Blajburgizacija Hrvatske

Marinko Čulić
Autor 18.5.2019. u 10:06

Blajburgizacija Hrvatske

Nije blajburška komemoracija kompromitirana zbog ‘provokatora’, provokatori su u vrhu državne vlasti. A papa Franjo odbija kanonizaciju Stepinca ne toliko zbog njegovog blagonaklonog stava prema NDH, koliko zbog još blagonaklonijeg stava sadašnjeg vrha Katoličke crkve prema Pavelićevoj državi

Eh, kako je to neobična, gotovo nestvarna situacija, otprilike kao bujna rijeka koja teče sprženom pustopoljinom. Organizatori blajburške komemoracije, koja za nekoliko dana predstoji, uputili su vrlo strogo uputstvo o toj toliko sumnjivoj manifestaciji da su i austrijske vlasti izgleda odlučile konačno je se riješiti. Ne žele, vele, da Bleiburg postane neka vrsta meke evropskih neonacista, u što se uvelike već i počeo pretvarati. Dobro, tu se postavlja pitanje kako se to moglo dogoditi Austriji, koja je posebnim režimom antifašističkih saveznika poslije Drugog svjetskog rata stavljena pod međunarodni protektorat otprilike koliko i Njemačka. Ali pustimo to, bilo je tu hladnoratovskih igara i igrica u koje nećemo ulaziti, i vratimo se organizatorima blajburške proustaške komemoracije, koji su sada bili prisiljeni nastupiti u paru, kao dva malo raštimana, ali usuglašena alarmna zvona. Jedan je Vladimir Šeks, drugi Bože Vukušić.

Prvi je predsjednik nečega što se zove Nadzorni odbor Počasnog blajburškog voda, što bez nepotrebnih prevodilačkih kerefeka treba shvatiti tako da je riječ o glavnom povjereniku Banskih dvora i osobno Andreja Plenkovića za Bleiburg. Drugi je voditelj predstavništva PBV-a u Hrvatskoj, što zvuči malo zagonetnije, ali valjda će biti da se tog čovjeka bogate kriminalne prošlosti uzima kao neku vrstu veleposlanika emigrantskog proustaškog krila blajburške komemoracije. I što njih dvojica govore ovih dana? Šeks kao koplje uzdignutim prstom upozorava da se ove godine neće tolerirati ‘provokatore’ (što je providno prebacivanje odgovornosti na navodno nekontrolirane ekstremiste, jer su zbiljski režiseri blajburške pseudokomemoracije, dakle stvarni provokatori, hrvatska državna i crkvena vlast), koji bi nekim ekscesom mogli dovesti i do zabrane komemoracije. To znači da će se tolerirati samo službene državne i crkvene zastave, dok se strogo zabranjuju one političkih organizacija i stranaka. Vukušić je, kao, još stroži, neće se, kaže, dozvoliti nikakve vojne zastave, čak ni HOS-ove. Ovdje stvari ulaze u logički škripac. HOS-ove zastave su u Hrvatskoj na nekoj vrsti ‘uvjetne slobode’ i praktički su dozvoljene, dok su ostale ratne zastave ne samo dozvoljene nego i slavljene, uključujući onu 4. gardijske brigade, iako je ona opterećena hipotekom teških, doduše neprocesuiranih ratnih zločina. I odmah vidiš u čemu se taj škripac sastoji.

Hrvatska je pristala da se drži novih postroženih austrijskih propisa kao pijan plota, dok se u njoj samoj taj plot srušio pod teretom potpuno pijanog shvaćanja što se smije, a što ne. Neke proustaške incidente policija prijavljuje, neke ne prijavljuje. Ovo drugo dogodilo se nedavno kada su Neovisni za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih na prozoru stranačkih prostorija u Zagrebu izvisili hrvatsku zastavu s početnim bijelim poljem, zbog čega im je pokucala na vrata policija, ali prijavu nije podnijela. Po svemu sudeći, učinila je tako na nečiji mig odozgo zbog procjene da bi to napuhalo jedra NZH-u uoči evropskih izbora, i još bi se vadili da ta zastava nije ustaška jer u bijelom polju nema slovo ‘U’. Zato se kolega iz Novog lista Zdenko Duka zauzeo za ukidanje zakona iz 1993. o vrijeđanju zastave, himne i drugih simbola, i da se, izuzimajući otvoreno propagiranje fašizma, svakome prepusti na volju koje će povijesne hrvatske zastave isticati. Ali to onda, veli, uključuje i zastavu s crvenom petokrakom u sredini. Naravno, prijedlog je sarkastičan i nema nikoga živoga na hrvatskoj političkoj sceni koji bi imao petlje podržati ga. Ali on odlično ilustrira koliko se Hrvatska zapetljala u šipražje državnih simbola i insignija, toliko zapetljala da je čak i Tuđmanova ideja ‘pomirbe’, objektivno opasna i štetna, pretvorena u vlastitu karikaturu.

Danas su u Hrvatskoj pomireni samo tvrdi i mekši ustašofili, jedni koji bi od Hrvatske napravili kopiju NDH i drugi koji uviđaju da to baš ne ide pa bi je ipak osuvremenili, približili Evropi i demokratizirali. Ukratko, pretvorili u neku vrstu parlamentarne Endehazije. Ni ovima drugima ne pada na pamet da je za doista evropsku i slobodnu Hrvatsku izginula ona mladež na Sutjesci i Neretvi, pa nikakvo komemoriranje tih žrtava ne dolazi u obzir, treba samo malo uglancati komemoraciju na Bleiburgu i sve će biti u redu. To će reći da je hrvatsko (hrvatsko-srpsko) antifašističko partizanstvo prisutno i uvaženo u Rusiji, Engleskoj, Americi, Francuskoj, Njemačkoj, evo sada i u Austriji. Svugdje samo ne u Hrvatskoj. To se može reći i na gori način. Iako se u Evropi više nigdje, izuzev Rusije, ne obilježava antifašistička pobjeda velikim trijumfalnim paradama, svi i dalje zbrajaju plusove te pobjede (čak i u Austriji koja je po svemu, ne samo po mjestu rođenja Hitlera, bila u neprijateljskom taboru). Jedino se u Hrvatskoj – dobro, i u ponekoj baltičkoj zemlji – ne zbrajaju plusovi nego minusi antifašizma, iako je jedino hrvatski antifašizam bio u stanju ispuniti želju hrvatskih integralista za teritorijalnom cjelovitošću zemlje. Uz to, on je jedini socijalističkom antifašizmu dao novu višu vrijednost, koja je respektirana šire u svijetu. A to boli, to najviše boli. Hrvatska proustaška desnica ne želi biti viđena ni u kakvom, kamoli elitnom antifašističkom taboru, radije će se truckati u zadnjem vagonu neofašizma, gdje joj i jeste mjesto. Ako sada taj vagon želi otkačiti iz svoje kompozicije čak i Austrija, a očito želi, u vodećim glavama HDZ-a razmišlja se, čuje se, o ‘novom Bleiburgu’, sada premještenom negdje u Hrvatsku. U Vukušićevom PBV-u su protiv, oni su da Bleiburg ostane gdje je dok god ima onih koji žele onamo hodočastiti, očito zato što ih ne zanima što o tome misle u Austriji i šire u Evropi. U vrhu HDZ-a i sadašnjeg državnog vodstva ne mogu si pak dozvoliti toliku indolenciju, i premještanje komemoracije s ove strane hrvatske granice nije isključeno. Ali što ako se time nacilja meta novih neofašističkih okupljanja, još gorih jer je za ona prijašnja dio odgovornosti preuzimala Austrija, dok sada ne ostaje nitko osim Hrvatske? Još gore, Hrvatska bi prizvala ono čega se Španjolci upravo žele riješiti, maknuti iz svog dvorišta posmrtne ostatke Ante Pavelića i Vjekoslava Luburića, ili ono kada je odlučeno da se neki od vodećih hrvatskih i srpskih kvislinga pokopaju na tajnom mjestu.

Eto, u takvoj se kaši našao hrvatski državni vrh i čovjek ne može a da se zlobno ne poraduje tome, jer tu je kašu sam zakuhao. Da je bilo više pameti, Bleiburg bi se otpočetka prebacilo u memorijalno, ‘intelektualno’ vlasništvo hrvatske Katoličke crkve, pa neka ona raščišćava sve to, uključujući zahladnjele odnose s Vatikanom i papom Franjom (koji ju je uzeo na zub ne toliko zbog blagonaklonog odnosa Stepinca prema NDH, koliko zbog još blagonaklonijeg odnosa nje same prema Pavelićevoj državi). Ovako, Bleiburg ostaje sramotna mrlja na Republici Hrvatskoj, a blajburgizacija zemlje ljaga koju će morati ispirati generacije i generacije budućih hrvatskih naraštaja.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 18.5.2019. u 10:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija