Birači više ne padaju na političke derneke

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 13.3.2019. u 13:13

Izdvajamo

Samostalnu, Neovisnu i Suverenu na kopnenih čak 56.578 četvornih kilometara Like, kojom se ponosi samo župan Darko Milinović, opovrgavajući kao zastarjele sve brojke o nazadovanju. Jer, za njegove je (pre)vlasti Lika „sunula u razvojne visine“, pa... Uistinu, RH je danas Lika, a Lika je i Vukovar, Uljanik i 3. maj, Agrokor, iseljenički ured, pučka kuhinja i socijalna samoposluga, raspadnuti sustavi zdravstva i školstva, kriminal svake vrsti i vršnjačko/obiteljsko nasilje, moralna kloaka i katolička bogomolju... Koliko su HDZ-ove „nacionalno osviještene i domoljubne“ vlasti - uz malu pripomoć SDP-ovih, koje su mogle dovijeka vladati da su zasukale rukave - kumovale tomu da je Hrvatska danas Lika, a Lika Hrvatska?

Povezani članci

Pixsellov je fotoreporter Hrvoje Jelavić u Benkovcu ovjekovječio indikativan prizor za st(r)anje u Lici i cijeloj zemlji, koji grubo potire sve što vladajuća kasta nudi „Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima RH“ kao svoju odgovornost za njihovo bolje sutra. Ako baš njima i nikomu drugom daju svoj glas na izborima. Naime, gladan i onemoćao 82-godišnji Osman Mehić („Nemam za ručak, a isključili su mi i struju“), u krupnom planu, pognute glave besciljno mjeri asfalt, samo nekoliko koraka ispred skockanog premijera i šefa HDZ-a Andreja Plenkovića te svite mu u skupim odijelima i dizajnerskim haljinama, koja se dovezla u pasivnu ličku provinciju prodavati rog za svijeću. Siromah Mehić ni dan poslije niti tjedan nakon izbora, etc. nije imao za ručak niti mu je regionalni HEP uključio struju u bijednom potkrovlju. To je ta Lika na 56.578 km² – svaki četvrti statistički stanovnik Bijedne Naše na samom je rubu ili ispod ruba gladi, da se o drugim socijalmim pokazateljima i ne govori – zbog koje su lički izbori šireg i dugoročnijeg značenja za političko st(r)anje u zemlji i, štoviše, budućnost svih građana koji ne bi, ako baš ne moraju, potražili kruha u iseljeništvu

Marijan Vogrinec

Jedna kroničarka polit-politikantskih pripetavanja na balkanskom kifliću, koja čas uveseljavaju javnost, čas ju bacaju u očaj pa se trbuhom za kruhom prelijeva preko granice, zapisala je uoči izbornog Dana D u Ličko-senjskoj županiji da si je šef ZNA SE opcije Andrej Plenković s vladinim putujućim cirkusom i završnim tulumom u Gospiću „u Lici zabio autogol“. Rečena medijska marljivica Ivanka Toma jamačno je pogodila koliko i sva medijska sila, što se sjatila pratiti trakavicu prizora ih je ne samo lička javnost ili posve ignorirala ili popratila posprdnim komentarima. „Premijer je u kampanju“, tvrdi Toma, „upregnuo sve snage HDZ-a, a zapravo si je iskopao jamu u koju može samo on upasti“. E sad, morat će se strpjeti neko vrijeme svi koji bi da se upadanje u jamu dogodi već sutra, ako ne može još danas, jer kad je Lika u pitanju i tako još neki pasivni/ji krajevi Bijedne Naše, gdje će glasati za HDZ i da je alter ego samog tovara, Al Caponea, Kobe Staljina, nedarovitog mazala s čvarkom brčića pod nosom, etc. – i poslije HDZ-a, HDZ. I to je tragična poruka ne samo redikuloznog ZNA SE hodočašća poslovičnom zemljom vuka i hajduka, bukve i medvjeda, nego još više završnog derneka u Gospiću noć uoči izborne šutnje. Gdje su baš briljirali „besmrtni“ stranački strateg Vladimir Šeks i „zaboravna“ ministrica Gabrijela Žalac.

Koja će već dan-dva kasnije – nakon indikativne šutnje o svojoj ostavci kao moralnom činu odgovornosti zbog počinjenih zakonskih prekršaja i posljedica prometne nesreće – gorko plakati u tv-kamere, jer je na preglednom dijelu ulice u Vinkovcima, u kojoj nema ni jednog obilježenog pješačkog prijelaza (!?), svojim Peugeotom pregazila desetogodišnju djevojčicu. Dijete je hitno prevezeno na osječku kirurgiju, a uplakana HDZ-ova ministrica „nije znala“ (valjda nije ni morala znati; nitko ju nije obavijestio!? – sic transit) da joj je vozačka dozvola istekla prije gotovo tri godine. Premijer Plenković se tko zna koji već put u (ne)osnovanoj obrani svojih ministara i najbližih suradnika obrukao lujevskom bahatošću (Luj XIV., Bogomdani: „Država to sam ja; fr. Létat c’est moi“): „Ne prihvaćam ostavku ministrice Gabrijele Žalac. Platila je kazu za prometni prekršaj, a nezgoda u kojoj je sudjelovala može se dogoditi svakom od nas“. Onaj pak redikulozni ministar što pozdravlja ljude s „Hvaljen Isus i Marija“, a hodočastio je ovih dana u HDZ-ovoj sviti predizbornom Likom, prosuo je u novinarske mikrofone tu vrst biblijske pameti, koja mora da je ostavila bez teksta i zadnjeg seoskog župnika: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na ministricu Žalac“.

Dobri i loši ministri

Da takav bezgrješnjak baci kamen – a ima ih ohoho – pogodio bi zaštitara bez pokrića Andreja Plenkovića. A on je vješt, u formi, jer nema doraslih protivnika ni u oporbi niti među tvrdokrilašima u vlastitoj političkoj sljedbi, pa se znade u hipu izmaknuti. Ma kako to smiješno izgledalo. Stoga će se i ministrica iz istočnohrvatske provincije naći uz bok „nedodirljivih“ vladinih uzdanica za koje ugledni analitičar Žarko Puhovski tvrdi da „ni politički niti intelektualno nisu dorasli ministarskoj odgovornosti“. Plenković nije dao niti na potpredsjednicu vlade i ministricu gospodarstva Martinu Dalić, kojoj je pod pritiskom javnosti ipak prihvatio ostavku, ali je glatko odbio svaki zahtjev za ostavkom ministara Zdravka Marića, Tomislava Tolušića, Tome Medveda, Damira Krstičevića ili Nade Murganić, etc., pa i svoje na mjestu „katastrofalno lošeg premijera“, čiji su rad i ponašanje bili podvrgnuti javnoj kritici. Istodobno, šef HDZ-a nije imao baš nikakvog razumijevanja za gospićkog ginekologa, ličkog Putina i hadezeovca s dna stranačke kace Darka Milinovića nadimkom Dado nakon što mu je ovaj najprije pokazao rogove u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije, a potom i izveo autobusni desant s višesatnom okupacijom Središnjice HDZ-a na zahrebačkom Trgu žrtava fašizma:

Bez pardona je Milinovića izbacio iz stranke, pa se ovaj odmah počeo organizirati za gadnu osvetu: izbacivanje HDZ-a s vlasti u Ličko-senjskoj županiji. Plenković pak za definitivno protjerivanje ličkog Putina u politički naftalin i smjenu s mjesta župana. Za razliku od svojih stranačkih ministara na koje ne dâ kritičkim prstom pokazati, također je bez pardona u travnju 2017. godine izbacio iz vlade i koalicije sve ministre i vladina potpredsjednika s Mostove liste. Hoće li isti obrazac biti primijenjen sada u Lici? Kao upozoravajući kažiprst najbrojnije, a relativno pobjedničke političke stranke, koju je biračko tijelo već koncem 2015. godine – zbog prethodno niza iritantnih, pučističkih stožeraško-šatoraških ekscesa ucrnjene desnice pod pokroviteljstvom Karamarkovog HDZ-a i Katoličke crkve – dugoročno sankcioniralo time da joj je uskratilo na svim iole važnijem području samostalno obnašati vlast. U državi pogotovo. Lički su izbori sada potvrdili taj trend. HDZ je usred svoje decenijske utvrde inkasirao gotovo upola manje biračkih glasova, nego prije dvije godine i sâm ne može vladati, „nezvisni“ Milinović – uzdanica tvrdolinijaša u unutarstranačkoj oporbi što pritajeno drukaju za odmetnutog fana iz Like – nije se osvetio bivšima i zadržao šerifsku zvijezdu u regionalnoj politici niti je siguran za ostatak županskog mandata, pa tvrda zemlja vuka i hajduka, bukve i medvjeda ostaje do daljnjeg u procjepu političke impotencije i gospodarskog jada.

Foto: Marko Todorov / CROPIX

Kako je to moguće u pokrajini kojom je bez konkurencije te uza zurle i talambase iz Zagreba, ličke ministre i porijeklom čak dvomandatnog predsjednika RH, svih ovih desetljeća državne tzv, samostalnosti, neovisnosti i suverenosti vladao upravo HDZ? Kakvo je opravdanje ta stranka kadra ponuditi hrvatskoj javnosti i samim Ličanima za toliku tugu i čemer o kojima, kao svojoj beznadnoj svakodnevici, govore žitelji u svim (pred)izbornim anketama? Osim floskule s bradom: „Ostavimo se prošlosti, gledajmo u budućnost“. Kakvu to uvjerljivu, vjerodostojnu i ohrabrujuću budućnost može HDZ Milinovićevog surogata Marijana Kustića ponuditi iseljavajućoj i gospodarski kljakavoj Lici, spominjući Potemkinova sela tipa „pripremamo projekte“, „zalagat ćemo se“, „aplicirat ćemo za europski novac“, „imamo/iskoristit ćemo potencijale“, „Ličanima se otvara bolja budućnost“, „zadržat ćemo mlade na očevini, da se ne iseljavaju“, etc.? Nema šanse. Predizborni cirkus u denver plavom ozračju napadnog „svehrvatskog domoljublja“ i lokalpatriotizma, skupa odijela, superluksuzne automobile, birano iće i piće… i svita iz metropole zloslutna su potvrda činjenice da HDZ nije politička snaga, koja hoće, znâ i može. Da hoće, znâ i može, to bi se već odavna i vidjelo i osjetilo. Ne samo u Lici, nego u cijeloj zemlji, lakoumno obećanoj Švicarskoj/Norveškoj.

A odavno se već i vidi i pogotovo osjeti – svatko od barem 90 posto žitelja Bijedne Naše na vlastitoj koži i životnoj perspektivi, svakodnevno – da vladajuće kaste ne žele, ne znaju i ne mogu. Od 27 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH (međunarodno priznanje 1992. godine), HDZ je vladao 20, a SDP sedam godina u dva koalicijska mandata – tri godine vlade Ivice Račana od 2000. i četiri godine vlade Zorana Milanovića od 2012. – i cijela je Hrvatska u tom razdoblju „napredovala“ rakovim korakom te napokon postala HDZ-ova Lika. Međunarodna provincija po svim ključnim demokratskim, gospodarskim, društvenim i moralnim parametrima, do čijeg pak službenog jezika već godinama ne drži ni EU budući da „ne može naći stručnog prevoditelja“. Premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović to ne smeta, ne bune se, ne prosvjeduju kao ni hrvatski europarlamentarci. Osim, je li, Ruže Tomašić. Hrvatska je Lika na čak 56.578 km² kopnene površine. (More za ovu parabolu nije bitno.) I to je zastrašujući problem. Ne toliko sama činjenica da se HDZ izborno održao u ličkom sedlu, pa će u smiješnoj koaliciji s pravašima ili ljutim protivnicima tzv. nezavisnih, svojih donedavnih ZNA SE prijatelja, i dalje vladati tom pasiviziranom pokrajinom i što se time u Lici neće ništa promijeniti nabolje, nego je politički i razvojno eutanazirajućeg značenja obrazac kako HDZ dolazi na vlast, na koji se način održava na vlasti i zašto će ju zadržati još relativno dugo. Lički obrazac s pjevanjem i sviranjem opetovat će se već u svibnju na europarlamentarnim, ali i koncem godine na predsjedničkim izborima. Nakon njih, na lokalnim/regionalnim i parlamentarnim. Suštinski ništa novog, inventivnog, inteligentnog, etc. izvan okvira narodnog derneka i baražnog prosipanja populističkih/demagoških floskula. Sjeća li se još tko onog pijanog lika, što se valja po podu zamotan u državnu trobojnicu. Dao si je oduška, slaveći u HDZ-ovu stožeru stranačku također elativnu izbornu pobjedu?

Za prvi poslijeizborni tjedan u Ličko-senjskoj županiji, nakon što se stišala halabuka, popilo i pojelo, a stranačka se „krema“ razišla kao jesenja magla o podne, Remarque bi valjda flegmatično slegnuo ramenima – u Lici ništa novo. Rečeni obrazac dolaska i opstanka na vlasti – lokalnoj/regionalnoj ili državnoj, svejedno – u punoj je operativnoj uporabi. Traje danonoćno kupoprodajno općenje radi tzv. stabilne skupštinske većine i Marijanu Kustiću, šefu ličko-senjske filijale HDZ-a, ostaje podebljati svojih 13 ruku u Županijskoj skupštini ili sa sedam „nezavisnih“ mandata svog ex-HDZ-ovog oponenta Darka Milinovića ili sa šest HSP-ovih skupštinara gospićkoga gradonačelnika Karla Starčevića. I to je to. Manje je važno tko će tu koga i koliko platiti/kupiti/prodati i zatim to prikazati kao samu esenciju demokracije – uvijek „radi dobrobiti građana“ – budući da stanje ne može biti bolje nego što jest, a dokazani pak politički eunusi ne mogu postati rasplodni pastusi, pa… Ostaje na snazi lička (i šire) klasika: HDZ i poslije HDZ-a. Lici i Ličanima ne u džep, ali da iz džepa.

Pixsellov je fotoreporter Hrvoje Jelavić u Benkovcu ovjekovječio tih dana indikativan prizor za st(r)anje u Lici i cijeloj zemlji, koji grubo potire sve što vladajuća kasta nudi „Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima RH“ kao svoju odgovornost za njihovo bolje sutra. Ako baš njima i nikomu drugom daju svoj glas na izborima. Naime, gladan i onemoćao 82-godišnji Osman Mehić („Nemam za ručak, a isključili su mi i struju“), u krupnom planu, pognute glave besciljno mjeri asfalt, samo nekoliko koraka ispred skockanog premijera i šefa HDZ-a Andreja Plenkovića te svite mu u skupim odijelima i dizajnerskim haljinama, koja se dovezla u pasivnu ličku provinciju prodavati rog za svijeću. Siromah Mehić ni dan poslije niti tjedan nakon izbora, etc. nije imao za ručak niti mu je regionalni HEP uključio struju u bijednom potkrovlju. To je ta Lika na 56.578 km² – svaki četvrti statistički stanovnik Bijedne Naše na samom je rubu ili ispod ruba gladi, da se o drugim socijalmim pokazateljima i ne govori – zbog koje su lički izbori šireg i dugoročnijeg značenja za političko st(r)anje u zemlji i, štoviše, budućnost svih građana koji ne bi, ako baš ne moraju, potražili kruha u iseljeništvu.

Sraz „europejstva“ i „domoljublja“

Sraz denver plavog Plenkovićeva „europejstva“ i malo tamnije obojenog Milinovićeva „domoljublja“ po krojnom arku iz radionice „očeva biskupa“, je li, unutarobiteljsko je HDZovo koškanje i, kao takvo, ne bi vrijedilo spomena da nije loša navika remećenja javnog reda i mira u miš-državi na zapadnom Balkanu i da u cjelini i izravno nema loš odraz na život svakog pojedinog žitelja ove trknute zemlje. Bio politički zainteresiran ili potpuni apolitik, kojeg zanimaju bitno drukčije vrijednosti.

Ni ubuduće nema kruha od „domoljubne“ vlasti izrazito nacionalnog predznaka, koja u tri desetljeća nije bila kadra ostvariti 10 posto boljitka svojim žiteljima u odnosu na boljitak, što ga je u prvih tridesetak godina iznjedrio tzv. komunistički mrak. Ne samo u industriji i agraru nego i glede i u svezi međunarodnog ugleda te pozicije zemlje u svijetu, izvoza i ukupne robne razmjene s inozemstvom, školstva, znanosti, kulture, sekularnosti, etc. Lažno domoljublje, nacionalizam, političko licemjerje i prijetvorna religioznost srozali su tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu na kopnenih čak 56.578 četvornih kilometara Like, kojom se ponosi samo župan Darko Milinović, opovrgavajući kao zastarjele sve brojke o nazadovanju. Jer, za njegove je (pre)vlasti Lika „sunula u razvojne visine“, pa… Uistinu, RH je danas Lika, a Lika je i Vukovar, Uljanik i 3. maj, Agrokor, iseljenički ured, pučka kuhinja i socijalna samoposluga, raspadnuti sustavi zdravstva i školstva, kriminal svake vrsti i vršnjačko/obiteljsko nasilje, moralna kloaka i katolička bogomolju… Koliko su HDZ-ove „nacionalno osviještene i domoljubne“ vlasti – uz malu pripomoć SDP-ovih, koje su mogle dovijeka vladati da su zasukale rukave – kumovale tomu da je Hrvatska danas Lika, a Lika Hrvatska?

Naravno da je iluzorno očekivati kako će za taj debakl ravan nacionalnoj veleizdaji zbog upropaštavanja vlastitog naroda i zemlje ikad itko biti pozvan na odgovornost učinkovitiju od larpurlartizma o – polaganju računa na izborima. Na kojima netko s manje od 1000 preferencijalnih glasova postaje ministar, saborski zastupnik, pače i potpredsjednik vlade ili predsjednik Hrvatskog sabora. Sic transit. Piši kući, propalo je. Razum i pamet stoj, demagogija i prije/poslijeizborno alkemijanje vlasti naprijed. U ličko-senjskom je slučaju sasvim izgledno da će napokon pasti unutarobiteljski pakt: HDZ će i dalje vladati Likom i ostavit će Milinovića na mjestu župana preostale dvije godine, neće mu drugi put srušiti županijski proračun, a ovaj će se do pune političke mirovine okaniti bilo kakvih psina protiv HDZ-a. I vuk sit i ovce na broju. Na tu soluciju podsjeća poslijeizborno ohlađena Kustićeva glava, koja ni na izravan novinarski upit o sastavljanju skupštinske većine s „nezavisnima“ ličkog Putina ne odbija to rješenje: „Vama je to jako simpatično i znam da vam je to jako zanimljivo. Rekao sam da ćemo razgovarati s potencijalnim koalicijskim partnerima i radit ćemo na formiranju većine u Županijskoj skupštini. Tko je od nas odbio išta? Mi smo (HDZ, op. a.) rekli da smo spremni razgovarati sa svima“. I to je to.