Bojkot u Blitvi

Viktor Ivančić
Autor 16.5.2015. u 11:07

Bojkot u Blitvi

Činjenici da postaje bitna karika u revizionističkim planovima bez sumnje pridonosi sposobnost gospođe Jovičić da radikalno mijenja strategije lične borbe: bojkotom protiv mađarskog antisemitizma, a uslužnom djelatnošću protiv hrvatskog antifašizma

Piše: Viktor Ivančić – Novosti

Nataša Jovičić, ravnateljica Spomen-područja Jasenovac, trebala bi službeno otputovati u Mađarsku, ali tamo ipak ići neće: zbog principijelnih razloga odlučila se za bojkot, jer je ‘antisemitizam u Mađarskoj strašan’. Toliko su etički senzori kod gospođe Jovičić osjetljivi, toliko su njezini principi čvrsti i izbrušeni, da ne može ni zamisliti svoju nazočnost u ambijentu gdje se njeguje netrpeljivost prema Drugima. Ona takva mjesta demonstrativno zaobilazi.

Stoga će izostati sa sjednice Međunarodne radne skupine za obrazovanje o holokaustu, u čijem radu, kao jedna od ekspertica iz Hrvatske, delegirana od ovdašnje vlade, sudjeluje već deset godina, a da taj njezin izostanak nije puka privatna odluka, već kategorična javna gesta, gospođa Jovičić naglasila je u intervjuu tjedniku Globus: ‘Ove godine sastanak dotične Međunarodne radne skupine održat će se u Mađarskoj. Osobno ću ga bojkotirati zato što je antisemitizam u Mađarskoj strašan.’

Netko ovlašno upućen u rad spomenutog internacionalnog tijela, poput potpisnika ovih redaka, može se upitati zbog čega stručnjaci za obrazovanje o holokaustu uopće zasjedaju u do te mjere kontaminiranom području, u sredini gdje je ‘antisemitizam strašan’, pa je za pretpostaviti da se gospođa Jovičić ne distancira samo od aktualne Mađarske, nego svojim postupkom kani očitati i moralnu lekciju ostalim članovima skupine, uključujući eksperte iz Hrvatske, te izvrgnuti kritici njihovu dvoličnost i etičku defektnost.

S druge strane, moguće je da se Međunarodna radna skupina za obrazovanje o holokaustu odlučila sastati u zemlji gulaša, tokajca i Jobbika upravo zato jer je ‘antisemitizam u Mađarskoj strašan’, želeći poslati simboličku poruku i na taj se način suprotstaviti dominantnoj atmosferi: gdje bi, uostalom, obrazovanje o holokaustu bilo nužnije nego u krajevima zatrovanim antisemitizmom?

S treće strane, može biti da mađarskoj političkoj vlasti itekako odgovara ugostiti bezbojne i birokratski nastrojene dosadnjakoviće iz europskih zemalja, smjestiti ih u neki luksuzno hermetizirani prostor gdje će do mile volje mlatiti praznu slamu o holokaustu i sličnim tricama, dok istovremeno aktivno potpiruje antisemitsko raspoloženje u društvenome prizemlju, tako da je gospođa Jovičić, snagom svojih uvjerenja, prozrela taj cinizam: ona će spomenuto međunarodno sijelo bojkotirati i neće dopustiti da je kao smokvin list koriste oni koji ispiru usta šupljim frazama o toleranciji, a ispod stola oštre noževe i snaže masovni animozitet prema odabranim objektima mržnje.

Ako je to na stvari, beskompromisni čin gospođe Jovičić zavrjeđuje poštovanje. Jedini je problem u tome što su njeni etički senzori mnogo osjetljiviji, a njeni principi neusporedivo čvršći, kada se radi o okolnostima u Mađarskoj, nego kad je riječ o prilikama u Hrvatskoj. Još više od toga: njezin je odnos prema ‘strašnim’ događanjima u inozemstvu potpuna negacija njena doživljaja istih zbivanja u domaćim verzijama. Ono što je drugdje ‘strašno’ i nepodnošljivo, nekom psihopolitičkom magijom za nju u Hrvatskoj postaje normalno i prihvatljivo. Gospođa Jovičić prelazi državnu granicu – čak i kada bojkotira putovanje! – u moralnoj ambalaži koju doma ne nosi.

U Hrvatskoj, ravnateljica Spomen-područja Jasenovac imenovana je posebnom savjetnicom predsjednice države ‘za pitanja holokausta’, netom prije nego je Kolinda Grabar Kitarović sramotno bojkotirala službenu komemoraciju žrtvama toga logora, došavši tamo u konspirativni posjet, tek da joj zapadni tutori štogod ne zamjere, i ostavivši u knjizi utisaka nekoliko uopćenih banalnosti, među kojima se isticala ona o ‘legitimnoj težnji hrvatskog naroda za svojom državom’. Prema najavama, šefica gospođe Jovičić zato će – kao prva od dosadašnjih hrvatskih predsjednika i premijera – prisustvovati službenoj komemoraciji u Bleiburgu, kojoj je vratila i državno pokroviteljstvo.

Taj smo primjer političke pornografije na ovim stranicama već zabilježili: da osoba zadužena za čuvanje sjećanja na žrtve fašističkog konclogora postaje kotačić u neofašističkome aparatu (koji zasad prijeteći štekće a punom će snagom proraditi nakon osvajanja parlamenta), i da sama funkcija predsjedničke savjetnice ‘za pitanja holokausta’, s obzirom na etničku strukturu smaknutih u Jasenovcu, postaje dio programa poricanja ustaškoga genocida nad Srbima.

Umjesto što bojkotira državu Mađarsku, jer je ‘antisemitizam u Mađarskoj strašan’, gospođa Jovičić mogla je bojkotirati državnicu koja bojkotira službenu komemoraciju logorskim žrtvama, a prisustvuje službenoj komemoraciji u Bleiburgu – koja se u pravilu pretvara u proustaški dernek i zborno veličanje NDH – no takva bi gesta imala loš učinak na njenu karijernu putanju. Stoga nam je ponuđen uzbudljiv ideološki bućkuriš, bojkot u Blitvi, manevar preko kojeg su dvije suradnice podijelile sektore: savjetnica zazire od mađarskog antisemitizma, a predsjednica od hrvatskog antifašizma.

Nesporazum prema kojem se sastanak Međunarodne radne skupine za obrazovanje o holokaustu održava baš u Mađarskoj, čini se ipak manje ciničnim od takvog postignuća da upravo ravnateljica memorijalnog kompleksa u Jasenovcu djeluje kao savjetnica predsjednice Hrvatske koja to mjesto sjećanja demonstrativno sabotira. To što predsjednica Hrvatske udjeljuje majčinsku skrb šovinističkim inicijativama domaće desnice, što hrabri ulične revolucionare i potiče onu vrstu nacionalnog zbijanja koja je svojedobno dovela do otvaranja logora, očigledno nije razlog da gospođa Jovičić bude uznemirena, jer njezina principijelnost i moralna osjetljivost, rekosmo, počinje s one strane granice.

U tom je smislu u intervjuu Globusu konstatirala da je njena poslodavka, bojkotirajući jasenovačku komemoraciju, ‘postupila onako kako se to danas radi u svijetu’ i ‘uljudbenoj Europi’. A kako se to radi u uljudbenoj Europi i svijetu? Tu se, veli gospođa Jovičić, ‘inzistira na tišini’. Predsjednica je, naime, prema iskazu jedine svjedokinje, u Jasenovcu ‘provela nekoliko sati u miru i tišini i bez kamera, bez novinara, s istinskim interesom i suzama u očima’.

Ta intimna melodrama sa suzama u očima neodoljivo podsjeća na ispovijest Branka Lustiga, koji je novinarima nedavno kazao: ‘U jednom me trenutku Tuđman uhvatio za ruku i vidio sam da plače.’ Scena se zbivala u mraku kinodvorane davne 1994., a Franjo Tuđman je ronio suze zbog sudbine Židova u filmu ‘Schindlerova lista’. Koju godinu ranije Poglavarko je u svojoj knjizi broj žrtava Jasenovca umanjio za dvije trećine, no njegove bioskopske suze, tvrdi Lustig, nisu bile lažne, kao što ni Židovi nisu Srbi.

Sada se ta tradicija plačne državničke samoće nastavlja, i možemo lijepo zamisliti predsjednicu Hrvatske kako tiho rida na memorijalnom travnjaku, a savjetnica je tješi, dodaje joj karirani rubac i dogovara iznos honorara. Čak je i medijska obrana koju u poslodavkino ime poduzima lojalna gospođa Jovičić, sentimentalni opis suza koje nitko osim nje nije vidio, sasvim u duhu metoda kojim ideološki partneri Kolinde Grabar Kitarović relativiziraju ustaštvo, NDHi tvornicu smrti u Jasenovcu.

Činjenici da postaje bitna karika u revizionističkim planovima bez sumnje pridonosi sposobnost gospođe Jovičić da radikalno mijenja strategije lične borbe: bojkotom protiv mađarskog antisemitizma, a uslužnom djelatnošću protiv hrvatskog antifašizma. Samo što u realnosti hrvatske državotvorne obnove ona nije savjetnica ‘za pitanja holokausta’, već pijun za potrebe holokaosa

Viktor Ivančić
Autor 16.5.2015. u 11:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija