Boris Dežulović: Je li Franjo Tuđman živ?

tačno.net
Autor 31.1.2014. u 10:38

Adolf Hitler nije izvršio samoubojstvo u svom berlinskom bunkeru, već je pobjegao u Južnu Ameriku pod imenom Adolf Leipzig, oženio crnkinju Simoni Cutinga iz Cuiabe, provevši ostatak života u gradiću Nossa Senhora do Livramento na brazilsko-bolivijskoj granici! – tvrdi mlada brazilska povjesničarka Simoni Renee Guerreiro Dias u knjizi “Hitler u Brazilu: njegov život i njegova smrt”. Iz nekog razloga, međutim, nitko se nije osobito uzbudio.

To da je Führer, kao u nekom lošem krimiću, lažirao vlastitu smrt, zajebao osiguravajuću kuću i doživio lijepu starost negdje u brazilskoj Zagori, uzgajajući organsko povrće i nedjeljom igrajući tombolu u mjesnom vatrogasnom domu – odavno više nije neka senzacionalna priča. Svako malo, po prilici jednom mjesečno, pojavi se tako neki nadobudni povjesničar sa svojom teorijom o živom Hitleru. Prije Brazilke Simone, recimo, red je bio na Britance Gerrarda Williamsa i Simona Dunstana – koji još po svijetu promoviraju knjigu “Sivi vuk: bijeg Adolfa Hitlera”, s teorijom da je Führer u podmornici pobjegao u Argentinu – a prije njih sa sličnom teorijom izašao je i argentinski novinar Abel Basti.

Lažni Hitler ili farmer

Toliko je to potrošena priča da će pravom svjetskom ekskluzivom biti tek kad neki istraživač senzacionalno otkrije kako se onaj stari južnoamerički farmer sve ove godine lažno predstavljao, i da je pravi Hitler zapravo izvršio samoubojstvo u berlinskom bunkeru još 1945. godine.

Naša se civilizacija općenito teško miri sa smrću svojih tirana, i ne postoji nijedan mrtvi diktator za kojega se pouzdano može reći da je umro toga i toga dana, a pokopan tu i tu. U Beogradu, recimo – gdje su baš ovih dana Williams i Dunstan predstavljali svoju knjigu o Hitleru u argentinskom egzilu – nitko živ ne leži u svom grobu. Dobro, nitko živ i inače ne leži u svom grobu, ali znate na što mislim: poznato je, recimo, da je đenerala Dražu Mihailovića kao sovjetskog obavještajca NKVD prebacio u SSSR, gdje je umro 1960. – iako Čičin sin Branko tvrdi da mu je otac poslije rata živio u Barajevu i igrao preferans s Aleksandrom Rankovićem – a u to da pod onom golemom mramornom ciglom u Kući cvijeća zaista leži Josip Broz nitko ozbiljan više ne vjeruje.

Ni Slobodan Milošević, najzad – čuli ste nekidan – nije umro u pritvoru u Shceveningenu, već zajedno s familijom danas spokojno živi u egzilu u Rusiji. Njegovo tijelo, osim trojice patologa, nitko nikad nije vidio, sigurnosne kamere u ćeliji baš te noći nisu radile, ekshumacija i DNK-analiza njegova tijela nikad nije obavljena, a supruga Mira s djecom ne samo da nikad nije bila na njegovu navodnom grobu u Požarevcu, već nitko nikad nije saznao ni gdje točno u Rusiji žive. Ukratko, Slobodan Milošević danas negdje u nekoj ruskoj vukojebini igra preferans sa Dražom, Titom i Elvisom, komentiraju vijesti iz Srbije i odmahuju rukom na dobacivanja društva iz vatrogasnog doma da prijave nezavisnu listu za prijevremene izbore. Kad se sve zbroji, od četrdeset pete do danas nijedan svjetski tiranin nije umro, cijeli se diktatorski Hall od Fame nedjeljom okuplja na tomboli po svjetskim vukojebinama, zajebavaju se i zbijaju prizemne pošalice.

– Alo, Joža, Evo History Channel javlja da si umro – začuje se u neka doba promukli starački glas s jakim sjevernokorejskim naglaskom. – Navodno da će ti otvoriti onaj tajni sef u Narodnoj banci Srbije.
– Samo preko mene mrtvog – odgovori stari dendi u bijelom odijelu, na što se cijela društvena sala vatrogasnog doma na rusko-kineskoj granici zatrese od grlenog smijeha i suhoga kašlja. – Eno im Fidel, neka njemu otvaraju sefove.

– Eh da, Fidel. To je bio čovjek! – doda onda netko, na što cijela dvorana ustane da oda počast svome drugu i kolegi.

Eh da, Fidel Castro. Omiljena je to, primijetili ste već, društvena zabava alternativnih povjesničara, nadobudnih dokumentarista i istraživačkih novinara u potrazi za otkrićem života: dok su svjetski diktatori živi, oni se upiru dokazati da su umrli još prije dvadeset godina i zamijenjeni lošim dvojnikom s madežom na krivom mjestu, a dočim koji od njih blaženo u Gospodinu umre, polome se dokazati da je još živ, da sad negdje igra tombolu i zbija šale gledajući History Channel.

Preferans sa Saddamom

Samo je jedan izuzetak u ovoj priči, i zbog njega vam zapravo sve ovo pričam. Nikad niste čuli, nigdje niste pročitali, nema dokumentarnog filma i knjige koja bi nam senzacionalno otkrila da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman još uvijek živ, i da negdje u paragvajskoj provinciji igra preferans sa Saddamom i pukovnikom Gadafijem, nikoga da se tabloidima u oči očinje zakune kako je jučer na tržnici u malom gradiću Nossa Senhora do Livramento na brazilsko-bolivijskoj granici vidio Franju Tuđmana kako kupuje avokado.

Upravo je upadljivo to kako razni bjelosvjetski i bjelohrvatski teoretičari zavjere ignoriraju našeg neumrlog vođu. Ni dok je bio živ, nigdje se nije moglo čuti da je on zapravo neki mađarski grof ili sovjetski agent, a kamoli da ga je još ranih šezdesetih ubila UDBA, zamijenivši ga nekim ćatom iz vojnog odsjeka u Loznici. Sve je u Tuđmanovu životu bilo ravno, točno se zna kad se rodio, gdje je i što radio, zna se kad je osnovao stranku i utemeljio državu, kad se razbolio i kad je umro: zanimljivija je biografija kakvog šefa kadrovske službe u saveznom sekretarijatu odbrane. Zapravo, kad bolje razmislim, to i jest biografija načelnika Personalnog odeljenja Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu.

Ove će godine tako petnaest godina otkako je Saša Kopljar javio da je prestalo kucati srce Predsjednika Sviju Hrvata, a još se nije javio nitko sa senzacionalnim otkrićem da je Tuđman zapravo živ, nikome nije sumnjivo što je umro uoči izbora na kojima je njegov polumrtvi HDZ osuđen na prvi poraz: dok ona mramorna bijela cigla u Beogradu već više od trideset godina raspaljuje maštu teoretičara urote, kosa crna ploča na Tuđmanovu grobu na Mirogoju, što rijetko napadno sugerira kako je stanar iselio, u petnaest godina nije zapalila niti plamičak sumnje. Ne znam što je trebao, samo još da je na odškrinutu grobnicu dao uklesati “Vraćam se odmah!”. Pa ipak, nitko da posumnja, nitko da zatraži ekshumaciju, baš ništa!

I dok neumorni istraživači svakog dana otkrivaju novog člana vesele gerijatrije u vatrogasnim domovima na brazilskim i ruskim granicama, Franjo Tuđman kao da nikome ne nedostaje. Gleda živahni starčić televiziju u kutu društvene dvorane, pa zaplješće rukama kad TV-kalendar javi da je umro, a društvo u vatrogasnom domu se pogledava i šaptom raspituje tko je onaj mrgud pred televizorom.

– Nemam pojma – odgovori onda jedan s jakim srpskim naglaskom. – Prvi put ga vidim.

Slobodna Dalmacija

tačno.net
Autor 31.1.2014. u 10:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija