Boris Dežulović: Kako su širokobriješka govna srušila partizanski spomenik

Boris Dežulović
Autor 10.5.2013. u 08:23

Boris Dežulović: Kako su širokobriješka govna srušila partizanski spomenik

Elem, nisu oni htjeli razbiti spomenik, gluho bilo, nego praviti novu, suvremenu kanalizaciju. I šta? Lako što se spomenik našao baš na njenoj trasi, nego još ispalo da su pod njim pokopani partizani. Probali su oni, nije da nisu, i lijevo i desno, ali džaba – govna hoće baš preko leševa. Nije, doduše, ni to, ne bi oni svejedno spomenik razbijali, gluho bilo, nego on, majku mu jebem, velik, težak i – ne biste vjerovali – pričvršćen za temelj. Ma neće ni milimetar.

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, kaže, onaj kad su ustaše u uličnim borbama u Širokom Brijegu okružili partizane? Ne znam, reko.

Elem, stali debeli, uhranjeni i dobro naoružani ustaše čistiti Široki, pa navalili iz pravca zgrade Županije na posljednju grupicu od stotinjak partizana, ušančenih kod Kuljića kuće u centru grada: samo još da srede tu čuku i Široki će biti slobodan od antifašističke zvjeradi. Kako su, međutim, partizani uz neočekivano žestok otpor odbili da se predaju, ustaše ih pozvali da sami napuste i Široki Brijeg i Hercegovinu i NDH, a oni da će ih pustiti neka slobodno odu gdje hoće. Partizani na izmaku snaga, njih jedva šačica – bez municije i hrane, onemoćali i gladni, sama kost i koža – ali ni na kraj pameti im da napuste zemlju.

“Možete ovuda”, dovikuju oni ustašama, “ali samo preko nas mrtvih!”

I? – pitam ja.

Ništa, veli on. Tako je i bilo. Kad su vidjeli da partizanima ne pada na pamet da sami napuste zemlju, doveli iz širokobriješke Općine teški pikamer i navalili na spomenik partizanima u centru grada, kod Kuljića kuće – kamenu skulpturu među mještanima poznatu kao Titina ruža – razbili je u hiljadu komada, pa izvadili iz zemlje kosti devedeset pet boraca i premjestili ih na groblje Mekovac, raščistivši tako teren za izgradnju kanalizacije do zgrade Županije.

“Samo preko njih mrtvih.”

Tako je nakon punih šezdeset osam godina završila čuvena bitka za Široki Brijeg. Spomenik poginulim partizanima, Kameni cvijet mostarsko-dubrovačkog umjetnika Nikole Njirića postavljen 1985., na četrdesetu godišnjicu oslobođenja grada od Nijemaca i ustaša – posljednji valjda preostali spomenik NOB-a u zapadnoj Hercegovini – divljački su raskomadali moćnim pikamerom, kamenje potrpali u kamione i istovarili ga u neko dvorište, a kosti pokopane pod Cvijetom potrpali u vreće, pa na mjestu grobnice postavili cijevi za govna iz Županije.

Ako i nije bio antologijsko djelo modernog kiparstva, Njirićev je spomenik zasigurno bio jedan od sretnijih primjera spomeničke plastike, organska stilizacija bez primisli patetičnog socrealizma – tek jedan lijepi kameni cvijet u mramorno-betonskoj ružičasto-ljubičastoj eksport-import-d.o.o pustinji zapadne Hercegovine. Od samog prizora teškog građevinskog pikamera kako nasrće na jedno umjetničko djelo, pritom, jebiga, i formalno nadgrobni spomenik – a iz fotografija je teško razaznati je li to razvaljena moderna skulptura ili, recimo, Budina glava, događa li se dakle cijela stvar u Širokom Brijegu ili u kakvoj talibanskoj kasabi na nekom širokom brijegu istočnog Afganistana – strašnije je i poganije bilo tek koji dan kasnije izdano službeno priopćenje gradonačelnikova savjetnika Drage Martinovića.

Elem, nisu oni htjeli razbiti spomenik, gluho bilo, nego praviti novu, suvremenu kanalizaciju. I šta? Lako što se spomenik našao baš na njenoj trasi, nego još ispalo da su pod njim pokopani partizani. Probali su oni, nije da nisu, i lijevo i desno, ali džaba – govna hoće baš preko leševa. Nije, doduše, ni to, ne bi oni svejedno spomenik razbijali, gluho bilo, nego on, majku mu jebem, velik, težak i – ne biste vjerovali – pričvršćen za temelj. Ma neće ni milimetar.

Da skratim, “pri otvaranju pristupa posmrtnim ostacima žrtava pokazalo se da neće biti moguće sačuvati integritet ‘Ruže'”, objasnio na kraju gospodin savjetnik, “tako da je ista morala biti uklonjena u dijelovima.”

Cijela slavna građevinska mehanizacija zapadne Hercegovine, što je izgradila kilometre hrvatskih auto-cesta i za potrebe jedne Papine mise u Splitu nasula nekoliko hektara mora, nije, eto, uspjela podignuti jednu skulpturu! Nego je, kako čitamo, “morala biti uklonjena u dijelovima”!

Nije li divan hrvatski? Na nekom drugom jeziku reklo bi se kako je skulptura barbarski, upravo talibanski razvaljena, raskomadana, sravnjena, dematerijalizirana i zauvijek uništena, a na hrvatskom se kaže lijepo, nježno i meko – osjetite li razliku? – “uklonjena u dijelovima.” Pa od njenih dijelova napravljen valjda šoder uz cestu. Sve je, najzad, napravljeno da bi se – kako se to na lijepom hrvatskom jeziku kaže – omogućilo “otvaranje pristupa posmrtnim ostacima žrtava”. Dok bi se na nekom drugom jeziku reklo da je grobnica divljački oskvrnuta kako bi se izbacile kosti, na hrvatskom se kaže da je “otvoren pristup posmrtnim ostacima”.

Ubiše se, eto, u Širokom Brijegu od brige za posmrtne ostatke antifašista. Nije im bilo teško dovesti pikamere, dizalice i kamione, da pažljivo u dijelovima uklone golemi kamen što su ga komunisti, sjeme im se zatrlo, stavili baš na mjesto gdje su pokopani partizani. Pa da ih pokopaju na groblju, gdje je mrtvima i mjesto. Ili, kako se to na kraju priopćenja kaže na divnom hrvatskom: “Današnjim danom konačno će i ove kosti naći trajni smiraj na prikladnom mjestu.”

Nije se, međutim, još slegla bijela kamena prašina od “uklonjenih dijelova” Kamenog cvijeta, a već su se javili forenzičari koji su, onako odoka, nepobitno ustvrdili kako kosti žrtava “uklonjene u dijelovima” iz grobnice pod partizanskim spomenikom pripadaju – ustašama, Nijemcima i hrvatskim civilima koje su partizani strijeljali četrdeset pete. Jebemtimajku, ja se odmah naježio: nije, naime, cjelokupnoj historiji poznat slučaj da je neka vlast podigla spomenik vlastitim neprijateljima. Nikad nisam bio ni komunist ni komunistički simpatizer, ali čovjek se mora pokloniti toj veličanstvenoj, upravo suštinski kršćanskoj gesti. Nisu komunisti ustašama i nacistima samo oprostili, nego im naručili i lijepi spomenik!

Nije, međutim, to posrijedi: objasnili forenzičari i povjesničari da su to komunističke vlasti tražile neke kosti, bilo koje, da ih simbolično pokopaju pod spomenik. A u cijeloj Hercegovini nijedne partizanske kosti! Ma ni mali prst! I što će onda, komunjare pokupile kosti nekakvih ustaša i Švaba, puna tamo zemlja tih kostiju, cijela je Hercegovina spomen-kosturnica Hitlerove vojske, pa pobrale jedan kamion i istovarili u grobnicu kao “žrtve fašističkog terora”.

Jebemtimajku, ja se opet naježio: nije, naime, cjelokupnoj povijesti poznat slučaj da je neka vojska četiri godine ratovala za desetak hiljada kvadratnih kilometara teritorija, a da nije izgubila nijednog jedinog vojnika! Cijele njemačke divizije, talijanske pukovnije, ustaške legije i četničke brigade, stotine hiljada dobro naoružanih fašista, ustaša i četnika u četiri godine nisu u Hercegovini ubile jednog partizana ili barem nekog civila, makar da su ga kampanjolom pregazili na cesti, pa da nova vlast ima koga ukopati pod spomenik!

Nikad, eto, nisam bio ni ustaša ni ustaški simpatizer, ali čovjek se mora pokloniti tako milosrdnoj, plemenitoj i širokoj vojsci. Sve sam dobri ustaša Švejk.

Ili, kako se to na lijepom hrvatskom kaže – uska je kanalizacijska cijev, ali je Široki Brijeg.

Oslobođenje

Boris Dežulović
Autor 10.5.2013. u 08:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija