Bogoljub Lacmanović: Sve je veća opsanost da se ukrajinski građanski rat internacionalizira

tačno.net
Autor 7.8.2014. u 12:23

Izdvajamo

  • Pitanje je koliko će potrajati Putinova suzdržanost, jer Amerikanci planiraju uvođenje Ukrajine i Gruzije (možda i Crne Gore koja je nedavno objavila sankcije Rusiji) u NATO već u rujnu na summitu NATO. Dogovoreno je da se na tom summitu osnuju snage za brzo reagiranje NATO-a koje bi bile bazirane u poljskom gradu Ščečinu. Uostalom, NATO snage su već prisutne u Ukrajini, jer se više stotina vojnika iz Poljske i Litve bori na strani kijevskih vlasti. Dakle, sve je veća opsanost da se ukrajinski građanski rat internacionalizira, a to znači i opasnost od većeg rata u središtu Europe.

Povezani članci

Bogoljub Lacmanović: Sve je veća opsanost da se ukrajinski građanski rat internacionalizira

Bogoljub Lacmanović, bivši dopisnik iz Moskve, diplomat i voditelj Centra za međunarodne analize u Zagrebu, jedan od najboljih poznavatelja ruske politike i prilika u istočnoj Evropi na našim prostorima, u intervjuu za Novossti govori o zaoštravanju situacije u Ukrajini, o Rusiji, EU, SAD, Hrvatskoj……

Razgovarao: Igor Lasić

Osvrnimo se prvo na rušenje malezijskog aviona nad Ukrajinom. Oglasili ste se tim povodom na HTV-u, naglašeno usuprot interpretacijskoj špici većine hrvatskih medija koji su odmah i bezrezervno znali da su za zločin krivi Rusi, čak i prije američkih tajnih službi. Što mislite o svemu tome?

Nažalost, u čitavom tom geopolitičkom sukobu značajan dio hrvatskih medija se odavno nevjerojatno čvrsto upregnuo u zastupanje američkih, a ne u zaštitu hrvatskih interesa i intersa Europske unije čija smo članica. Nema kritičnog razmišljanja i svestranih analiza suvremenih  procesa u svijetu. Ne vidi se ili se ne želi vidjeti da je Ukrajina samo moneta za potkusurivanje, da bi Amerika dovela svoje vojne snage, odnosno NATO na granicu s Rusijom. A to je opet dio šireg plana polukružnog zaokruživanja Rusije sa zapada, od baltičkih državica na sjeveru do Gruzije na jugu.To je pokušao ostvariti američki predsjednik Bush 2008. na summitu NATO u Bukureštu tražeći da se u NATO prime Ukrajina i Gruzija. Plan su osjetili Njemačka i Francuska, jer je kancelarka Merkel procijenila da bi to ozbiljno destabiliziralo stanje u Europi.

No, plan o širenju NATO samo je dio ukupne i obznanjene (čitajte Z. Brzezinskog) strategije organiziranja monopolarnog svijeta s Amerikom kao jedinom velesilom koja će sama i po svom nahođenju rješavati sve svjetske poslove i procese. Uz Kinu i Indiju, Rusija je najglasniji protivnik monopolarnog ustrojstva svijeta, pa je zato i jedan od ciljeva maksimalno oslabiti Rusiju i Putinov režim.  Usput nužno je slomiti i taj ostatak danas očevidne nevoljkosti Europske unije da bez ikakve zadrške sudjeluje u provedbi američkog plana. Kao Europljaninu žao mi je što se EU ne razvija kao samostalni subjekt s vlastitim interesima i vlastitom strategijom i taktikom, i što se postupno pretvara u poligon za provedbu američkih ciljeva. Problem je i u tom što danas, kako to otvoreno govore Amerikanci, imamo dvije Europe. Tzv. „staru Europu“, ono što nazivamo njenim zapadom, i „novu Europu“, odnosno postsocijalističke zemlje od kojih su neke za razliku od Hrvatske primljene u EU bez da su ispunjavale sve kriterije. U EU ih je ugurao Washington kako bi što prije vojno stao na granice Rusije. I sad ta  “nova Europa“ primorava „staru“ da slijedi Washington u odnosima prema Rusiji, dok „stara“ ipak iskazuje svijest, iz perspektive vlastitih građana, o preteškoj cijeni te politike i sankcija nad Rusijom.

Zemlje tzv. stare Europe ipak u znatnoj mjeri nastoje jedna drugoj prebaciti teret sukoba, pa i to govori o slabosti?

Da, u tom se kontekstu dogodio zanimljiv i znakovit skandal. Prije nekoliko dana je premijer David Cameron u britanskom parlamentu žestoko pozvao Francusku da odustane od već gotovog posla s Rusijom, a riječ je o isporuci nosača helikoptera Mistral. Francuzi su odmah reagirali, objavljujući da je Britanija ove godine prodala Rusiji oružja u vrijednosti od gotovo 300 milijuna eura. Dakle s jedne strane EU mora slušati svog glavnog mentora,  a s druge mora pripaziti i na svoj interes, pa dolazi do ovakvih napetosti među njezinim članicama.

Naravno, europske zemlje nisu samo izvoznici u Rusiju, nego i potrošački ovisnici o ruskim energentima, plinu i drugom?

To je više nego jasno svake zime, jer EU 35 posto potreba osigurava kupnjom ruskog plina. A pogledajmo npr. Njemačku, koja u Rusiji ima oko 6500 raznih ekonomskih predstavništava. Nedavno sam u Rusiji razgovarao s jednim od glavnih njemačkih predstavnika koji mi je zabrinuto iznio  da bi uvođenjem oštrih ekonomskih sankcija Rusiji  značilo da trenutno u Njemačkoj ostaje bez posla 350 tisuća ljudi. Njemačka i Rusija imaju godišnju robnu razmjenu od preko 80 milijardi eura, a čitava EU preko 400 milijardi. Lako je Americi gurati Europu u taj sukob od kojeg ona može profitirati, a neće financijski puno stradati, jer s Rusijom ima robnu razmjenu tek tridesetak milijardi dolara. To su presudni razmjeri zbog kojih  većina zemalja EU iskazuje neposluh prema traženjima Washingtona i oteže s uvođenjm „pravih“ ekonomskih sankcija Rusiji.

Kad je riječ o Rusiji,  Amerikanci bi očito htjeli da im Moskva bude poslušna kao u doba Jeljcina, mada treba imati na umu da je njima zapravo konačni i glavni cilj sve moćnija Kina. Ona će ove godine stići Ameriku po brutto društvenom proizvodu, ali zbog broja stanovnika još dulje vrijeme neće biti tako bogata kao SAD. Ali, ekonomski stručnjaci procjenjuje  da bi do 2022. ili 2023. godine mogla po svim ekonomskim i financijskim (možda i vojnim) parametrima prestići Ameriku, što dodatno objašnjava današnju američku globalnu politiku. Americi treba krotka ruska vlada da, kad to Wasngtonu treba, zajedno stisnu Kinu u sendvič.

Rusija se  sve čvršće povezuje s velikim nezapadnjačkim partnerima u savez zemalja tzv. BRICS-a, i to Ameriku tjera na panično daljnje izazivanje napetosti. To je taj multipolarni odgovor na američku monopolarnu koncepciju?

Svakako, to su Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika, a ideja je krenula 2008. godine, kad se pokazalo da su se američke banke malo previše zaigrale i izazvale svjetsku financijsku krizu od koje se još ne možemo oporaviti. Na nedavnom summitu BRICS-a u Brazilu, lideri tih zemalja odlučili su osnovati svoju „svjetsku banku“ i da postupno početi međusobno trgovati u vlastitoj  valuti, a ne u dolarima koji još od vremena predsjednika Nixona nemaju zlatnu podlogu. To je mali, ali znakoviti udar po američkoj financijskoj dominaciji i stanju kada se većina međunarodnih poslova isključivo sklapa i obračunava u dolarima od čega SAD imaju veliku financijsku korist.

Mislim da su i europske vlade svjesne da im multipolarnost u principu više odgovara od američke totalne prevlasti, mada se nije lako oduprijeti Amerikancima, uvjerenima da moraju upravljati svijetom, ali i svjesnima vlastite teške financijsko-ekonomske situacije. S dugom od 17 tisuća milijardi dolara svaka bi druga zemlja bankrotirala, ali Ameriku spašava tiskara. Prema nekim stručnim ocjenama SAD mjesečno  tiskaju 65 milijardi dolara.

Amerika dakako ne pritišće Europu samo u vezi s Rusijom i njezinim energentima, nego su tu i stalni politički procesi kao što je ovaj aktualni s proguravanjem Transatlantskog sporazuma o slobodnoj trgovini, koji više odgovara Americi?

Zato EU i oteže s potpisivanjem sporazuma, ali je pitanje kako će se dugo moći opirati. Iako mlako, Angela Merkel zasad se uspješno suprostavlja američkom pritisku, u čemu ima podršku njemačke javnosti. Znate li da je u provedenim anketama nakon otkrivanja afere o američkom prisluškivanju njihove kancelarke, većina njemačkih građana pokazala podršku i razumijevanje za Putinovo suprostavljanje Americi oko krize u Ukrajini? U međuvremnu je izbila i špijunska afera na liniji Berlin-Washington zbog američkog vrbovanja njemačkih agenata, pa je Merkelica protjerala iz zemlje šefa predstavništva CIA-e. To, međutim, nije posebno odjeknulo u  njihovoj javnosti, jer Njemačku još nosi val euforije zbog osvajanja Svjetskog prvenstva u nogometu.

Čini se da Latinska Amerika u poredbi s tradicionalno kolonijalističkom Europom – starom Europom – u posljednje vrijeme bolje štiti svoj interes od kapitalističke globalizacije?

Da, Latinska Amerika uspješnije nalazi zajednički unutarnji interes, dok Europu slabi napetost koju sam naveo, a koju je Amerika vješto potencirala i zloupotrebila. Tu je svakako i Velika Britanija koja oduvijek Ameriku smatra svojim čedom i koja je, s nekim izuzecima poput onog u vezi sa Sirijom, uvijek s njom na zajedničkoj liniji. Sa zemljama „nove Europe“ u EU-u, Amerika tako uvijek ima koga isturiti u obrani svojih interesa na Starom kontinentu. Evo recimo u slučaju rušenja kandidature talijanske ministrice vanjskih poslova Federice Mogherini, koja je trebala zauzeti mjesto engleske baronesse Catherine Ashton na mjestu šefice vanjskih poslova EU-a, značajnu ulogu je odigrala Litva.

Da, nije lako držati se i othrvati se Americi i njenom rezonu u globalnim pitanjima. No kako prognozirate nastavak krize u Ukrajini?

Očekujem da će sukob eskalirati, jer Amerikanci pod svaku cijenu žele isprovocirati Rusiju da vojno intervenira u Ukrajini. Putin je tu krajnje suzdržan, čak i kada ukrajinska armija granatira teritorij Rusije, pri čemu je poginulo i ranjeno nekoliko ruskih civila. To je u Hrvatskoj ostalo praktično nepoznato, baš kao i krvavi rat i razaranja na jugoistoku Ukrajine.

Pitanje je koliko će potrajati Putinova suzdržanost, jer Amerikanci planiraju uvođenje Ukrajine i Gruzije (možda i Crne Gore koja je nedavno objavila sankcije Rusiji)  u NATO već u rujnu na summitu NATO. Dogovoreno je da se na tom summitu osnuju snage za brzo reagiranje NATO-a koje bi bile bazirane u poljskom gradu Ščečinu. Uostalom, NATO snage su već prisutne u Ukrajini, jer se više stotina vojnika  iz Poljske i Litve bori na strani kijevskih vlasti. Dakle, sve je veća opsanost da se ukrajinski građanski rat internacionalizira, a to znači i opasnost od većeg rata u središtu Europe.

Na takav razvoj situacije upućuje i američki medijski rat kojim se uporno stvara slika o Rusiji kao negativnoj državi, a Ruse se pretvara u „bad guys“ (loše momke). Ta holivudska tehnika manipulacije vidljiva je i u slučaju ružnog pisanja hrvatskih medija o Rusiji za vrijeme zadnjih Olimpijskih igara u Sočiju. Sve je stalo tek kada je naš Kostelić rekao da nikad nije vidio bolje organizirano skijaško natjecanje. A predzadnji dan je čak i Obama nazvao Putina i čestitao mu zbog sjajne organizacije. No, nitko se od poslušničkih medija zbog kampanje nije ispričao. To je već postalo tako uobičajeno da se čini nevjerojatnim. Spomenut ću tri karakteristična slučaja. Prvi je sa snajperistima na Majdanu, gdje je većina zapadnih medija odmah “znala” da proruski separatisti ubijaju civile, no dogodio se gaf. Estonski ministar nazvao je Catherine Ashton i otkrio da su to možda ipak bili „naši“, dakle prozapadno orijentirani snajperisti. Istraga nije provedena do dana današnjeg. U Odesi je u svibnju oko 50 ljudi ubijeno i izgorjelo u Domu sindikata, gdje su se sakrili, pa se pokušalo javnosti podvaliti priča o njihovom malne samozapaljivanju. Ukrajina je trebala provesti istragu, ali ni to do danas nije obavljeno, niti su zapadni mediji ikada objavili snimke spaljenih ljudi.

Konačno, tu je i ovo rušenje civilnog aviona, gdje Obama isti čas daje izjavu o ruskoj krivnji, a David Cameron to čini dva sata kasnije. Kulminaciju tog optuživanja bez dokaza u nas je napravio jedan dnevni list, koji je čak prije nego što je počela istraga o rušenju putničkog zrakoplova objavio da je Putin zločinac i da je maltene po njegovoj naredbi srušen taj avion. U hajci na Putina i „loše ruske momke“ prekršeno je osnovno pravilo da i druga strana ima pravo iznijeti svoje stavove i mišljenje. Kako god, ni političari, ni novinari ne mogu tvrditi tko je srušio zrakoplov sve dok to ne utvrdi stručna komisija.  Mada su Rusi inzistirali da se čekaju crne kutije i mišljenje stručnjaka, nitko se na to nije obazireo. Moskva je unaprijed optužena da zajedno s pobunjenicima  na jugoistoku Ukrajine planira uništiti ili falsificirati snimke u crnim kutijama. Nije pomoglo ni kada su separatističke vlasti predali Malezijcima crne kutije, a Malezijci potvrdili da je sve autentično i da kutije nisu otvarane. Mediji nastavljaju tvrditi, naročito u Hrvatskoj, da je sumnjivo već i to kako je organizirana predaja crnih kutija, mada je riječ o primopredaji u ratnim uvjetima, ali uz prisutnost stranih novinara i televizijskih snimatelja. To je rušenje najmanje odgovaralo proruskim separatistima i Rusiji, a najviše onima koji ih žele drastično kompromitirati. Zato Zapad blokira gotovo sve uvjerljive argumene ruske strane. Napr. da je promijenjen koridor leta aviona, da je putanja spuštena za 600 metara, da je ukrajinska tajna služba mimo dopuštenja saslušala sve dispečere na dužnosti i potom zataškala njihove izjave, da su Ukrajinci izvodili neobjašnjive letove vojnim avionima tamo gdje za to nije bilo ratne potrebe, itd.

A kako gledate na hrvatsku vanjsku politiku, koliko je ona slična našemu medijskom pozicioniranju, u odnosu na američki interes, ruske energente, iscrpljujuće laviranje EU-a, itd.

Očekivalo bi se da ćemo braniti svoje i interese EU-a, no čak ni to nije jednoznačno. Nerijetko odustajemo od toga i da ponekad bez ikakve ograde stajemo uz američke interese. U velikom broju ključnih međunarodnih problema nismo zauzimali stav, sakrivajući se iza formule da „naš je stav jednak onome EU“: Cinici bi mogli reći da hrvatska i nema vanjsku politiku. Najbolji primjer hrvatskog kolebanja u međunarodnoj areni je pokušaj da se INA preuzme od MOL-a i proda nekoj drugoj stranoj energetskoj kompaniji. Zbog toga smo u proteklih godinu dana dva puta zvali u Zagreb čelnike ruskog Gazproma i Rosnjefta, da bi nakon nedavnog posjeta američkog pomoćnika državnog tajnika za eneregrtiku, premijer izjavio „INU nećemo prodati Rusima“. Mogu razumjeti da se teško othrvati snažnom američkom pritisku, ali onda se postavlja pitanje zašto nismo Amerikancu rekli: u redu, ako nedate da prodamo Rusima, onda neka INU kupi jedna od američkih energetskih kompanija. Zašto se, na primjer ne ugledamo na susjede, Slovence, Mađare i Austrijance koji se mjesecima uporno protive američkom planu da se ni pod koju cijenu ne gradi Južni tok ruskog plinovoda.

Novossti

tačno.net
Autor 7.8.2014. u 12:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija