Biraj s kim se družiš

Hana Ćurak
Autor 18.1.2020. u 09:38

Izdvajamo

  • Recimo, ja nikada ne bih mogla za političkog protivnika uzeti Harisa Zahiragića ili Draška Stanivukovića iz niza razloga. Oni su za mene svemirci iz Slučajeva X. Oni su, da parafraziram agenta Muldera, pripadnici alternativne stvarnosti koja nam se mehanizmom izluđivanja nameće kao dominantna. Oni su za mene, građanku Bosne i Hercegovine, strani isto koliko i gluma Davidu Duchovniju. Tu ću opet da ga parafraziram: Da sam ja oni, a oni ja, oni bi meni bili Drugo.

Povezani članci

Biraj s kim se družiš

Dozvoliti procesu agoniziranja da započne, znači, za početak, odlučivati se s kim je moguće voditi demokratski razgovor. Raščlanjivanjem svake mikro-agresije na više malih faktora, ostaje jasno koliko prostora ti osoba nudi za početak jednog lijepog suparništva. To je veliki zadatak za nekoga ko živi u alternativnoj stvarnosti koja se decenijama agresivno i u odsustvu značenja nameće kao jedina.

U prošlom tekstu, novogodišnjoj recitaciji, pisala sam o tome kako svi trebamo da budemo suparnici, bez obzira što nam dinamike među nama nalažu da se vidimo kao neprijatelji. Tu sam objasnila zašto je suparnici pozitivna riječ na čijem suprotnom kraju stoji riječ neprijatelji. Objasnila sam to koristeći osnove teorije radikalne demokratije, teorije koja je u posljednjih par godina stekla veliku popularnost u svijetu političkih nauka i sociologije, ali još uvijek se pokušava nametnuti u dominantnim teorijskim praksama kojim trenutno patroliraju neo-ostvarenja teorije racionalnog izbora na jednu, i derivati škole kritičke teorije na drugu stranu. U toj recitaciji cilj mi je bio objasniti okruženje koje može dovesti do dva ishoda: jednog, u kojem se svi svađamo (antagonističko) i drugog, u kojem naše razlike služe kao mehanizmi za neslaganja koja za ishod imaju kompromis dok ne dođe do sljedeće potrebe za kompromisom (agonističko). Sve sam ovo uradila u blago populističkom maniru, koristeći komunikacijske elemente svojstvene populizmu, ali napomenuvši da se oni koriste.

Kroz svoje učešće u demokratskom procesu Bosne i Hercegovine, mogla sam primijetiti da se model suparnika i neprijatelja izjednačavaju u svijesti svih koji taj demokratski proces čine: od glasačica do donositeljki odluka u inistitucijama, kao i njihovih mnogobrojnijih kolega. To je karakteristika antagonističkog modela donošenja odluka u demokratiji: on je u osnovi modela liberalne demokratije koji, diljem svijeta, zauzima različite forme. Kod nas je to hibridna forma čiji detalji su rastavljeni, sastavljeni, prostoprošireni, itd. bezbroj puta i sa bezbroj strana, još od kad živimo u nemogućem sklepanom užasu od institucionalnog ustrojstva kroz koji i najnaivniji mogu da vide. Stoga se neću baviti ni potencijalima konsocijacije ni njenim opasnostima, a neću ni porediti Bosnu sa Švicarskom ili Belgijom. Umjesto toga, pokušat ću jednim feminističkim i mikro-sociološkim manirom da skrenem pažnju na lako predvidljivu banalnost – u odlučivanju učestvuju ljudi. U našim demokratskim procesima i institucijama, to su još uvijek mahom ljudi koji imaju direktno iskustvo rata; te i, odnedavno, njihova djeca. Uzevši u obzir užas od institucionalnog ustrojstva u kojem su odrasli, može, ali ne mora nužno, sa sobom donijeti ignorantno, i po relativno mlade demokratske procese pogubno, glorificiranje nasilja kao jedinog načina donošenja odluka. Sa ovom generalnom izjavom želim da naglasim ništa drugo doli da je za kompleksnost demokratskog procesa sasvim dovoljno u jednoj instituciji odlučivanja imati ljude sa različitim emotivnim nabojima, što je karakteristično za sve institucije na planeti. Uz to, upravo zbog dimenzija koje jesu naše kolektivno iskustvo i neće to prestati da budu, a i zbog čistog elementa moralne virtuoznosti koji se smatra retro političkim konceptom, naša se obaveza prema njezi institucija demokratije povećava, a ne smanjuje! I upravo zato se posebno u obzir trebaju uzeti afekti i emocije koje donosioci odluka u demokratiji nose. To ne znači osluškivati svaki vapaj i odlučivati se za politički smjer na osnovu primitivnih poriva, na što se politika u našoj zemlji, a odnedavno i globalno, prečesto svodi, već biti spreman razlikovati između političkog protivnika i moralnog neprijatelja.

Dakle, izjednačavanjem ova dva pojma, kojem smo skloni na svim nivoima – od osobnih do institucionalnih, mi ne učestvujemo u demokratskom procesu u kojem ima mjesta za Drugog. Na primjer – kao opozicija, vidjevši legitimno izabrane parlamentarce, političke protivnike, kao moralne neprijatelje, mi učestvujemo u borbi za stalnu moć, isključivo našu. Ishod toga ne može biti plastičniji ovih dana u najzagađenijem gradu na svijetu, u kojem se kolektivno ljudsko dostojanstvo još jednom našlo okačeno o onaj končić što visi iz Fatiminog oka u zapušenoj kancelariji nekog doinformiranog partijskog činovnika čiji su glavni motori pokretanja katran i inat. Držeći nas na rubu postojanja, strpljenja, sadističke znatiželje… nekoliko naših sugrađana iz alternativne stvarnosti koja je postala naša svakodnevnica igraju igru kukavice, uopšte ne uzimajući u obzir da čak i kada su opozicija u Vladi, mogu da učestvuju u demokratskom procesu odlučivanja. Bilo bi lijepo kada bi njihovi birači, ali i birači drugih stranaka, zapravo bili usmjereni na njihove politike, ili bar na njihovu retoriku, a ne na afekte, katran i inat kojima se i sami vode i biraju. Ako biramo afektima, zašto očekujemo da izabrani imaju drugačiji pristup? A biranje afektima svojstveno je svima, od kojih lokalno spektar na jednu stranu započinju dobronamjerni jugonostalgičari kojima je dovoljna posveta u stihu Zabranjenog Pušenja a na drugu završavaju nacionalno osviješteni neo-erdoanovci kojima je dovoljno jedno do dva kriminalna djela, po mogućnosti neprocesuirana, prije punoljetstva, iskupljena bježanjem s nastave petkom na džumu i šišu. Time je takvo biranje samo jedan od dijelova našeg kolektivnog imaginarija, obojenim svim nijansama populizma. U kakvoj smo mi prednosti – svijet ga tek nanovo otkriva!

S druge strane, kako ne vidjeti nekoga ko svoju politiku počinje i završava na moralisanju i afektima, kao neprijatelja? Zašto mu uopšte pridavati važnost kao političkoj figuri? Zar nas nije upravo to dovelo do potpunog prelaska ekstremnih desnih politika u političku normalu, a progresivne socijalne politike odvuklo negdje na politički tangens? Zar nije upravo zaziv političke korektnosti taj koji je omogućio različitim mitskim patološkim bićima da nađu svoje mjesto u žiži demokratskog svoda? Jeste. Zato je radikalno restrukturiranje svakodnevnog života (Heller) ono što nam ostaje. Recimo, ja nikada ne bih mogla za političkog protivnika uzeti Harisa Zahiragića ili Draška Stanivukovića iz niza razloga. Oni su za mene svemirci iz Slučajeva X. Oni su, da parafraziram agenta Muldera, pripadnici alternativne stvarnosti koja nam se mehanizmom izluđivanja nameće kao dominantna. Oni su za mene, građanku Bosne i Hercegovine, strani isto koliko i gluma Davidu Duchovniju. Tu ću opet da ga parafraziram: Da sam ja oni, a oni ja, oni bi meni bili Drugo.

Također ne mislim da bih trebala ikoga ko koristi svoju moć ili identitet da me ugnjetava pustiti da to čini: radilo se o tipu koji me smatra sekretaricom, bez obzira na moj status urednice; radilo se o lektorici čiji je zadatak da prevede moj bosanski tekst na hrvatski, koja me ubjeđuje da ne razumije jezik kojim pišem, da ne razumije “taj vaš sleng”. Svako od nas ima i druge primjere mikro-agresija sa kojima živi. Dozvoliti procesu agoniziranja da započne, znači, za početak, odlučivati se s kim je moguće voditi demokratski razgovor. Raščlanjivanjem svake mikro-agresije na više malih faktora, ostaje jasno koliko prostora ti osoba nudi za početak jednog lijepog suparništva. To je veliki zadatak za nekoga ko živi u alternativnoj stvarnosti koja se decenijama agresivno i u odsustvu značenja nameće kao jedina.

Hana Ćurak
Autor 18.1.2020. u 09:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija