BOG NE VOZI MERCEDES

Ivo Anić
Autor 17.12.2017. u 11:13

Izdvajamo

  • Sram te bilo Andrija Vrbaniću! Ovo pomodarstvo i ova histerija oko ustaštva će proći, kao što sve prolazi, i kao što sve kad – tad sjedne na svoje mjesto. A onda će ostati samo tvoja sramota. Jer si dok su tvoja mala braća gladovala ti bio sit, jer si dok su tvoja mala braća bila bez struje ti vozio mercedese, jer si dok su tvoja mala braća bila neogrijana ti imao sjedala koja ti griju guzicu i jer si dok su se tvoja braća odricala svega da pomognu siromašnima, ti klanjao zlatnom teletu, tvom komfornom vozilu koje je moglo u ovo doba adventa donijeti toliko željenu struju malim Romima, za koje ti nemaš ništa doli prezira.

Povezani članci

BOG NE VOZI MERCEDES

Počnimo ovaj tekst od kraja.

Sram te bilo Andrija Vrbaniću, pastiru malog, siromašnog sela Ivanovac iz kojeg se, kao uostalom i iz cijele Slavonije iselilo toliko mladosti da više nismo niti rezignirani, već kao ljudi očajni. Sram te bilo Andrija Vrbaniću, sram te bilo zbog tvog poziva koji nažalost sve više ljudi okreće protiv Crkve moga djeda i moje bake, Crkve mog djetinjstva, zaštitnice bolesnih, siromašnih i potrebitih. Sram te bilo Andrija Vrbaniću, božji pastiru, koji često i fanatično koristiš društvene mreže za veličanje ustaštva, sram te bilo Andrija Vrbaniću zbog ikonografije kojom se kitiš, ikonografije koja je izravno odgovorna za tolike zločine. Sram te bilo Andrija Vrbaniću, zbog 19 002, registrirane romske djece, imenom i prezimenom, od oca toga i toga i majke te i te, upravo iz tvoje nesretne Slavonije koja su na nezamisliv način, nečuven u cjelokupnoj ljudskoj povijesti pogubljena od ruke tih koje veličaš i slaviš, u logoru Jasenovac. Ako mi ne vjeruješ, provozaj se svojim novim mercedesom do tog stratišta, nije ti daleko, i pogledaj u lice tih fotografija te djece, otvori knjigu koja je povijesno dokumentirana na ulazu i zapitaj se kakav si ti prije svega čovjek, a onda božji pastir, onaj koji bi trebao biti mirotvorac, onaj koji bi trebao svoj život položiti za tu našu najmanju braću koja tvom ili njihovom Bogu nisu ništa skrivila. Sram te bilo Andrija Vrbaniću zbog te djece koja su pogubljena maljevima, noževima, djece koja su umirala na hladnoći i od gladi, ostavljena na milost i nemilost krvnicima koje ti slaviš na svojim društvenim mrežama. Sram te bilo Andrija Vrbaniću i zbog onoga što se događa danas sa istom tom romskom djecom, a nema ih 19 002, već  50, ali isto umiru od gladi, bez struje i vode, točno 379 metara udaljeni od tvoje katedrale u Zagrebu, točno 379 milijuna kuna, koliko košta tvoj novi mercedes udaljeni i od tebe i od svih onih koji su obeščastili tvoj poziv.

Poziv služenja, poziv milosrđa, poziv siromaštva, poziv brige za siromašne, za djecu, bila ona Romi, Hrvati, Srbi, Eskimi. Tvoj poziv dragi ustaški vikaru ne dozvoljava ti da ljude dijeliš na krvna zrnca, na rod i pripadnost, na etničku, moralnu ili bilo koju drugu vrstu opredjeljenja koja je sloboda bilo kojeg čovjeka, i na koncu, ne dozvoljava ti da bilo tko u ovoj državi bude građanin drugog reda samo zato što nije arijevske rase, što nije rasno podoban, to tvoj poziv dragi svećeniče, ako te ja moram učiti poslu – nadilazi!

Kako si brz na tužbama, od kojih si od novinara, kako se hvališ „skucao“ za novu mečku, javno te pozivam da pokušaš i od mene skucati za još noviju. Ovaj put bi se mogao iznenaditi, dragi moj i uvaženi pastore, jer si osim ovog jadnog, prevarenog i poniženog naroda uvrijedio i puno svoje braće, poštenih, skromnih i dobrih svećenika koji svojom žrtvom i ponašanjem, dobrotom, svakodnevno rade upravo ono što bi ti dragi pastore trebao raditi – a ne radiš. Daju primjer, i daju nadu sirotinji, a ti si pljunuo upravo njih, te dobre i drage ljde koje neobično poštujem i kojima se divim. Ja nikada neću biti toliko milosrdan, toliko dobar čovjek kakvi su oni, kao nažalost i ti, uvaženi pastore, ali krenimo sad na početak ovog teksta, već smo ionako dobrano zapeli na njegovom kraju.

Svoju braću upoznao sam u svojoj župi. Mladi su to momci, svećenici, koji su mi kroz naše razgovore moram priznati izazvali kajanje. Kajanje što sam sklon generaliziranju, ili se to u mom bijesnom pisanju tako iščitava, ne znam i sam, ali pokazali su mi da nisam u pravu, i da Kristova Crkva ima još uvijek dobrih, plemenitih, posvećenih svećenika koji jako dobro razumiju što je njihov poziv, u čemu se sastoji, na koji način i u koju svrhu ga trebaju i moraju obavljati. I ti su me momci, od nepunih trideset godina duboko zasramili. I naš razgovor prenijet ću vam u cijelosti. Tako je najbolje, pa presudite sami.

„Nismo mi u Kristu da osuđujemo ikoga, pa i postupke našeg brata Andrije, samo je normalno i ljudski da nas je sram, jer ljudi to vide, čitaju i osuđuju. Kao i istupe mnogih svećenika, pa i biskupa. Nas dvojica odrasli smo i rođeni u Slavoniji, život i poziv odveo nas je u ovaj pekrasan grad, u Split. Jutros smo nas dvojica obišli staračke domove i odnijeli poklone djeci koja nemaju roditelje, to smo odvojili od srca i od naših skromnih primanja. To radimo svaki dan. Trudimo se na našim misama da izbjegavamo politiku, jer držimo da politici nije mjesto u Crkvi, nemamo mercedese niti nam trebaju, naš papa Franjo odrekao se Lamborghinija, čak se i potpisao na njega da ga se proda za veću vrijednost, naš poglavar katoličke Crkve naš je uzor u siromaštvu, predanosti i naš primjer. Toliko je jadnih, siromašnih, obespravljenih ljudi u našoj župi da nam suze idu, jer nemamo ništa doli molitve da im pomognemo.

A upravo to ljudima znači, daje im snagu, krijepi ih. Ne osuđujemo, ali imamo pravo i kao ljudi i kao svećenici ne slagati se sa načinom na koji naša Crkva, naši biskupi, pa i Andrija Vrbanić sav naš trud u licu javnosti obezvrijeđuju i to nas kao ljude žalosti, ljuti, i mi smo ljudi, nismo mašine. I samo da znaš, i nama su naša romska braća važna i stidimo se zbog onog što se događalo i događa i danas sa njima, kao i sa ovom zemljom, kao i sa našom Slavonijom koja ostaje pusta, i to nam kida srce. Piši o tome, koliko nas to boli, a koliko svakodnevnog truda naša braća ulažu oko siromašnih, oko umirućih, oko ostavljenih po staračkim domovima. Nismo svi isti, niti je sve crno – bijelo. I ne osuđujemo, samo nas je sram.

I sada se vratimo na početak ovog teksta, koji smo otvorili od kraja.

Sram te bilo Andrija Vrbaniću, pastiru malog, siromašnog sela Ivanovac iz kojeg se, kao uostalom i iz cijele Slavonije iselilo toliko mladosti da više nismo niti rezignirani, već kao ljudi očajni. Sram te bilo Andrija Vrbaniću, sram te bilo zbog tvog poziva koji nažalost sve više ljudi okreće protiv Crkve moga djeda i moje bake, Crkve mog djetinjstva, zaštitnice bolesnih, siromašnih i potrebitih. Sram te bilo Andrija Vrbaniću zbog svih tih dobrih ljudi koji revno i sa milosrđem rade svoj posao, a voze se Uberom. Jer kako mi kažu moji Slavonci, vozači Ubera ih prebace od župe do župe – besplatno.

Vozi li Bog mercedes kako je jednom ustvrdila jedna pjesma?

Čisto sumnjam.

Ja mislim, a to misle i moji Slavonci, da se Bog vozi Uberom.

Zar to nije papa Franjo svojom gestom ustvrdio, prodavši svoj mercedes, pardon, Lamborghini?

Sram te bilo Andrija Vrbaniću! Ovo pomodarstvo i ova histerija oko ustaštva će proći, kao što sve prolazi, i kao što sve kad – tad sjedne na svoje mjesto. A onda će ostati samo tvoja sramota. Jer si dok su tvoja mala braća gladovala ti bio sit, jer si dok su tvoja mala braća bila bez struje ti vozio mercedese, jer si dok su tvoja mala braća bila neogrijana ti imao sjedala koja ti griju guzicu i jer si dok su se tvoja braća odricala svega da pomognu siromašnima, ti klanjao zlatnom teletu, tvom komfornom vozilu koje je moglo u ovo doba adventa donijeti toliko željenu struju malim Romima, za koje ti nemaš ništa doli prezira.

Srami se Andrija Vrbaniću!

Bog ne vozi mercedes.

Bog se vozi na magarcu.

Ivo Anić
Autor 17.12.2017. u 11:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija