.

HDZ je i ovog puta, tiho i uporno, radila na terenu animirajući svakog glasača s pričom o ugroženosti cijelog hrvatskog puka. Doda li se tome uvijek neupitna podrška i pomoć crkve i njena višedecenijska potpora, nesebična pomoć naučnih i univerzitetskih institucija, jednopartizam ostvaren kroz HNS, te otvoreno zalaganje države Hrvatske za izborne promjene u drugoj državi, ostvaren je rezultat bolji i od njihovih očekivanja.

Dodik je, opet, zahvaljujući prepoznatoj i agresivnoj retorici, prijetnjom o odcjepljenju, ogromnoj stranačkoj mašineriji, podjelom para nezaposlenim, borcima, višečlanim porodicama i ko sve zna kome i kako, uspio ostvariti daleko bolji rezultat nego li dvije glavne opozicione stranke zajedno. Istina je, a što prosječan glasač neće ili ne umije da vidi, da su to sve pare i njegovih glasača koje je prigrabio drskim neusvajanjem ukidanja akciza za gorivo.

Od očekivanih promjena nikog ko se ozbiljnije bavi politikom ili analizama nisu iznenadili loši rezultati npr. Radončićeve stranke ili Stranke za BiH. I jedni i drugi gotovo su nestali ili će ubrzo nestati sa političke scene. Zapravo, dogodilo im se isto što i Našoj stranci u Mostaru. Nejasnom politikom, euforijom i koaliranjem sa svim i svakim, sa željom da istovremeno budu i vlast i opozicija, rezultirali su potpunim krahom takve politike. SDP solidan, ali daleko ispod realnih mogućnosti i organizovane infrastrukture. Razlog? – Nesposobno i karijerno rukovodstvo kome su lični, daleko važniji od opštih interesa.

U noći prebrojavanja glasačkih listića, pojavio se i Visoki predstavnik sa ustavnim i izbornim promjenama. Iako nam međunarodni predstavnici, gotovo nikad, nisu donijeli posebno dobrog, ovog puta može se očekivati da će ove promjene, bar djelimično, omogućiti brzo formiranje vlasti. Neće nam se dogoditi da ista vlast i isti ljudi punih osam godina sjede u ministarskim i drugim foteljama, kao da 2018. godine i nije bilo izbora.

Šta nam tek slijedi? Formiranje vlasti na svim nivoima i političke postizborne vratolomije. Jedno je sigurno. Nastavlja se odavno uspostavljeno koaliranje i podjela plijena između Čovića s jedne i Dodika s druge strane. Njih dvojica, sviđalo se to nama ili ne, biće glavni igrači uspostavljanja nove i izvršne i svake druge vlasti. Uostalom, tako smo glasali, tako smo zaslužili, tako nam i treba. Jedina nepoznanica jeste ko je to treći partner, posebno na državnom i federalnom nivou. Dvije su moguće opcije. Prva i realnija jeste da im se i ovog puta, isto kao i protekle tri decenije, priključi stari partner Izetbegović. No ovog puta Izetbegović će morati prihvatiti, pognute glave zbog ličnog neuspjeha, i ono što nikad nije namjeravao. U protivnom, zbog stotine debelo plaćenih i instaliranih sopstvenih funkcionera napraviće mu lom u stranci i ozbiljno uzdrmati njegove pozicije. Druga je mogućnost da treći koalicioni partner bude trojka sama ili u proširenom izdanju. Šta će se dogoditi ostaje tek da vidimo. Pogotovo kad se najavljuje žalbe Trivićke i opozicionih stranaka u Republici Srpskoj. Ovdje je, ipak, najvjerovatnije da ih je Dodik, kao i bezbroj puta ranije poslao na spavanje, pa su zaspali kao pobjednici, a probudili se kao gubitnici.

Bilo kako bilo, u jedno sam siguran, dobili smo što smo tražili i glasali. Najrealnija opcija ostaje, za mlade naročito, još jedno spremanje kofera za zapad, a ostatku neka je bog na pomoći.