Boris Dežulović: Međunarodni natječaj za Drugi Domovinski rat

Boris Dežulović
Autor/ica 31.3.2015. u 16:49

Boris  Dežulović: Međunarodni natječaj za Drugi Domovinski rat

Okupit ćemo najviše pedeset hiljada vrhunski obučenih plaćenika iz Amerike, Azije, Afrike i – zašto ne – Hrvatske. I dati im pristojnu plaću, recimo 5000 eura mjesečno

Sad znamo, pa ćemo drugi put pametnije. Navalit će opet na Jedinu Nam i Vječnu Hrvatsku krvožedna srbočetnička vojska, naravno da hoće, ali mi se ovaj put nećemo dati zajebati: raspisat ćemo međunarodni natječaj i okupiti, štajaznam, trideset ili četrdeset hiljada vrhunski obučenih plaćenika iz Amerike, Azije, Afrike i – zašto ne – Hrvatske. Svakako, ne bi trebalo više od pedeset hiljada. Sa svakim da potpišemo ugovor, ovjerimo ga kod javnog bilježnika, i damo im pristojnu plaću, recimo pet hiljada eura mjesečno, pa sve i da rat potraje cijelu godinu – nema šanse da bi bezubi četnici izdržali dulje od mjesec-dva, ali eto, neka je cijela godina – cijeli bi nas Drugi Domovinski rat s obučenim, iskusnim i prekaljenim plaćenicima koštao, samo trenutak da izračunam, dakle tri milijarde eura.

Ili, ako hoćete, otprilike jednaku godišnju sumu koju danas, dvadeset godina nakon rata, traže branitelji iz šatora u Savskoj u svom radnom prijedlogu Zakona o braniteljima: dvadeset milijardi kuna svake bismo godine morali nekako izmisliti da podmirimo sva prava koja zahtijevaju, poput predložene penzije ne manje od prosječne hrvatske plaće, zabrane otkaza za zaposlene branitelje ili tri hiljade kuna mjesečne nadoknade za nezaposlene.

Stranim plaćenicima na ugovoru, shvatili ste, isplatili bismo posljednju plaću, i posvetili se životu u miru. Ništa penzije, ništa naknade, ništa poslovi u državnoj upravi: podijelili bismo im spomenice, par hiljada ordena, ukusno dizajnirane pakete domaćih proizvoda i božićne bonove za Konzum, pozdravili se i gotovo. Dočim bismo jednako toliko, gotovo tri milijarde eura, braniteljima što su Domovinu branili iz ljubavi, čista srca, pune duše i drage volje, trebali plaćati i dvadeset godina nakon rata, svake godine, zapravo – uračunamo li i prava njihovih žena i potomaka – zauvijek, do kraja svijeta, vijeka i Jedine Nam i Vječne Hrvatske.

Usporedba sa plaćenicima, dopuštam mogućnost, nekome će se učiniti neukusna i uvredljiva, ali za vojnika koji poslove domovinskog ratovanja obavlja za novčanu nadoknadu, u hrvatskom jeziku postoji precizna, nimalo pri tom neukusna i uvredljiva riječ: plaćenik. Do nesporazuma, istina, može doći zbog toga što su branitelji okupljeni u Savskoj u rat išli čista srca, pune duše i drage volje, dok iz njihovih zahtjeva ispada da su Jedinu Im i Vječnu Hrvatsku branili za stanove, penzije, naknade, državne poslove, carinske olakšice, ukratko – za pare.

Ne bi, međutim, bilo takvog nesporazuma, stvar bi bila mnogo jednostavnija da smo bili današnje pameti, pa da smo ono prije dvadeset pet godina te vitezove ugovorno – za svaki slučaj – pitali idu li u rat za slobodu i dostojanstvo hrvatskog naroda, ili za poslijeratne privilegije. Devedeset prve, dopuštam mogućnost, takvo bi pitanje moglo zvučati neukusno i uvredljivo, ali iznenadili bi se Hrvati koliko bi za dvadesetak godina odgovori imali smisla.

Nikakvih pri tom problema, da otklonimo sve daljnje nesporazume, ne bih imao s onima koji bi se na takvo pitanje tada prezirno nasmijali i odmah nam priopćili kako nisu valjda maloumni idioti, pa da riskiraju glavu za slobodu, dostojanstvo, nezavisnost, tisućljetni san, vjekovna ognjišta, državnu pravicu, Boga i Hrvate, antemurale christianitatis, stoljeće sedmo, tvrdu stinu, oči boje žita i ostale pizdarije iz učeničkih sastava i igrokaza Krešimira Dolenčića. Kao što problema takve vrste ne bih imao ni s onima koji bi i danas javno priznali kako su se borili za građevinsku parcelu i penziju. Svakako, to bi bila poštena trgovina: zna to svatko tko je barem jedan dan bio na prvoj liniji fronta, tko god se samo jednom našao pod VBR-ovima. Znam ih, najzad, golemi broj koji tamo ne bi išli ni za parcelu na Pantovčaku, ni za penziju od deset somova eura.

Stvar je jednostavna, i upravo suštinska: sve zahtjeve branitelja iz Savske, svaki do posljednjeg, ja bih – da sam, gluho bilo, premijer – istog časa prihvatio. I već sutradan, svatko s urednom potvrdom o ratnom putu, tko bi želio takva prava, s Državom bi potpisao ugovor u kojemu bi – uz stan, automobil, posao, penziju i školovanje potomstva – jasno stajala i ovjerena izjava vlastoručnodoljepotpisanog da je svaki dug Domovine i njenih poreznih obveznika prema njemu time izmiren, i da se od tog trenutka nadalje odriče svakog prava da ikada više spomene rat, slobodu, dostojanstvo, nezavisnost, tisućljetni san, vjekovna ognjišta, raspetu Hrvatsku, crne, crvene i žute vragove, smušenjake i smutljivce, Judine škude, čudne ljude čudnog imena i ostale pizdarije iz mučeničkih sastavaka i recitacija Božidara Alića.

Ni riječi takvome ja ne bih rekao: on bi pošteno i otvoreno priznao da protiv agresora nije ratovao za moju slobodu, već za primjerenu nadoknadu u kunskoj protuvrijednosti, i ja bih mu – kao izravni korisnik njegove usluge – to uredno platio. Baš kao što ni od vodoinstalatera ne očekujete da se protiv poplave u vašem kupatilu bori zato što je dobar čovjek, i kao što ćete znati zahvaliti susjedu koji to radi samo zato što je dobar čovjek, i brinuti o njemu do kraja života ako popravljajući vaše kupatilo ostane invalid.

Ako se pak bojite za državni budžet, u najgorem slučaju plaćali bismo jednako kao što ćemo svakako plaćati, ali bismo se barem konačno posvetiti stvarnom životu. U svim ostalim slučajevima, iznenadili biste se možda koliko ljudi u rat nije išlo zbog državne apanaže, stana u Zagrebu ili posla u naplatnim kućicama na auto-cesti.

To bi, istina, dosta rogobatno zvučalo u školskim udžbenicima, naviklima na pizdarije iz recitacija Božidara Alića, ali cijenu svoje slobode, jebiga, nisam ja računao.

Globus

Boris Dežulović
Autor/ica 31.3.2015. u 16:49