Boris Dežulović: Hrvatska voli zločince koji kolju predškolsku djecu i spaljaju žive njihove roditelje

Boris Dežulović
Autor 10.6.2014. u 12:16

Izdvajamo

  • Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija. Dobro nam došli, ubojice.

Povezani članci

Boris Dežulović: Hrvatska voli  zločince koji kolju  predškolsku djecu i spaljaju žive njihove  roditelje

Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.

Piše: Boris Dežulović

Čestiti hrvatski patriotski mediji, novinari i političari, već godinama zarobljeni u svome nemoćnom gnjevu, ne propuštaju priliku požaliti se kako je njihova Raspeta Domovina sama tamnica hrvatskog naroda – mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katolike i nacionaliste.

Neupućen netko sa strane pomislio bi, čitajući našu domoljubnu štampu i internetske portale, da živ Hrvat i vjernik riskira glavu na ramenima već kad nedjeljom izađe na misu ili potiho zapjeva koju Thompsonovu budnicu, a kamoli ako stavi crnu ustašku kapu na glavu ili ponosno digne desnicu u sieg-heil.

Bezbroj je primjera za to. Jedan od zabavnijih, recimo, jest nedavni slučaj grupe splitskih intelektualaca, velikih vjernika i Hrvata – moguće da ste i čuli za taj veseli domoljubno-katolički kružok – kojima je sud nedavno dodijelio četvrt milijuna kuna odštete, jer su zbog jednog mog teksta u ovim novinama neki od njih, citiram sudsko rješenje, “izgubili prijatelje”, a neki “imali probleme na poslu”, naročito “zbog činjenice da su u članku istaknuti imenom i prezimenom, jer isti nisu mogli u tom smislu ostati neprepoznatljivi u sredinama u kojima žive, kao i na radnim mjestima, zbog čega su i doživljavali velike neugodnosti”.

Ukratko, nije lako u ovoj zemlji danas biti Hrvat. Na svakom kantunu Raspete Hrvatske vrebaju na njega krvožedni protuhrvatski kolumnisti, nezavisni intelektualci, militantni ateisti, građanski aktivisti, ćirilični kaligrafi, nastavnici zdravstvenog odgoja, borci za ljudska prava, Srbi, Romi, azilanti, homoseksualci, lezbijke i ostala moćna vojska Velike Svjetske Antihrvatske Alijanse.

Progonjeni u svojoj državi

Pa ipak, za jednu tamnicu hrvatskog naroda – za jedan dakle mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katoličke nacionaliste – rečeni se pošteni katolički nacionalist u današnjoj Hrvatskoj osjeća iznenađujuće slobodnim.

Nekoliko puta već, kako vam je poznato, pišući o tom zanimljivom paranormalnom fenomenu, u raznim sam prigodama – od nogometnih utakmica do Thompsonovih koncerata, od misa zadušnica za Poglavnika do svečanih dočeka naših haških uznika – predlagao čitateljima zgodan sociološki eksperiment: da na takva događanja ponesu transparent ili uzviknu parolu razvidno antihrvatskog sadržaja, poput recimo “Smrt fašizmu!”, “Ubojice u zatvore!” ili, štajaznam, benigno “Dolje NDH!”, pa pažljivo prate što će se dogoditi.

Ukoliko je, naime, Hrvatska zaista tamnica hrvatskog naroda i mračni srbokomunistički gulag za domoljube i vjernike, eksperiment će pokazati njihov strah i nelagodu: većina bi se, ako ste sve uradili kako treba, trebala razbježati u bezglavoj panici, spašavajući živu glavu od vas i srbokomunističke žandarmerije.

Iz nekog nejasnog, ali svakako neobično zanimljivog razloga, nikad pak nisam našao nijednog dobrovoljca koji bi teoriju hrvatskih patriotskih medija, novinara i političara potvrdio u praksi. Progonjeni u vlastitoj domovini, hrvatski su se domoljubi sve te godine ilegalno okupljali na nogometnim stadionima, Thompsonovim koncertima, misama zadušnicama i seoskim ustaškim dernecima, pa tamo u najvećoj tajnosti pjevali budnice, dizali desnice i prkosili antihrvatskom okruženju.

Tko spominje ubojice?

Konačno, u petak se na zagrebačkom aerodromu Pleso prijavio dobrovoljac za eksperiment. Moj prijatelj Zoran Ivančić Scout, Zagrepčanin iz Sarajeva, s kolegicom Sabinom stigao je iz Sarajeva na doček osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića – čovjeka izravno, neupitno i dokazano odgovornog za svirepo masovno ubojstvo stotinu i šesnaest civila, žena i djece u bosanskohercegovačkom selu Ahmići – koji je nakon odslužene dvije trećine od dvadeset pet godina pušten iz zatvora.

Kada je zločinac, dirnut oduševljenjem nekoliko stotina prisutnih domoljuba, suboraca, bivših političara, svećenika i časnih sestara, zamolio malo tišine da im se obrati kakvom zgodnom evanđeoskom porukom, Ivančić je iz prvih redova, sve dakle po detaljnom protokolu mog eksperimenta, uzviknuo „Ubojico!“.

Na opće iznenađenje – nije li divno kako je znanost ponekad nepredvidljiva? – dogodilo se nešto posve neočekivano: tek što je uzviknuo uskličnik na kraju, okupljeni progonjeni Hrvati skočili su na Ivančića poput hijena, udarajući ga čime su stigli.

Ovaj se jedva otrgao brutalnom linču nasred aerodroma i uspio doći do policije, a oni – umjesto da, kako biste očekivali od srbokomunističkih žandara, pohapse njegove napadače, pola strijeljaju iza aerodromske zgrade, a pola pošalju na Goli otok – zbog remećenja javnog reda i mira priveli na kraju samo mog zlosretnog prijatelja.

Nešto je, dakle, duboko pogrešno u slici Raspete Hrvatske. Dva su moguća objašnjenja: ili je Hrvatska retardirala u mračni koncentracijski logor pod terorom klerofašista, osuđenih ratnih zločinaca i njihovih kažnjeničkih bojni i civilnih patrola, ustaša i pristaša, što brutalno proganjaju sve koji drugačije misle – ili je njihov talac.

Prvo objašnjenje čak je i meni malo klimavo: u pravu su, naravno, oni što upozoravaju da ratnog zločinca Darija Kordića na aerodromu Pleso nije “dočekao Zagreb” – kako su sugerirali neki izvještaji i novinski naslovi – već samo šačica od nekoliko stotina zapjenjenih humanoida, Kordićeve časne braće i časnih sestara.

To je, rekoh, bez ikakve sumnje točno, ali točno je i to da se od preostalih osamsto hiljada Zagrepčana i svih četiri milijuna Hrvata našao tek jedan jedini koji se usudio Kordiću u lice reći – “ubojico”. A i taj na kraju ispao Zagrepčanin i Hrvat s adresom u Sarajevu.

Rezultati eksperimenta nisu se tako pokazali očekivani, ali jesu neobično korisni: ako mislite da klanje predškolske djece i spaljivanje živih njihovih roditelja nije niti društveno poželjni obrazac ponašanja, a kamoli sveti vjerski i domoljubni sakrament, Hrvatska nije zemlja za vas.

Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.

Dobro nam došli, ubojice.

 Slobodna Dalmacija

 

Boris Dežulović
Autor 10.6.2014. u 12:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija