BIO SAM U EVROPI

Tomislav Jakić
Autor 8.7.2018. u 09:22

Izdvajamo

  • Ulazak Simone Veil u pariški Panteon profilirao je današnju Francusku kao zemlju koja je apsolutno na čistu sa svojom prošlošću, koja zna – na državnoj razini svakako – kojim se dijelom svoje povijesti može, treba i mora ponositi, a koji dio ne smije prešućivati (ma kako sramotan bio), kako se ne bi ponovio. Jer, i u tom je kontekstu Simone Veil bila iznimna. Govorila je o Holokaustu i o zločinu kolaboracije i onda kada je dobar dio Francuske bio sklon ne slušati je i što prije zaboraviti užase u kojima je aktivno sudjelovao i ne mali broj Francuza. Danas Francuska zna i ne dovodi u pitanje tko je u Drugome svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani – pri čemu ovo “pogrešna” znači na strani zločina. Danas Francuska nema zadrške javno, iz usta svojega Predsjednika, ponoviti osudu kolaboracionističkog režima (čiji je čelnik, mada legenda iz Prvoga svjetskog rata, zbog suradnje s Hitlerom osuđen na smrt, da bi mu zbog visokih godina kazna bila promijenjena u zatvorsku). Danas Francuska ne pita koliko je kolaboranata nakon oslobođenja likvidirano bez suda – po kratkome postupku i tko je za to odgovoran, jer zna, bez ikakve dvojbe ili rezerve, da je kolaboracija s naci-fašizmom bila zločin, a da je taj zločin bio tako strašan da se osveta (mada i sama nerijetko zločin) naprosto nije mogla izbjeći.

Povezani članci

BIO SAM U EVROPI

Simone Veil se u nedjelju 1. srpnja godine 2018. u Panteonu pridružila francuskim velikanima. Televizijski prijenos ceremonije trajao je punih devedeset minuta, sat i po. A kada je završio, sjetio sam se kako je Hrvatska, moja domovina, večer prije toga obilježavala petu obljetnicu svojega ulaska u Evropsku uniju i kako se tim povodom predsjednica Republike javila u program javne televizije s folklorne fešte zvane “picokijada”. Sjetio sam se. I vratio se iz Evrope. Kamo? Pa – zna se.

U nedjelju, 1. srpnja godine 2018. u 11 sati prije podne uključio sam televizor i odabrao kanal francuske televizije (France 24). I nakon toga punih sam 90 minuta, dakle sat i po, bio u Evropi. Gledao sam i slušao kako Francuska ispraća u Panteon, vječno počivalište onih koji zaslužuju trajno sjećanje nacije, Simone Veil, preživjelu Holokausta, Židovku koja je bila ateista, ali nikada nije zaboravila da je šest milijuna evropskih Židova (uključujući i njezine roditelje) ubijeno u nacističkim logorima smrti isključivo zbog židovskog porijekla, odnosno vjere kojoj se ona vratila samo kroz želju da joj se na pogrebu izmoli “kadiš”, tradicionalna živovska molitva za mrtve; Simone Veil, dva puta ministricu u francuskim vladama koja će – uz ostalo – ostati zapamćena i po tome što je u parlamentu u Parizu nakon rasprave što je trajala tri dana i dvije noći izborila zakon kojim je legaliziran pobačaj (usprkos onima koji su je zbog toga žestoko napadali, uspoređujući pobačaj s eutanazijom prakticiranom u vrijeme nacista); Simone Veil koja je osigurala da njezino ime ostane zapamćeno u povijesti ne samo Francuske, nego i Evrope i svijeta, boreći se za prava žena, kao i za pomoć gladnima u Africi (tada čak i suprotno stanovištu vlade); Simone Veil, uvjerenu zagovornicu evropskoga ujedinjenja i predsjednicu Evropskog parlamenta u vrijeme kada je ujedinjena Evropa imala samo devet članica; Simone Veil koja je – napokon – bila dosljedni i nepokolebljivi borac za mir i koju je karakterizirala, reći će predsjednik Macron, nepobjediva nada da će čovječnost nadvladati barbarstvo.

Od te i takve Simone Veil Francuska i Pariz oprostili su se, odnosno ispratili su je na putu u Panteon, gdje će, kao peta žena čiji će posmrtni ostaci biti tamo položeni, počivati uz velikane, poput inicijatora Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka, ili poput legendarnog vođe Pokreta otpora u Francuskoj koji je podlegao mučenju krvnika Gestapoa, a da nije nikoga odao. Pod jarkim srpanjskim suncem tisuće su ljudi, ne samo iz Pariza, ne samo iz Francuske, promatrali pripadnike Republikanske garde koji su njezin lijes (zajedno s lijesom njezinoga supruga) ponijeli na ramenima plavim sagom, između panoa na kojima su fotografijama i tekstom bile obilježene najznačajnije točke njezinoga životnog  puta do pred Panteon, odakle se, govoreći s vrha stuba, obratio francuski predsjednik Emmanuel Macron. I Macronov govor, i prolazak gardista s lijesovima kroz “aleju panoa” (a zaustavili bi se kod svakoga) bili su praćeni povremenim pljeskom, odavanjem posljednje počasti ženi čiji je život bio obilježen tragedijama, ali koja nikada nije izgubila nadu i vjeru u budućnost, u novu civilizaciju što se rađala nakon one uništene u doba naci-fašističkih agresija i okupacija.

EP-307019939

AP Photo/Kamil Zihnioglu

Macronov govor bio je koliko iskazivanje priznanja za sve što je Simone Veil učinila, toliko i jasno određivanje Republike Francuske prema prošlosti i prema sadašnjosti. Bio je dostojanstven i državnički, bio je francuski i evropski. Od konstatacije kako će Simone Veil ući u Panteon ne zato što je to on, kao Predsjednik, odredio, ne zato što se s time složila njezina obitelj, nego zato što je to željela Francuska, preko jasne i nedvosmislene osude višijevskog režima koji je u vrijeme Drugoga svjetskog rata kolaborirao s nacistima (i poimence njegovih čelnika, Petaina i Lavallea), pa do ne manje jasnog odavanja priznanja vođi Slobodne Francuske, generalu Charlesu de Gaulleu i svim borcima Pokreta otpora za koje je rekao kako su bili spremni staviti na kocku sve, uključujući vlastite živote, i zahvaljujući kojima je Francuska ostala Francuska. I za sve što je rekao, i za osudu kolaboranata, i za pohvalu borcima protiv okupacije, francuski je Predsjednik dobio snažan aplauz. Iskoristio je na vrlo vješt način, ali bez ikakvog jeftinog politikanstva, a još manje populizma, jednu svečanu prigodu da bi zemlju na čijem je čelu profilirao, svim problemima, pa i devijacijama usprkos, kao snažno evropski i antifašistički orijentiranu (mada riječ antifašizam nije upotrijebio).

I nije nikakvo čudo, što sam se, gledajući i slušajući sve što se u tih devedeset minuta događalo u Parizu, osjećao kao da sam u Evropi. Nije tu bilo nikakvog jeftinog patosa, nikakve zagriženosti, još manje mržnje, nikakvog konfrontiranja s bilo kime; osim ako se cijeli Macronov govor ne shvati kao konfrontacija s radikalnom, ksenofobičnom i netolerantnom desnicom, kako u Francuskoj, tako i u Evropi, kao reafirmiranje onih vrijednosti za koje se, ne zato što je bila naivna, nego zato što je bila lucidna (reći je on) cijeloga života borila Simone Veil. Francuska je demonstrirala, svim postojećim političkim podjelama usprkos, jedinstvo u priznavanju veličine i zasluga ženi s kojom se nisu svi slagali, ali koja se upisala u povijest te zemlje, baš kao i u povijest Evrope. Je li ceremoniji nedostajao nacionalni element? Nikako, pri odavanju počasti velikoj Evropljanki, ali i velikoj Francuskinji, on niti je mogao izostati, niti je izostao. No, uz francusku trikoloru i na samome je Panteonu bila istaknuta zastava ujedinjene Evrope, a kada je nacionalni element prisutan kroz himnu Marseljezu koju pjeva zbor gardista i tamnoputa solistica (što svakako nije bilo slučajno), onda to nema ama baš nikakve veze s uskogrudnim i isključivim nacionalizmom koji nerijetko prelazi u šovinizam.

simeonfranc

Foto: vivreici.be

Ulazak Simone Veil u pariški Panteon profilirao je današnju Francusku kao zemlju koja je apsolutno na čistu sa svojom prošlošću, koja zna – na državnoj razini svakako – kojim se dijelom svoje povijesti može, treba i mora ponositi, a koji dio ne smije prešućivati (ma kako sramotan bio), kako se ne bi ponovio. Jer, i u tom je kontekstu Simone Veil bila iznimna. Govorila je o Holokaustu i o zločinu kolaboracije i onda kada je dobar dio Francuske bio sklon ne slušati je i što prije zaboraviti užase u kojima je aktivno sudjelovao i ne mali broj Francuza. Danas Francuska zna i ne dovodi u pitanje tko je u Drugome svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani – pri čemu ovo “pogrešna” znači na strani zločina. Danas Francuska nema zadrške javno, iz usta svojega Predsjednika, ponoviti osudu kolaboracionističkog režima (čiji je čelnik, mada legenda iz Prvoga svjetskog rata, zbog suradnje s Hitlerom osuđen na smrt, da bi mu zbog visokih godina kazna bila promijenjena u zatvorsku). Danas Francuska ne pita koliko je kolaboranata nakon oslobođenja likvidirano bez suda – po kratkome postupku i tko je za to odgovoran, jer zna, bez ikakve dvojbe ili rezerve, da je kolaboracija s naci-fašizmom bila zločin, a da je taj zločin bio tako strašan da se osveta (mada i sama nerijetko zločin) naprosto nije mogla izbjeći.

Simone Veil se u nedjelju 1. srpnja godine 2018. u Panteonu pridružila francuskim velikanima. Televizijski prijenos ceremonije trajao je punih devedeset minuta, sat i po. A kada je završio, sjetio sam se kako je Hrvatska, moja domovina, večer prije toga obilježavala petu obljetnicu svojega ulaska u Evropsku uniju i kako se tim povodom predsjednica Republike javila u program javne televizije s folklorne fešte zvane “picokijada”. Sjetio sam se. I vratio se iz Evrope. Kamo? Pa – zna se.

portalnovosti.com

Tomislav Jakić
Autor 8.7.2018. u 09:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija