Biti krvav a neinvolviran?

Autor/ica 👤Ladislav Babić 30.5.2013. u 11:04

Povezani članci

Sudske presude svakako ne pišu povijest, ali daju elemente koje povjesničari moraju objektivno analizirati. U povjesnicama spominju se događaji i njihovi uzroci, te poimence ljudi koji su zaslužni za njih – bilo u pozitivnom ili negativnom vidu. Na žalost, na objektivno pisanu povijest zemalja regije morat ćemo pričekati barem koliko treba da njeni neposredni učesnici izumru. Nikako zbog manjka objektivnih i istinoljubivih povjesničara; više zbog ustrojstva naših „demokratskih“ sistema koji omogućuju i najvećim huljama da vas „oglođu do kostiju“ tužbama zbog nanesenih duševnih boli, kad već njima pravda nije uspjela stati na kraj. Nadajmo se da joj je to, u slučaju šestorice bosanskih Hrvata, ipak uspjelo.

Piše Ladislav Babić

Hrvatska se vlast, kao u svih zapadnih demokracija (ili onih koji si utvaraju da tamo spadaju) dijeli na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Sama podjela implicira koja od njih – mada se kaže da su sve tri jednakovrijedne i nezavisne jedna od druge – po svojim prerogativima iskače ponad ostalih. Zakonodavna vlast donosi ili odbija zakone na prijedlog vlade, vlada ih je dužna provoditi, a sudska vlast kontrolira i sankcionira njene neprovoditelje ili kršitelje. Daklem, barem u teoriji, svi plešu kako zakonodavna vlast – Hrvatski Sabor – svira. Ne bi smjelo biti odluka koje dotiču interese cijele države, a da ne proizlaze iz saznanja i prikladnog amenovanja Sabora. To je toliko očito svima, pa čak i nacionalističkom dijelu (na žalost, većinskom) hrvatske populacije, da se nije badave u nje ukorjenila uzrečica: Samo Bog iznad Sabora! Prerogativi Sabora su vrlo široki; sem donošenja zakona on je ovlašten da postavlja i smjenjuje najviše državne funkcionere. Prema članku 7. Ustava RH

„Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći njezine granice ili djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske.”

Činjenica da Hrvatski sabor nikada nije donio odluku o slanju hrvatskih trupa u BiH za proteklog rata, (pre)mnogi tumače – bilo prebrzopleto, ili u svom moralnom slijepilu odnosno spašavanju obraza RH, koja je sada i prvostupanjskom presudom Haaškog suda potvrđena kao agresorska država – kako “Hrvatski sabor ni na koji način nije bio umiješan u rat u BiH“. Kaj god, dečki – prestanite lupetati, jer nisu svi pali s Marsa! Prema 123. članku Kaznenog zakona RH

„1. Tko ne pruži pomoć osobi u životnoj opasnosti, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe i drugoga kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

2. Tko ne pruži pomoć osobi u opasnosti koju je sam prouzročio, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosto za sebe i drugoga, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“

Daklem, Kazneni zakon jasno tretira promatrača „makljaže“ među trećim licima, ili one koju je i sam prouzročio – ako ne pruži pomoć ugroženoj osobi, bez veće opasnosti po sebe i drugoga, kao involviranu osobu koja spada u kontekst cijelog slučaja i ne može biti izuzeta. Iako ne cijenim intelektualne (a još manje moralne) osobine većine saborskih zastupnika, nitko pri zdravim očima, ušima i pameti ne može tvrditi kako Sabor – kao skup saborskih zastupnika – nije bio upoznat sa protuzakonitim angažmanom vojske RH u susjednoj Republici. Isto tako, nitko – spomenutih mentalnih sposobnosti i psihičkih karakteristika – ne može tvrditi da mu nije bilo poznao tko je stajao iza ovog protuzakonitog angažmana hrvatske vojske: predsjednik Republike Franjo Tuđman, zajedno sa ostalim sudionicima „udruženog zločinačkog pothvata“, kako ga je definirao Haaški sud svojom prvostepenom presudom u slučaju šestorice bosanskih Hrvata. Ako smo – ja, stanovnik hrvatske vukojebine, uz masu poštenih i moralnih hrvatskih intelektualaca bili svijesni tih činjenica – za pretpostaviti je kako su i svi saborski zastupnici bili upoznati sa njima i – nisu poduzeli ništa da im se suprotstave kao protivnima Ustavu RH. Krivi su zbog (svijesnog) propusta nečinjenja, a to znači involvirani u cijeli slučaj agresije HV na republiku BiH, kako god se to htjelo providnim izgovorima osporiti. Prema članku 105. Ustava RH:

“Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti.

Postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika Republike može pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika.

O odgovornosti Predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom svih sudaca.

Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti Predsjednika Republike Hrvatske za povredu Ustava u roku od 30 dana od dana zaprimanja prijedloga kojim se pokreće odgovornost Predsjednika Republike za povredu Ustava.

Ako Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdi njegovu odgovornost, Predsjedniku Republike prestaje dužnost po sili Ustava.”

Hrvatski je Sabor očito, i prema Ustavu RH, imao ingerencije bilo da službeno amenuje agresiju na BiH, bilo da zatraži opoziv onih koji su mimo njegove volje to radili pred njegovim širom zatvorenim očima. Nije poduzeo baš ništa, odnosno – poput dragog Boga bio je nijemi promatrač drame koja se odvijala s njegovim prešutnim odobrenjem. Kako direktno odgovorne (Tuđman&Co) ali ni šutljive promatrače (Hrvatski Sabor), sasvim očito, nije zakačio Kazneni zakon RH, to je svojom presudom – ma i sasvim indirektno – učinio Haaški sud sudeći pojedinim osobama (ali sudionicima zajedničkog zločinačkog pothvata) za njihova individualna kaznenana djela. Republiku Hrvatsku na taj je način dostigla moralna osuda, ali i sud povijesti koji njeni građani trenutačno ni ne moraju priznati.

Da većina građana, uz ogromnu većinu političkih faktora i struktura ne priznaju očite činjenice, svjedočila je tzv. „Deklaracija o Domovinskom ratu“ kojom se nastoje krivotvoriti bjelodane činjenice i konstruirati poželjna povijest. Donešena u oktobru 2000. godine, prihvaćena je većinom glasova saborskih zastupnika, uz izuzeće jedne jedine poštene i moralne osobe među njima – članice HNS-a Vesne Pusić. U članku 2. spomenute deklaracije tvrdi se:

„Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.“

Od 151 zastupnika i zastupnica Zastupničkog doma Hrvatskog sabora, tek jedna jedina (0.66%) imala je toliko ljudskog dostojanstva, poštenja, morala i istinoljubivosti da je glasala protiv usvajanja ove deklaracije. Kako zastupnici bivaju birani na slobodnim parlamentarnim izborima, logično je pretpostaviti da preostalih 99.34% zastupnika odražava stav isto tolikog postotka hrvatskog naroda. S obzirom da je te godine u Hrvatskoj živjelo oko 4.4 milijuna stanovnika, ispada da je pošten, objektivan, istinoljubiv odnos prema suštini proteklog rata imalo svega oko 30000 njenih stanovnika. Dakako, tu brojku treba sasvim orjentaciono shvatiti s obzirom na niz čimbenika koji nisu uzeti u obzir (prvenstveno zbog etničke strukture hrvatskog društva i ostalih faktora koje nećemo razmatrati), ali pokazuje dobar red veličine. Nju potvrđuje i euoforija izazvana ranijom presudom Haaškog suda hrvatskim generalima, koja upućuje na olaku prekonoćnu transformaciju istine u svoju suprotnost, ali i na oprez pred mogućom istovjetnom alkemijom u konačnoj presudi bosanskim Hrvatima. Jedan dio ondašnjih zastupnika, direktno odgovornih za agresiju RH na BiH kao i za šutnju Sabora, i dan-danas još sjedi u istome.

Današnje hrvatsko rukovodstvo (Josipović, Milanović, Leko) primilo je najnoviju presudu s vidljivom nelagodom, naglašavajući doduše kako je treba poštivati, ali i uz primjedbe koje je relativiziraju, uz nedovoljno maskirano uvjerenje krinkom nade – koje je pratilo izjavu svakoga od njih – da će se ona promijeniti. Pozivaju se tako i na Referendum o nezavisnosti BiH, koji bi – kao – bez izjašnjavanja bosanskih Hrvata zadržao istu u okviru Jugoslavije. No, i taj se dio bliže povijesti može tumačiti sasvim usklađeno sa „zajedničkim zločinačkim poduhtvatom“. Trebalo je Bosnu prvo izdvojiti iz zajedničke države, a potom uzeti ono što je „naše“. Ratna zbivanja na terenu diktirala su potom licemjernu igru savezništva i neprijateljstva HVO – u sprezi sa ilegalnim hrvatskim trupama na teritoriju druge države – sa formalno službenom bosanskom Armijom BiH, zavisno od prilika i međunarodnih pritisaka. Ne treba zaboraviti da su njihova neprijateljstva prestala tek na međunarodnu intervenciju, potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u martu 1994. godine, potpisanog od Harisa Silajdžića, bosanskog premijera, predsjednika Herceg-Bosne Krešimira Zubaka i Mate Granića, ministra vanjskih poslova „neinvolvirane“ Hrvatske. Bilo kako bilo, konture zbivanja u proteklim krvavim događajima širom bivše države sve se jasnije ocrtavaju pred onima koji su ih tumačili na svoj način. Za raspad zemlje naodgovornije su tri današnje države, tadašnje jugoslavenske republike – Srbija, Hrvatska i Slovenija. Srbija je vodila agresivne ratove, Hrvatska istovremeno obrambeni ali i agresivni prema BiH, dok je od pobrojanih jedino Slovenija nastojala izaći iz bivše države bez teritorijalnih pretenzija. Najveći gubitnici ratova su: u ljudstvu BiH, u teritorijalnom smislu to je Srbija, a Hrvatska nastoji pod svaku cijenu očuvati čisti obraz – misija koja obećava uspjeh poput konstrukcije perpetuum mobilea. Čišći je obraz iskrenog pokajnika, negoli krivca koji se nastoji maskirati najnevinijim krinkama. Svaka analiza i usporedba najnovije presude sa presudama donešenim u slučaju srpskih optuženika i kvalifikacijama koje su ih pratile, ide uglavnom za relativiziranjem stvari kako bi se izbjegla vlastita odgovornost. Kod hvatanja dvaju zločinaca ne zamajavamo se raspravama o njihovom međusobnom odnosu i procjenjivanju tko je od njih veći pokvarenjak, već ih privodimo. Redom, jednog po jednoga. Tako rade pošteni ljudi.