Bijedna Naša na ispitu iz seksualnog odgoja

Marijan Vogrinec
Autor 8.2.2021. u 19:02

Izdvajamo

  • Totalno je u Bijednoj Našoj zakazala preventiva u tom smislu, koja bi unaprijed riješila mnoge kasnije vrlo teške probleme po zdravlje i živote žena, ali i probleme cijelih obitelji i na koncu društva u cjelini zbog načina (ne)rješavanja pobačajnih situacija. Katolička crkva i dio političke konzervativne radikale uspjeli su u razdoblju HDZ-ove vlasti spriječiti ne samo uvođenje spolnog odgoja u škole nego i sustavno građansko obrazovanje djece i mladeži. Istodobno, na velika su vrata šleperima uvezena raspela u sve odgojnoobrazovne ustanove od jaslica i vrtića do fakulteta, vjeronauk je „obavezan“ izborni predmet s vjeroučiteljima ravnopravnima u zbornici i čak na mjestu školskog ravnatelja, vjerski sadržaji prožimaju sve nastavne predmete tako da su u javnom školstvu evolucija i Bog kao stvaratelj svijeta u legalnoj kontradikciji, etc.

Povezani članci

Bijedna Naša na ispitu iz seksualnog odgoja

Foto: Goran Mehkek/CROPIX

Ako Hrvoje Zekanović ne može među 151 saborskim zastupnikom skupiti najmanje 30 potpisa za stavljanje na raspravu u tzv. Visokom domu zakona o zabrani pobačaja u Bijednoj Našoj – po uzoru na Poljsku – to je uvjerljiv dokaz više kako srednjovjekovna crkvena svijest nema kritičnu masu pobornika u ovom još nedemokratskom i moralno trknutom društvu. U to se mogao uvjeriti i kada je prethodno (2. veljače) na svom Twitter-profilu upriličio anketiranje građana o toj temi – tzv. zaštiti života od začeća, zabrani pobačaja – gdje mu je 85 posto ljudi odgovorilo: „Ne, ja sam za abortus“. To i jest odraz realnog stanja u društvu koje ne želi da Katolička crkva (ili koja god vjerska sljedba) u kompi s državnom vlašću, pa u digitalno doba tzv. globalnog sela (Marshall McLuhan), u poodmaklom već 21. stoljeću, diktira ženama  kako se moraju odnositi prema vlastitom tijelu. Što smiju, a što ne smiju činiti 

Marijan Vogrinec

„Moram priznati da sam razočaran koliko je malo onih koji se iako formalno deklarativno zalažu za zaštitu života, a ne žele ni prstom mrdnuti da se on zaštiti“, dao se u gromoglasnu kuknjavu na Facebooku rigidan saborski zastupnik Hrasta iz Šibenika Hrvoje Zekanović u povodu Međunarodnog dana života nakon što je shvatio koliko je „popušio“ iliti kucao na pogrešna tzv. hrvatska vrata u nakani da skupi najmanje 30 potpisa kolega/ica u tzv. Visokom domu koji će zahtijevati da uđe u saborsku proceduru prijedlog zakona o zaštiti života, odnosno o zabrani pobačaja. „Smatran da je najvažniji posao kršćanina u politici izboriti se za zaštitu života od njegovog početka, začeća! Smiješne izlike, kao na primjer da zakon nije dobar, a ne navodeći što ne valja, da je previše kratak, a  istovremeno kritičari predlažu zakone od dvije rečenice. Izlika: ‘sad su nam važniji lokalni izbori pa nam nije pragmatično ulaziti u svjetonazorske teme’, pokazuje stvaran karakter svih nepotpisnika.“

Ako od 151 saborskog zastupnika ne može pridobiti najmanje 30 za (ne samo, dakako) svoju inicijativu za saborsku raspravu o zabrani pobačaja u Bijednoj Našoj – po uzoru na Poljsku, gdje masovnim javnim prosvjedima ključa milijunsko nezadovoljstvo građana s makar dva zrna soli u glavi koji se suprotstavljaju ekstremističkoj volji zadrtoga konzervativnog režima – itekako je uvjerljiv dokaz više kako srednjovjekovna crkvena svijest nema kritičnu masu pobornika u ovomu u mnogomu još nedemokratskom i moralno trknutom društvu. U to se Zekanović mogao uvjeriti i kada je prethodno (2. veljače, piše jedan portal koji dijeli radikalnija tzv. desničarska stajališta) na svom Twitter-profilu upriličio anketiranje građana o toj temi – tzv. zaštita života od začeća, zabrana pobačaja – gdje mu je 85 posto ljudi odgovorilo: „Ne, ja sam za abortus“. Što i jest odraz realnog stanja u društvu koje ne želi da Katolička crkva (ili koja god vjerska sljedba) u kompi s državnom vlašću, pa u digitalno doba tzv. globalnog sela (Marshall McLuhan), u poodmaklom već 21. stoljeću, diktira ženama (je li, već rođenjem „grješnim kćerima grješne Eve“, sic transit) kako se moraju odnositi prema vlastitom tijelu. Što smiju, a što ne smiju činiti. Glupost.

Promiskuitetna vlast

Zekanovićevu su unaprijed propalu inicijativu o uvođenja u Bijednoj Našoj zakonske zabrane pobačaja, očekivano, potpisali istomišljenici mu s političke margine, neki sa saborskim mandatima, ali općenito beznačajni političari većih očiju od želudca, tipa Marijana Pavličeka, Marka Milanovića-Listre, Željka Sačića i Hrvoja Zekanovića iz bloka tzv. suverenista, pa Zlatko Hasanbegović (Blok za Hrvatsku), Stephen „Stjepo“ Nikola Bartulica (Domovinski pokret), Zvonimir Troskot i Nikola Grmoja (Most nezavisnih lista) i tzv. nezavisni zastupnici Milan Vrkljan i Karolina Vidović-Krišto. Pala knjiga na dva slova, kazao bi mudar pûk, a nezaustavljivi Hrvoje Zekanović priseže tomu kako je „današnji dan (Međunarodni dan, op. a.) posvećen isticanju važnosti zaštite ljudskog života od začeća do prirodne smrti“ te, naravno, ne očekuje „da će netko iz lijevo-liberalnog bloka dati podršku ovakvom prijedlogu zakona“. Problem suvremenije zakonske regulative ženskog prava na slobodno odlučivanje o svom tijelu, o tomu hoće li se trudnica slobodnom voljom odlučiti na zakonit prekid trudnoće u medicinski kontroliranim uvjetima ili neće ostaje do daljnjega vrućim krumpirom za vladajuće koji svjesno krše odluku Ustavnog suda RH o rokovima u kojima su (bili) obavezni donijeti novu regulativu u zamjenu za još važeće (i sustavno izigravane liječničkim tzv. prigovorom savjesti) tzv. socijalističke paragrafe iz 1976. godine.

Promiskuitetna u tom smislu HDZ-ova vlast i premijer Andrej Plenković osobno izbjegavaju tu obavezu, boje se kao vrag tamjana ozakoniti to temeljno žensko, ali i ljudsko pravo o slobodnom raspolaganju vlastitim tijelom. I, dakako, obavezi zdravstvenog sustava da im – bez sufliranja, „savjetovanje“, osuđivanja ili odvraćanja na bilo koji drugi način (što se sve sada masovno i nekažnjeno čini) – omogući najsuvremenije uvjete za prekid trudnoće u sklopu javnog zdravstvenog sustava. Besplatno ili uz simboličnu participaciju budući da svi zdravstveni osiguranici na neki način participiraju u financiranju tog sustava. Denver plava ZNA SE opcija – po riječima njezina aktualnog vođe i premijera Plenkovića – pripada tzv. desnom centru, također se zalaže za zaštitu života od začeća do prirodne smrti, priznaje pravo ženama na prekid trudnoće po svojoj slobodnoj odluci, ali i pravo medicinskom osoblju na tzv. prigovor savjesti, pa je zbrka potpuna. HDZ bi odjednom sjedio na više stolaca, a to ne ide tako. Zbog izbornih probitaka i time uvlačenja dijelu konzervativnih birača među debelo meso, ne bi se zamjérali rigidnoj patrijarhalnoj svijesti, ali ni suvremenoj, sekularnoj demokraciji kojoj su više od ičega na duši ljudska prava i slobode, demokracija i humani pristup rješavanju problema u tom području, pa…

I ona je, je li, „mudrost“ praviti se grbavim, pa ne dirati u osinje gnijezdo zakonskog prava žena na prekid trudnoće svojom slobodnom voljom, na osnovi svojih intimnih razloga za koje ne smije biti briga ni Crkvu niti državu. Kamoli nekoga trećeg u društvenoj sredini. Bijedna Naša još nije na toj razini sekularne državne svijesti i uljuđene, civilizirane zemlje u suvremenoj međunarodnoj zajednici koja se oslanja na znanost i demokraciju u zakonskom/normativnom tretmanu ljudskih prava i sloboda, pa će još dugo kojekakvi zekanovići i „pastiri“ kojekakvih (prazno)vjerskih sljedbi vršljati javnim prostorom utjerujući „grješne Evine kćeri“ u obore patrijarhalne direktivne volje. Zaostale u rigidnim oazama običaja, prakse i ponašanja davno minulih stoljeća. Nije samo hrvatski paradoks to da kojekakve zadrte tzv. molitvene pro life zajednice mrmljaju očenaše i slikama unakaženih fetusa plaše trudne žene pred bolničkim ginekologijama, a tzv. prigovorom savjesti „obdareni“ ginekolozi odbijaju pobačajne zahvate u bolnicama eda bi ih tzv. dopusnicom nesavjesti obavljali privatno za petstotinjak eura, čak u istim bolnicama gdje primaju plaću. Sic transit. Pa čak o trošku javnog zdravstva i pod službenom/dokumentiranom izlikom, je li, o „komplikacijama zbog spontanog pobačaja“.

Što sve „savjesnim vjernicima“ u bijelim kutama ne pada na pamet, čovjek ne bi vjerovao. Država koja se gromoglasno kune sa svih političkih govornica i medijskim trbuhozborcima u zaštitu ljudskih života, ljudska prava i slobode, zazire to normativno ovjekovječiti zbog nekih tamo zekanovića, vjerskih „pastira“, izbornih špekulacija ili čega već? Je li bolje – to se dosada drastično događa u Poljskoj – da trudne žene troše silan novac na pobačaje u inozemstvu, gdje su legalni i medicinski sigurni, odnosno rizikuju svoje zdravlje/živote u ilegalnim i nemedicinskim uvjetima skrovitih pobačajnica po privatnim stanovima ili da država ima tu djelatnost legalnu u zdravstvenom sustavu? Dvojbe ne bi smjelo biti i nikakvi politički, vjerski, rodni ili koji već razlozi ne smiju biti preči od ljudskog zdravlja, prava i sloboda svih ljudi. Napose žena u mlađoj dobi čije su neželjene trudnoće nerijetko plod nedovoljnih znanja i obaviještenosti o zdravom spolnom životu.

Totalno je u Bijednoj Našoj zakazala preventiva u tom smislu, koja bi unaprijed riješila mnoge kasnije vrlo teške probleme po zdravlje i živote žena, ali i probleme cijelih obitelji i na koncu društva u cjelini zbog načina (ne)rješavanja pobačajnih situacija. Katolička crkva i dio političke konzervativne radikale uspjeli su u razdoblju HDZ-ove vlasti spriječiti ne samo uvođenje spolnog odgoja u škole nego i sustavno građansko obrazovanje djece i mladeži. Istodobno, na velika su vrata šleperima uvezena raspela u sve odgojnoobrazovne ustanove od jaslica i vrtića do fakulteta, vjeronauk je „obavezan“ izborni predmet s vjeroučiteljima ravnopravnima u zbornici i čak na mjestu školskog ravnatelja, vjerski sadržaji prožimaju sve nastavne predmete tako da su u javnom školstvu evolucija i Bog kao stvaratelj svijeta u legalnoj kontradikciji, etc. Zbunidba na entu, pa se nije čuditi što takva država ne odgaja i ne obrazuje svoj podmladak u zdravom sekularnom duhu, ne daje isključivu prednost znanosti/znanju nad vjerskim dogmama i politikantskim demagogijama, ne informira obiteljske uzdanice o zdravom spolnom životu i učinkovitoj participaciji u civiliziranoj i naprednoj međunarodnoj zajednici, gdje opstoje građanske inicijative i prava. Zekanovići su neki ljudi iz davno prošlih vremena lomača i progona vještica koja – ne ponovila se! – valja čim prije zaboraviti.

Taj naopaki patrijarhalni mentalitet zabrana i držanja žena kuharicama uz obiteljsko ognjište, strojevima za rađanje sinova i tu i tamo pokoje kćeri, obespravljenim glupačama što ih tu i tamo valja šamarčinom ili nogom u debelo meso prizvati „pameti“ još itekako caruje u glavama kojekakvih zekanovića i tzv. pro life hodača kojima je jedino stalo do opstanka zigota, ali ne i do bar jednakih izgleda/prava djeteta nakon što isklizne iz maternice i nastavi živjeti u zajednici. Taj mentalitet također je rodno mjesto raširenog seksualnog nasilja koje uzima maha u Bijednoj Našoj, jer se ženama „smije činiti svašta, a one imaju biti kuš“. Ni pravosuđe ih ne uzima ozbiljno – nasilnici uglavnom prolaze lišo, ostaju „mačo muškarci“ čak i notorni pedofili u svećeničkim haljinama – pa ostaju stigmatizirane („sama je to tražila, izazivala je“) ili uopće ne prijavljuju silovatelje i seksualne nasilnike iz obitelji, s radnog mjesta, iz kruga prijatelja i poznanika, etc.

Seksualna zlostavljanja

Osobito otkako je epidemija virusa SARS-CoV-2, je li, zaključala ljude u stanovima, zatvorila velik broj radnih mjesta, škola  i fakulteta, kafića i inih mjesta socijalnih kontakata, seksualno nasilje je u porastu… I broj neželjenih trudnoća također, pa je skupina savjesnih/zabrinutih društvenih aktivista i tzv. običnih/malih ljudi ovih dana inicirala peticiju radi uvođenja seksualnog odgoja i obrazovanja u škole. Kažu, sve je više i prijava seksualnog nasilja, a beogradski slučaj vlasnika privatne glumačke škole koji je napastovao cijeli niz svojih polaznica zapalio je i druge zemlje bivše SFR Jugoslavije gdje se saznalo za višegodišnji seksualni teror moćnih pojedinaca u akademskoj zajednici, ali i inim ustanovama. To i protupobačajna agresija rigidne tzv. desnice, kojoj Crkva sve vrijeme drži ljestve, postala je tema dana u Bijednoj Našoj.

Foto: pixabay

„Svakim je danom sve više svjedočanstava o seksualnom zlostavljanju na radnom mjestu, na ulici, u školi, na faksu“, tvrdi portal Srednja.hr. „Nasilje ne bira ni mjesto ni vrijeme, a kao društvo o tome nismo dovoljno educirani. Misli to skupina nevladinih organizacija koja je ovih dana, potaknuta groznim iskustvima žrtava, pokrenula peticiju o uvođenju seksualnog obrazovanja u škole. Do sada su skupili 5134 potpisa. Peticijom traže uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u nastavu. Žele da to postane samostalni obvez i predmet za sve učenike jer je to ‘jedan od najvažnijih alata u prevenciji seksualnog uznemiravanja i nasilja. Za to, ističu u tekstu peticije, postoje jasni znanstveni dokazi, no djeca i učenici i dalje nemaju pristup kvalitetnoj edukaciji o toj temi.“ Peticiju je inicirao portal Reci.hr, a priključili su se akciji Platforma za reproduktivnu pravdu, Pravda za djevojčice, Jedna od nas, Spasi me, Građanska inicijativa STOP NASILJU Šibenik, organizacija civilnog društva CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Ženska soba – Centar za seksualna prava, RODA – Roditelji u akciji, PaRiter, Domine, Nepokorne – grupa za nenasilje i ženska prava, Zagreb Pride, SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava, Zaklada Solidarna, Dugine obitelji, U dobroj vjeri…

Cijeli jedan pokret se – pokrenuo. To potvrđuje spoznaju da je problem velik i kako ne trpi odgodu učinkovitog rješenja. Međutim, uspjeh cijele te akcije, jamačno, bit će više promidžbeni no praktično opipljiv. Politička/vladajuća denver plava ZNA SE opcija Bijedne Naše nije bila niti jest zrela riješiti problem na ponos i diku suvremene sekularne i pravno uljuđene Europe čija je formalna članica, pa će se i ova peticija nakon što medijski protutnji javnim prostorom naći u naftalinu sa svima sličnim u prošlih, recimo, dvadesetak godina. Proteći će uistinu još velike količine savske vode ispod zelenoga „Hendrixovog“ mosta dok se na vladajućem brdu Griču ne okupi hrabra, samosvjesna i znanjem obdarena momčad kojoj budućnost tzv. naroda i države neće biti vizija vlastitih stražnjica u toplim/preplaćenim foteljima i sljedećih čim više mandata. I kojima – kao većini vjernika, uostalom – „pastirska“ volja nije niti će biti najvažniji, nedajbože jedini obrazac ponašanja, odnosno ključnih životnih, političkih, društvenih, moralnie i inih odabira.

Većina katolkinja – kao uostalom i inovjerkinja, agnostkinja i ateistkinja – malo ili nimalo ne haje za vjerska ograničenja, dogme i zabrane kad ih iznenadi neželjena trudnoća. Odnosno kad se moraju pridržavati predbračnih seksualnih apstinencija nađu li se s partnerom u tzv. sedmom nebu, negdje na osami i u – pravoj prilici. Pa… Život nije vjerski oltar, nije molitvenik, nije Biblija, nije propovjedaonica fra Tetke ili politička govornica… Život je mnogo više, mnogo svetije i važnije, u njemu jednako vrijede dobro i zlo, dobra i loša osobna odluka jer za nju se plaća osobna cijena. Koja može biti viša ili niža, ali uvijek je osobna. S njom ni bog ni vrag nemaju ništa. Dužnost je države – vjera je privatna stvar i osobni izbor, ništa više ni manje – omogućiti mladim naraštajima vjerodostojnu, znanstveno utemeljenu izobrazbu u javnim školama, u svim, pa i najosjetljivijim, intimnim područjima važnim za kvalitetan život i rad u odrasloj dobi. Bez ikakvih špekulacija i obzira. Ako to ne čini, nije na razini svoje temeljne zadaće zbog koje postoji: osigurati si izgledan i dugoročno zdrav kontinuitet.

Po podatcima organizatora rečene peticije za uvođenje seksualnog obrazovanja u škole, više od 80 posto mladih i više od 70 posto njihovih roditelja žele znanstveno i pedagoški utemeljeno uvođenje seksualne izobrazbe kao obaveznog nastavnog predmeta u školama. U zadnjem nacionalnom istraživanju među mladima, takvu je edukaciju podržalo 84 posto ispitanika. Istaknuli su dva ključna razloga: stjecanje vjerodostojnih znanja o spolno prenosivim bolestima te prepoznavanje i zaštitu od seksualnog uznemiravanja/zlostavljanja. „Kvalitetna edukacija podrazumijeva, ističu, ‘pristup sustavnom i sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju u školama, što podrazumijeva programe koji promiču informiranost, usvajanje pozitivnih stavova i vrijednosti, kod mladih razvijaju poštovanje socijalnih i seksualnioh odnosa i odgovorno ponašanje’. Dalje navode kako studije pokazuju brojne prednosti seksualnog obrazovanja, a neke od njih su ‘odgođen ulazak u seksualne odnose, smanjenje rizičnog ponašanja, povećana uporaba kontracepcije i pozitivan stav o brizi za seksualno i reproduktivno zdravlje’.

Zekanovići i „pastiri“

Trenutno se u školama provodi međupredmetna tema zdravlje, uvedena u sklopu parcijalne reforme Škole za život.“ Naravno da to nije dovoljno ni sustavno zamišljeno učinkovitim modelom izobrazbe. U praksi to  znači da, pojašnjava Srednja.hr razloge inicijatora peticije, da informiranje i poučavanje đaka o tim temama znatno, je li, ovisi o entuzijazmu pojedinih nastavnika, a kako se radi o međupredmetnom gradivu, ovisi i o dobroj koordinaciji među nastavnicima unutar skupine angažirane na obradi te teme. Pa je učinak uglavnom po onoj o puno baba i kilavom djetetu. A to nije – to. „To ističu i organizatori peticije pa kažu kako u današnje vrijeme mladi često dobivaju netočne, nepotpune ili moralizirajuće informacije o seksualnosti“, piše rečeni portal. „Sve te informacije utječu na njihov razvoj pa stoga ovaj pristup, u kojem se seksualnost u školama podučava tek usput, smatrraju organizatori, ‘pridonosi ranjivosti i izloženosti mladih osoba iskorištavanju i ostalim štetnim posljedicama’.“

I tu ih onda dočakaju kojekakvi zekanovići u političkim, „pastirskim“ i svekolikim rigidno-srednjovjekovnim „svetim“ habitima inkvizicijskog progona svijesti i savjesti, vješaju im mlinsko kamenje o vratove ne bi li nedužni isplivali iz vodenih dubina, pale im „molitvene“ lomače pred bolničkim ginekologijama, ponižavaju ih i rugaju im se u državnom sustavu zaštite,  odriču im slobodu govora o razlozima svoje odluke koja nije po kanonskoj mjeri, etc., etc. Nemoralno društvo propagira, je li, moralne norme, pedofili u svećeničkim haljinama gorljivo telale o,predbračnom seksualnom suzdržavanju i krajnje nakaradnom planiranju potomstva (vagina-kažiprst-čaša vode obnoć u hladnjaku, sic transit). Je li: kuš žrtve silovanja, rodoskvrnuća, napastovanja u školi, na radnomu mjestu, vrijeđanja u ginekološkoj ordinaciji, s oltara, političke govornice…!? Neće ići. Hrvoje Zekanović i njegovi već su više puta udarili čelom o zid svojim „pro life“ zabranama i progonima. I još će. Bijedna Naša, koliko je god demokratski i moralno daleko od Lijepe Naše, ipak nije Poljska.

Ni gotovo 100-postotno katolička Irska, u kojoj se Katolička crkva nedavno ispričala (sic transit – „ispričala“) zbog desetljetnih zvjerstava i ubojstava što su ih sadističke časne sestre i „pastiri“ činili u domovima za djecu, više nije što bi zekanovići željeli da RH jest. Ukinuta je zabrana pobačaja; ni seksualni odgoj više nije tabu. I do jučer rigidan, vjerski zatvoren srednjovjekovni svijet na Starom kontinentu s mijenja, ide naprijed, pa zašto bi Bijedna Naša trebala dopustiti proklizavanje u duboku, tamnu, inkvizicijsku prošlost. Nema ni smisla niti logike.

Marijan Vogrinec
Autor 8.2.2021. u 19:02