Bog priča s nama

Autor 2.10.2012. u 17:17

Bog priča s nama

Poznato je da se Bog kroz povijest objavljivao na najrazličitijim mjestima, ali Bog iz ovog teksta, sasvim primjereno današnjem dobu, objavio se na Internetu, točnije u komentarima na You Tubeu, na kanalu osobe koja je sebe nazvala PetrovicPetar. Nije se objavio iznenada, nego je to očito godinama pripremao. Sjećam se da sam i sam na kanalu PetrovicPetra još prije tri, četiri godine slušao Azrine pjesme s koncerata u Banja Luci, Sinju, Mostaru… i pitao se otkud Petroviću ti snimci. Znam da je Štulić imao zagrižene fanove, ali ne vjerujem da ga je itko pratio po baš svim zakutcima bivše zemlje, od Slovenije do Makedonije.

Jedan od takvih zagriženih bio je i moj prijatelj Mrcko: cijeli jedan zid u njegovoj sobi krasio je poznati Štulićev portret, zapravo legendarna sjena njegova lika s ovitka albuma Kad fazani lete, potpisana s još legendarnijim grafitom koji se ranih osamdesetih kočoperio na zidovima gotovo svih mjesta u Jugoslaviji. Ne znam otkud mu šablona za taj crni portret, ali kad je farbanje bilo gotovo pozvao me na svečano otkrivanje zida u koji smo godinama buljili kad bi slušali nove Azrine stvari. Kad bi Mrcko slušao Johnnyja, s njim bi ga slušala i cijela ulica, jer upravo je on imao najsnažnije zvučnike u gradu. A kad bi nam dosadilo to zajedničko slušanje s onima koji nisu dijelili naše oduševljenje sjeli bismo u njegov audi i slušali Azru jezdeći Napoleonovom cestom prema Turiji: na povratku s tog biokovskog prijevoja moj bi prijatelj isključio motor, da nas ništa ne ometa u slušanju, pa bi se bez kočenja survavali niz planinu uz malo straha i puno Azre. Dakle, znam da su neki njegovi fanovi bili poput vjerskih fanatika – Mrcko je i nakon albuma Balegari ne vjeruju sreći tvrdio za svaku Štulićevu stvar da je genijalna – ali ipak mi je bilo čudno da netko posjeduje Azrine snimke iz seoskih zadruga i kina Bosne, Dalmacije i Zagorja.

    Ne opterećujući se previše time, redovito sam svraćao na Petrovićev kanal tražeći novopostavljene rijetke, stare snimke Azre, a onda se prije nekih godinu i pol na kanalu dogodio revolucionarni pomak – pojavile su nove Johnnyjeve stvari, točnije nekoliko novih obrada tradicionalnih pjesama i nove verzije Azrinih klasika. Sad je već bilo očito da PetrovićPetar nije samo običan Azrin fan, već da je i u izravnoj vezi sa Štulićem. To su, naravno, primjetili i brojni komentatori, koji su nagađali da nove stvari na You Tube postavlja Jurica Pađen ili netko drugi za koga su znali da komunicira s Johnnyjem, ali nitko se još nije bio usudio ni pomisliti da to sam Štulić izlazi iz višegodišnje hibernacije.

     No, makar i preko posrednika, komunikacija je bila sve intezivnija. Štulić bi, na primjer, odsvirao Imam jednu želju,a nakon desetina komentara onih koji su se po tko zna koji put zaklinjali u Štulićevu genijalnost i zazivali njegov povratnički koncert (‘Ne želim umrijeti a da nisam bio na koncertu Azre, molim te, dođi!’), zakotrljala bi se obično i neka molba da odsvira još nešto iz riznice vječnih evergreena s prostora bivše nam države.  Tražila se i Tamo daleko i Zajdi, zajdi i Ribar plete mrižu svoju… Nakon kojeg tjedna pjesma bi se pojavila na kanalu, a Petrović bi u popratnom komentaru napisao – ‘Želja ti se ispunila.’ ‘Jebo te, pa to Štulić svira po željama’, pomislio sam, ‘kao na svadbi’. Prošla je od tada godina dana, tijekom koje je PetrovicPetar na You Tube postavio više od 300 Johnnyjevih pjesama. Obožavatelji su naravno bili oduševljeni, ali i začuđeni pa je bilo i sve više pitanja – što se zapravo događa?  Petrović je redovito ignorirao pitanja u kakvoj je vezi sa Štulićem i hoće li se Štulić ikad vratiti ali je sve češće znao prokomentirati neki zanimljiv komentar, objasniti kako je nastala neka pjesma, objasniti da su pjesme snimljene u Štulićevu stanu, da Johnny sam sebi pjeva prateće vokale i sl. Sve dok jednog dana netko iz sve  brojnije grupe Petrovićevih YouTube preplatnika u svom komentaru nije zatravljeno uskliknuo – ‘Ljudi, pa to Bog osobno priča s nama!’

    I tako je objava bila dovršena. Iako PetrovicPetar nije nikad eksplicitno priznao da je on Johnny Štulić, svi su se nakon toga ponašali kao da je to upravo tako, a on se nije bunio. Ljudi ga još uvijek najčešće pitaju kad će se vratiti, ali ta pitanja redovito prešućuje, a kad se do njega telefonom uspije probiti neki novinar uporno ponavlja isto, da nikada više neće snimiti album i da ne namjerava održavati povratničke koncerte. Ali što uopće danas znači snimiti album, 10 – 12 pjesama, i što znače pozivi da se vrati i održi koncert. Zar ih nije, preobilan kao i uvijek, u zadnjih godinu dana snimio 300 i sve ih učinio dostupnima svima onima koji žele slušati, uz to komentira ih sa slušateljima, a ponekad im ispunjava želje i svira što oni naruče. Zar to nije zapravo više od novog albuma ili ponekog povratničkog koncerta?

    Glazbeno uskrsnuće Johnnyja Štulića zorni je dokaz svemoći Interneta, i pokazatelj koliko je preokrenuo svijet – uspio je učiniti čak i ono što mi je godinama izgledalo nemoguće, što nije mogla sva sila menadžera, prijatelja i zaljubljenika – ponovo povezati Štulića s ovim prostorima, učiniti da je Johnny danas bliži svojim slušateljima nego kad je živio u Zagrebu. Jer, uključiš u dva ujutro komp, zapališ cigaretu i pogledaš što je novo Johnny jučer snimio. Štoviše, znaš da i on sada, tamo, u Utrechtu, kljuca nad kompjutorom, bdije i luta Internetom, čita iste komentare kao i ti, pa mu onda postaviš neko pitanje, zaželiš neku pjesmu, pogledaš koliko je ljudi preslušalo pjesmu koju je stavio jučer, i nakon svega mu ostaviš komentar za koji znaš da će ga pročitati. I sam sam tako proveo poneku  noć s Johnnyjem.

    Nisam se s njim doduše dopisivao ali sam ponovo preslušavao. Boce s benzinom su napunjene a svijet je sužen između trepavica. Slušam sad ponovo pjesme koje su me formirale. Obrada je nova, ali da je i deset puta bolja, ne može se tako utisnuti u nas kao što su se prije trideset godina utiskivale Štulićeve pjesme o putovanju kroz život običnog tempa i 18-karatnog razočaranja. Za to, naravno, nije bitna samo pjesma nego i ono u što se utiskuje. A to nije više tako meko i podatno.

    Sjećam se trenutka kad sam ga prvi put čuo. Bilo je to u Omišu, 1981., imao sam 14 godina, izišao sam na balkon i sa stadiona preko puta čuo doskočicu koja mi poslije zapravo nikad nije bila posebno draga – Fafala si mi ti, fala ti…  Ali bila je hrabra pa sam ostao i odslušao na balkonu cijeli koncert. Već sutra sam iz dućana izišao s pločom Sunčana strana ulice. Ove godine ponovo u Omišu, izađem na balkon, a niz cestu se opet valjaju Štulićevi stihovi – Obrati pažnju na posljednju stvar…  Pogledam prema stadionu ali tamo nema nikoga. Samo na tren pomislio sam da je slušna halucinacija, a zatim se na brzinu obukao, izjurio van i uputio se prema izvoru zvuka. Na trgu ispred supermarketa (jer sad se svira ispred supermarketa a ne na stadionu) tri klinca, nisam siguran da idu u srednju školu, sviraju samo Štulićev repertoar. Cijeli koncert. Ne komuniciraju s publikom kao ni Štulić svojevremeno, a skinuli su čak i njegov završni pozdrav  – ‘To bi bilo sve za večeras, odlazimo… zajedno u noć.’ Gledam te dečke i vidim da i nakon toliko godina Štulićeve pjesme oblikuju ljude. Kao što su oblikovale i mene.

     Uostalom, imam jednog takvog i u kući, 16 mu je godina, preslušao je sav Štulićev opus, a sad sa mnom po noći preslušava nove stvari. Malo je tužan što nisu bolje, ali onda kaže – ‘Ali ima ih 300, kad bi se izabralo njih 20 opet bi imao odličan album.’

   I ne da ništa reći protiv Štulića, čak ni meni.

 

 Maribor 2012/zivljenjenadotik

Autor 2.10.2012. u 17:17