Bivši komunisti postali su opskurni religijski komesari

Autor 26.6.2011. u 00:57

Bivši komunisti postali su opskurni religijski komesari

 

monsinjor Petar Jukić

Molbu da nam dostavi spisak udžbenika koji se danas koriste na časovima iz predmeta Katolički vjeronauk uputili smo monsinjoru Petru Jukiću, pročelniku Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije. Monsinjor Jukić nam je najprije odgovorio na pitanje a onda, međutim, zabranio da koristimo dobijene odgovore, jer nije bio siguran u to ko smo i šta smo i kakve su nam namjere a ni istraživanje mu nismo željeli poslati na autorizaciju. Našao je, ipak, za shodno da novinarki uputi rečenicu: Ako tekst ne bude korektan ja ću Vas pronaći koja ste, najblaže rečeno, može interpretirati na razne načine. Neupitno je, međutim, da je monsinjor Jukić bio član Komisije za uvredljive sadržaje iz 2006. godine, što znači da bio među onima koji su pregledali i odobrili sadržaj udžbenika obuhvaćenih istraživanjem Fonda otvoreno društvo, godinu kasnije.

Za komentar kvaliteta udžbenika iz predmeta Katolički vjeronauk te citata koji se u njima nalaze ili su se bar nalazili do 2007. godine, zamolili smo fra Ivana Šarčevića, franjevačkog teologa i glavnog urednika Svjetla riječi. Odgovore, dobijene u pismenoj formi, prenosimo u cjelosti.

Kakav je, prema Vašem mišljenju, kvalitet udžbenika iz predmeta Katolički vjeronauk za osnovnu i srednju školu?

– Ni u kojem slučaju nema savršenoga udžbenika i tko se imalo bavio njihovim sastavljanjem, zna da je to vrlo težak posao. Udžbenik je priručnik, sredstvo, i njime se ne ispunjava sav odgojno-obrazovni proces. Uz to, nisu svi jednake kvalitete, jer su i autori različiti. Mislim da su katolički udžbenici dosta kvalitetni u pitanjima koja se striktno odnose na kršćansku-katoličku vjeru, na neka temeljna ljudska pitanja i probleme, da sadržaji slijede pedagoške standarde kao što je poštivanje uzrasta, kao i da imaju primjerenu tehničku opremu, dakle likovnu uređenost.

S druge strane, gledano na sve naše današnje vjeronaučne udžbenike, dakle ne samo katoličke, njihova je osnovna karakteristika da su više apodiktični nego tragalački, nekada čak zavodljivo гloganskipisani, u duhovno-pobožnim sentencama koje već pretpostavljaju vjernički pristanak, a manje su pitalački ili pokretani nakanom da se kod mladih ljudi potakne što samostalnija, osobnija i zrelija odluka da se bude vjernikom. Rekao bih da su više kerigmatski nego iskustveno-preformativni. Naglasak je na pouci, na znanju u vjeri, a ne toliko na pomoći za odluku u vjeri, koja je ostavljena katehezi u župi.

Po mom mišljenju tri su područja u pojedinim udžbenicima koje bi svakako trebalo, sa stajališta praizvora, dakle Svetoga pisma i s aspekta vjere, primjerenije obraditi. Prvo bi se područje moglo nazvati transcendencijom u najširem smislu riječi. U njega, osim pitanja Boga, uvijek i neizostavno pridolazi svaka drugost, ponajviše konkretni drugi koji drugačije misli, govori, vjeruje, ili je nevjernik. Drugo područje se nadovezuje na prvo, mislim na odnos prema društvu, politici i političkom angažmanu, ljudskim pravima te za nas vrlo važni odnos prema nacionalnom. Treće područje je odnos prema prirodi što svakako podrazumijeva odnos prema materijalnom i tjelesnom, od stvorene prirode do ljudske seksualnosti. Radilo bi se o pitanju čovjekove materijalne kulture koja se oduhovljuje ili humanizaciji vlastite tjelesnosti i materijalnoga svijeta iz perspektive vjere.

Da li se u okviru ovog predmeta dovoljno uči o pripadnicima drugih konfesija u BiH (muslimani, pravoslavci, Jevreji…) te da li se dovoljno pažnje obraća na etničku i vjersku toleranciju s obzirom na to da BiH jeste ili bi moralo da bude, multietničko i multikulturalno društvo?

– U katoličkim udžbenicima se prilično govori o židovstvu, ali još uvijek najviše iz kršćanske perspektive, dakle kršćanstvu kao punini objave, savršenijem putu u vjeri od prvoga saveza, od židovstva. Tako se nekako odnosi i islam prema židovstvu i kršćanstvu.

Ako pojedini udžbenik govori o drugim religijama i konfesijama, o njima se izvještava oskudno i šturo. Donose se samo gole informacije. To jest već nešto, ali je nedovoljno. Taj nedostatak je prepušten pojedinim vjeroučiteljima da popune, te od njih ovisi hoće li se drugoga posve ignorirati, dakle o njemu se neće ništa govoriti, kako smo u našoj povijesti najviše i naviknuli: drugi (i vjernici i ateisti) su naš nepoznati pa i opasni paralelni, drugi svijet; ili će vjeroučitelji o drugome govoriti s prezirom, isključivošću pa i nevjernički, jer govor mržnje i isključivosti ne dopušta nijedan sveti praizvor a ni ljudska prava.

fra Ivan ŠarčevićSigurno da kod nas tolerancija, kao eminentno sekularni princip društvenih odnosa, još nije istinski prihvaćen, a kamoli da se iz tolerancije napravi korak dalje pa da se drugoga ne samo puko poštiva nego da ga se priznaje kao osobu čije dostojanstvo i vjera, sveta mjesta, obredi i simboli, upravo zbog Boga u kojega se vjeruje, ne smiju biti omalovažavani, izrugivani niti ikako krnjeni.

Da li bi taj predmet doprinio većem uzajamnom poznavanju, razumijevanju i toleranciji među pripadnicima svih vjerskih skupina u BiH?

– Ja baš u to vjerujem. Ako je vjeronauk već u školama, on doista može i trebao bi biti jedinstveno vrijeme upoznavanja i razumijevanja drugih. Slabo koji predmet ima tu mogućnost. Osobito u vremenu kada školstvo jednima postaje sredstvom a drugima mučnom preprekom do brze i lake zarade, u vremenu kada se obrazovanje želi podrediti nezaustavljivoj i divljoj političko-ekonomskoj utakmici i mešetarenju u dominaciji jednih nad drugima, u vremenu kada se ljudski duh želi samo tržišno i reklamno (medijski) verificirati. Uostalom, usprkos svim manipulacijama i zloupotrebama Svetoga i religioznoga, čovjekova duhovna i unutar nje religiozna dimenzija, nije stvar nacionalističkoga hira niti ishod manipulacije ljudskim strahom, niti može biti tek lažna utjeha uplašenim srcima.

Molim Vas da prokomentirate dolje navedene primjere i date osobno i profesionalno mišljenje o tezama navedenim u udžbenicima iz vjeronauka za osnovnu i srednju školu (primjeri navedeni u studiji Fonda otvoreno društvo BiH o kvalitetu obrazovanja u BiH, iz 2007. godine):

Svi smo kao članovi društva pozvani poštivati građanske vlasti i s njima surađivati u izgradnji pravednog društva. S druge strane, ako građanske vlasti propisuju i slijede odredbe protivne temeljnim ljudskim i kršćanskim vrijednostima, dužni smo im uskratiti svoje poštovanje i poslušnost jer treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima (Zajedno u ljubavi, vjeronaučni udžbenik za sedmi razred osnovne škole, Kršćanska sadašnjost, Zagreb-Sarajevo, 2004. str 33.).

– Nemam pred sobom udžbenik i ne znam čitav kontekst. Mislim da je ovaj navod iz udžbenika načelan i u svome prvom dijelu posve dosljedno slijedi nauk Vatikanskoga sabora i uopće katolički nauk. U njemu se naglašava da vjernici ne mogu biti izdvojeni iz društva u neki svoj geto, nego su pozvani аoštivati građanske vlasti i s njima surađivati i izgradnji pravednog društva Samo je naoko paradoksalno da se u drugom dijelu ovoga navoda vjernicima sugerira dužnost da uskrate svoje poštovanje i poslušnost građanskim vlastima jer one mogu, kao što je poznato iz povijesti, propisivati odredbe protivne temeljnim ljudskim i kršćanskim vrednotama. Ako se tako interpretira, onda ovaj stav ima duboko humanističku podlogu, a ako se interpretira iz pozicije rigidnoga sekularizma, onda ovaj stav uistinu može zvučati kao paradoks. Napominjem, da je nužno analizirati kompletan kontekst u kojem je ovaj stav naveden jer kao što vam je poznato iz hermeneutičkih disciplina, značenje svakog izričaja je kontekstualno određeno. I Vi biste trebali to imati u vidu kad navodite svoje pitanje.

U dramatičnim trenucima tokom najtežih turskih navala na BiH i Hrvatsku, Hrvati su iskazali nesalomljivu i zadivljujuću snagu duha. Zahvaljujući njihovim nebrojenim žrtvama, spriječeno je daljnje tursko nadiranje u Europu. Za te zasluge povijest im je udijelila časni naslov: Predziđe kršćanstva. Pitanje nakon lekcije: Zbog čega Hrvati nose naslov “predziđe kršćanstva”, na koji način bi to trebali biti i danas? (S Kristom u život, Vjeronaučni udžbenik za osmi razred osnovne škole, Kršćanska sadašnjost, Zagreb-Sarajevo, 2005, str. 98).

– Ovdje se radi o tipičnoj manipulaciji povijesnim mitom u ideološke svrhe, a to pokazuje da moramo posvetiti pažnju ne samo udžbenicima nego i nastavnom procesu iz vjeronauka u kojima mora biti prisutan interdisciplinarni pristup. To znači da u vjeronauku treba uvažavati ne samo teologiju, nego i antropologiju, historiografiju, sociologiju, itd., kako bismo vjeru iščupali iz nezajažljivih ralja ideologije.

Crkva u Hrvata suočila se za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata s dva totalitarna i protukršćanska sustava: nacizmom i komunizmom. Odlučno se suprotstavila nacističkoj ideologiji nacionalne, vjerske i rasne diskriminacije te stala na stranu ugroženih i progonjenih. Za vrijeme komunističke vladavine, unatoč tome što je bila izložena teškim progonima, Crkva je sačuvala vlastitu slobodu te mnogima postala oslonac u borbi protiv komunističkog režima. (Isti udžbenik, str.107)

– Kao i gore, osvrt na ovaj navod zahtijevao bi mnogo više vremena, prostora a i znanja. Udžbenik bi trebao biti mnogo precizniji i to ponajviše u kritičkom odnosu prema povijesti Crkve i njezinom djelovanju. Kao ni u prošlom ratu, tako ni u Drugom svjetskom ratu nisu se svi vjernici oduprli zovu ideologije, a neki od njih očitovali su krajnju neljudskost. Na ovim se pitanjima, na uljepšavanju vlastite prošlosti, nisu samo sukobili povjesničari, nego se lomi i historiografija i teologija danas. Zbog toga su padale glave, mnogi su završavali po tamnicama, mnogi se nisu izliječili od zlopamćenja, mnogi su i danas difamirani kao izdajnici i naroda i vjere.

Načelno bih kazao, komunizam je većina u Katoličkoj crkvi, a i danas, uvijek smatrala većom opasnošću od nacionalizma. Jer, prvi u sebi ima ugrađen ideološki antiteizam, odnosno, jer je komunizam u mnogim segmentima svoju vlast koncipirao kao praksu totalitarne ideologije, bezbožnu religiju koja je u direktnom neprijateljstvu s vjerom i vjernicima. S druge strane, počesto je nacionalizam bio proizvođen i u okviru religijskih institucija u svim religijama na ovom prostoru. Nacionalizam bi mogao biti promatran i kao еnutarnji neprijatelj čak pogubniji po samu vjeru, jer izjednačuje naciju i Boga, odnosno nacija za takvu ideološki funkcionaliziranu religiju postaje bogom. Danas je ta stvar još složenija jer su bivši komunisti, i ne malen broj njih, od bivših ateista i kozmopolita, na boljševički način postali opskurni religijski komesari koji drže lekcije ne samo o patriotizmu nego i o kršćanstvu i vjeri.

Usred strahota Drugog svjetskog rata, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac neustrašivo diže svoj glas u odbranu svakog čovjeka, neovisno o njegovoj nacionalnoj, vjerskoj i političkoj pripadnosti… Na namještenom sudskom procesu nadbiskup Stepinac je osuđen na zatvorsku kaznu i prisilni rad u trajanju od 16 godina. Nepravedno osuđeni nadbiskup moralna je snaga Crkve i svih vjernika.(Odvažni svjedoci, vjeronaučni udžbenik za II razred srednje škole, Kathetski salezijanski centar, Zagreb-Sarajevo, 2004., str. 106).

– Kardinal Stepinac je postao jednima simbolom, drugima antisimbolom, tako da se zamaglila njegova povijesnost a onda i njegovo stvarno povijesno značenje. I ovo je jedno od delikatnih pitanja čiji odgovor najčešće ovisi o potrebama interpretacije dominantnog mišljenja i to ne samo u Crkvi, historiografiji i politici u Hrvatskoj, nego u svim našim novim državama.

Kako naime naći ispravnu ravnotežu između onoga što je, primjerice, jedan od ondašnjih komunističkih politbiroovaca, Milovan Đilas, kazao da je Stepinac osuđen manje za svoju suradnju s ustašama za vrijeme rata a mnogo više za nesuradnju s komunistima, onih stavova u kojima je kardinal Stepinac zločinac vrlo odgovoran za smaknuća Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata, te stavova većine Hrvata i katolika, znakom slobode pojedinca i naroda od komunističke diktature ali i otpora ustaškoj strahovladi. U svakom slučaju bilo bi dobro da se pitanje ove osobe, uz koju se veže čitavo jedno razdoblje, još ostavi otvorenim, da se ako se već stavlja i u udžbeniku nepristrano, dakle akribično, navedu izdiferencirana mišljenja do kojih se danas došlo. Za sastavljače vjeronaučnih udžbenika ovo ulazi i u razumijevanje Crkve, ekleziologije: Kada i do koje mjere se treba biti lojalan režimu i vlasti?

To je pitanje upravo tijesno povezano s maloprijašnjim Vašim pitanjem u kojem vjernici ne trebaju slijediti vlast koja donosi odredbe protivne temeljnim ljudskim i kršćanskim odredbama a takva je bez sumnje bila i vlast Paveliveće NDH. Uz to, Stepinac je proglašen blaženikom, pa je i to aspekt o kojem se treba voditi računa u slučaju kad se on spominje i ne samo u udžbenicima katoličkog vjeronauka.

 

Pročitajte i prva tri dijela priče:

Ucjenjuju nas da se odreknemo džihada

Je li istina da moja učiteljica jede svinjetinu

Prošlost je zamračena nepravoslavnim nanosima

(zurnal.info)

Tagovi:
Autor 26.6.2011. u 00:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija