Boris Dežulović: Bilo jednom u Dalmaciji

Povezani članci

• Tomislav Jakić: SRETNA(?) NAM NOVA GODINA
• Žena ni za kakva ozbiljna vremena
• Jadranka Kosor oslobađa srbijanski Reich
• Šantićeve večeri poezije
• Ima li lijeka za zdravstvo u državama Balkana
• Pravda i pomirenje predugo se čekaju na Balkanu

„Narod umire od gladi. Cijene skaču. Ističem slijedeće: kilogram kukuruza 240 kuna, krumpir 170 kuna, ulje 700 kuna, jaje 22-25 kuna komad. Narod jede što do tada nikad nije jeo. Jede sve moguće trave, a najviše smreke koje kuha i jede, kao ‘najkorisnije’.

Mi tri mjeseca ne okusismo kruha“, piše u svom ratnom dnevniku Šimun Strukan, narodni učitelj koji je usred Drugog svjetskog rata, početkom 1943. godine, raspoređen da organizira školsku nastavu u Pisku, malom ribarskom mjestu kraj mitske uvale Vruja.

„Ako hoću što da dobijem od hrane, moram pješačiti do Omiša i Zadvarja, ili Makarske“, piše dalje seoski učitelj. „Svugdje je očaj i umiranje od gladi. Moji su u kući kao aveti i više ne sličimo na ljude. U Omišu, neki prehrambeni činovnik Marasović mi reče na moje pitanje da bi dao štogod selu Pisku, nastavljajući: „Pa napokon, recite mi, gospodine, što je dao taj vaš Pisak za Nezavisnu Državu Hrvatsku?“ Odgovorio sam mu da što država traži, to joj se i daje. Nisu došli sakupljati porez, jer bi inače seljak dao. On mi odgovori: ‘Jest, da i poreznika ubiju!’“

Među ustašama, kako se dade naslutiti iz učiteljeva zapisa, maleni je, drčni Pisak u ono doba bio na zlu glasu. Ne samo da je slabo dao za Nezavisnu Državu Hrvatsku, već je „iz ovog mjesta pošla u dva maha sva mladost u partizane“, kako u svom dnevniku svjedoči učitelj Strukan: „Prvi put u jesen 1942., a drugi put u februaru 1943. godine.“ Ni vojci ni poreznicima nije tako bilo svejedno kad im je starom cestom prema Brelima valjalo proći iznad maloga porta uglavljenog pod omiškom Dinarom. „Jest, da i poreznika ubiju!“

Nije Pisak bio iznimka tih godina – i drugdje su ustaše, Talijani i njihovi poreznici nerado zalazili u mala mista, odlazila je „sva mladost u partizane“ po cijeloj Dalmaciji – pa nije porat kraj Vruje bio iznimka ni kad je trideset pet godina kasnije odlučio podići spomenik svojim mještanima poginulim u ratu protiv nacifašizma.

Znalo se u ono vrijeme kako to ide: na mjestima historijskih bitaka i herojskih pogibija veličanstvene su, monumentalne spomenike po nacrtima najvećih kipara i arhitekata gradila je Država, a u malim mjestima spomenike su podizali mještani, na svojoj zemlji, svojim parama i svojim rukama.

Dirljiv je tako precizan spisak objavljen tada u brošuri o spomeniku u Pisku: tko je u radnoj akciji uložio koliko radnih sati, tko je vlastitim automobilom odradio koliko kilometara, tko je skuhao koliko ručkova za dobrovoljce, tko je donirao koliko novaca, tko koliko od domaćih, tko koliko od vikendaša – nije ukratko bilo mještanina Piska ni vlasnika vikendice koji nije dao makar stotinu-dvije dinara, nije bilo žene ili babe koja nije barem tripice skuhala za radnike.

Konačno, u jesen 1977. spomenik je svečano otkriven, sve po protokolu onoga doba, sa drugovima iz zagrebačkih i splitskih komiteta, janjcima što su čekali da završe dosadni govori o svijetloj budućnosti, i kozaračkim kolom na kraju.

Brončani partizan iz ruku korčulanskog kipara Radoslava Duhovića nije, međutim, bio mišićavi revolucionar u teatralnoj, epskoj pozi, akcijski superheroj precizno izvedenih bicepsa, tricepsa i trbušnih pločica: bio je to obični piščanski ribar, bez uniforme, kape i zvijezde, bez srpa i čekića – samo puške prebačene za vrat, da se ruke malo odmore – okružen reljefima ratne svakodnevice Piska: od jematve i izvlačenja mreže, do sječe telegrafskih bandera uz cestu.

Ni po čemu veličanstven i jedinstven za povijest umjetnosti, potpisan jednostavnim stihovima Jure Franičevića Pločara, bio je taj spomenik taman po mjeri maloga mista, njegov i ničiji više.

Nije Pisak bio iznimka tih godina – spomenike po svojoj mjeri gradila su mala mista u cijeloj Dalmaciji, neko bi se i potcijenilo, a poneko bogami i dobro precijenilo – pa nije bio iznimka ni kad je petnaest godina kasnije potmula eksplozija odjeknula i malim portom kraj Vruje: kad se prašina slegla, ostao je na svom postolju brončani piščanski partizan s golemom rupom u trbuhu, kao đavolskom intervencijom u Duhovićev kip, dovršen spomenik ribarima što su u rat odlazili praznih, šupljih stomaka, iz „očaja i umiranja od gladi“.

Nije, jasno, Pisak bio iznimka tih godina – svoje su brončane djedove obijesni unuci dizali u zrak po cijeloj Dalmaciji – pa nije bio ni sljedećih petnaest, koliko je Duhovićev ribar presječen napola tavorio u podrumu stare, odavno zatvorene škole. Brončani leš u podrumu zatvorene škole ispao je tako konačna intervencija u kip, spomenik nove Dalmacije: ribarsko je malo mjesto postalo „turističko naselje“ po mjeri novoga vremena, od onih kojima za život ne trebaju ni antifašizam, ni osnovna škola.

Nije, eto, ni Pisak bio iznimka svih tih godina – njegov je ribar bio tek jedan iz brončane brigade od tri hiljade partizana, suboraca što su raskomadani tavorili u podrumima, dvorištima i deponijima diljem Hrvatske – pa je petnaest godina kasnije došlo vrijeme da bude upisan kao iznimka. Da konačno u novinama izađe senzacionalna vijest da se u jedno malo dalmatinsko mjesto petnaest godina kasnije iz čista mira vraća partizanski spomenik. Najzad, upravo takav, dakle čist, bio je mir za koji se borio: ribar bez uniforme, kape i zvijezde, bez srpa i čekića – bez izbora.

Brigom, nezaboravom i prilozima grupe mještana i prijatelja, piščanski je partizan ljetos obnovljen u zagrebačkoj ljevaonici Ujević, dovršen dodirom svog autora, danas osamdesetpetogodišnjeg Radoslava Duhovića, i ovih dana čeka povratak kući. Nedostaje, kažu, još nekoliko tisuća kuna, i stari će ribar zauzeti svoje mjesto na postolju, da zatvori dugačko dalmatinsko stoljeće i vrati se u onaj svoj čisti mir.

Država, jasno, neće dati ni kune. Zna se kako to ide: na mjestima historijskih bitaka i herojskih pogibija veličanstvene, monumentalne spomenike po nacrtima najvećih kipara i arhitekata obnavlja Država, a u malim mjestima, poput Piska, spomenik obnavljaju mještani, na svojoj zemlji, svojim parama i svojim rukama.

Spomenik ni po čemu veličanstven i jedinstven za povijest umjetnosti, potpisan jednostavnim stihovima Jure Franičevića Pločara, taman po mjeri maloga Piska, njegov i ničiji više.

Slobodna Dalmacija