Boris Dežulović: Moj Dylane, pobratime mio

Autor 2.10.2012. u 10:18

Boris Dežulović: Moj Dylane, pobratime mio

Zanimljivu raspravu otvorio je Bob Dylan u intervjuu Rolling Stoneu, kolokvijalno usporedivši Hrvate s robovlasnicima i nacistima. Ako vašim venama teče krv nekog davnog robovlasnika ili pripadnika Ku Klux Klana, Crnci to mogu osjetiti, veli stari pjesnik, baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv, i kao što Srbi – dalje će on, na užas Hrvata – mogu osjetiti hrvatsku.

Osovila se, dakako, noćna dežurna smjena balkanske patriotske straže na stražnje noge: Srbi odmah unaprijedili Dylana u Garašanyna, a Hrvati svojim istančanim osjećajem za pravdu i istinu nepogrešivo ustvrdili kako je takvo generaliziranje tipično za podmukle, pokvarene Židove, optuživši podmuklog, pokvarenog Židova Boba Dylana kako se razbacuje stereotipima srpske propagande, iako o hrvatskoj povijesti ne zna ništa.

Narugala se treća smjena hrvatske straže Bobu Dylanu, koji nijednu knjigu o hrvatskoj povijesti nije pročitao, a sama nije bila u stanju pročitati ni nekoliko stranica njegova intervjua, pa čak niti cijelu rečenicu u kojoj je osjetila svoju krv.

Da su se, suprotno boljim običajima hrvatske inteligencije, potrudili pročitati barem pitanje, ako već ne i cijeli odgovor, vidjeli bi da novinara iz nekog razloga – koliko god to Srbima i Hrvatima bilo nevjerojatno – uopće nisu zanimali oni, već ga je iz nekog razloga više zanimalo može li slavni kantautor današnje Sjedinjene Države upsorediti s onima otprije Građanskog rata. I da je američki pjesnik – mimogred budi rečeno, svojevoljni kršćanin – vrlo nebiranim riječima govorio o svojoj, dakle sjedinjenoj američkoj domovini, zemlji trajno sjebanoj povijesnom hipotekom rasizma.

„Sjedinjene Države su uništene ropstvom. Samo je o tome riječ. Ova je zemlja sjebana zbog boje kože“, kaže Dylan neposredno prije spornih riječi o Hrvatima i Srbima. „Crnci znaju da neki bijelci nisu htjeli odustati od robovlasništva, i da bi, da se te bijelce pita, i danas bili pod njihovom čizmom.“

Da je u sljedećoj rečenici umjesto Hrvata i Srba izabrao Tutue i Hutsije, poruka o historijskoj nesreći bila bi u milimetar ista, ali mi je nikad ne bismo čuli. Poruka bi ostala jednaka i da je obrnuo Hrvate i Srbe, ali tada bi rečenice o pokvarenim Židovima izlazile u srpskoj štampi, a Hrvati bi ga proglasili blaženim i sagradili mu nekakvu zgodnu crkvu.

Nije, međutim, Dylan rekao da Hrvati mogu osjetiti srpsku krv, već Srbi hrvatsku, nije rekao ni da Srbi mogu osjetiti ustašku krv, nego baš hrvatsku, nije spomenuo neke Hrvate, već Hrvate kao takve – ukratko, Dylan je Hrvate generalno označio kao historijske krvnike, paradigmu zločina, i džabe nam sad kondicionali. Da je baba muško, zvala bi se Duško, a da je Duško Hrvat, bio bi živ. Umjesto rasprave o tome šta bi baba bila kad bi bila muško, valja nam se stoga u raspravi baviti onim što baba danas jest. Ima i o tome zgodna priča.

Istog četvrtka kad su tisak i štampa prenijeli Dylanov stih o Hrvatima i Srbima, američko-hrvatsko-židovski producent Branko Lustig i Festival židovskog filma, u sklopu svojih tradicionalnih Edukacijskih jutara, u kninskom su Domu Hrvatske vojske za učenike završnih razreda osnovnih škola organizirali predavanje o holokaustu, uz projekciju dokumentarnog filma Posljednji let Petra Ginza, istinite priče o talentiranom židovskom dječaku iz Praga što je skončao u plinskim komorama Auschwitza.

Od tri stotine i pedeset učenika sedmih i osmih razreda kninskih osnovnih škola, na predavanje i projekciju filma došao je točno – nijedan.

Nije dakle na projekciju filma o nacističkim zločinima došao mali broj kninskih puškoškolaca, ili zanemariva nekolicina njih, nisu projekciju bojkotirali samo neki kninski učenici, ili dobra većina njih, nego baš svi, do posljednjeg. Nije došlo svega par nastavnika i roditelja, ili samo ravnatelj jedne škole, ili neki zalutali znatiželjnik, nego nijedan jedini, baš nitko. Nijedan učenik, nijedan roditelj, nijedan nastavnik, nijedan ravnatelj škole, nijedan građanin, nijedan slučajni prolaznik. Nitko.

Što nam govori ta činjenica? Možemo li, samo iz činjenice da je od tri stotine i pedeset kninskih četrnaestogodišnjaka projekciju filma o njihovom vršnjaku u koncentracijskom logoru bojkotiralo njih svih tristo pedeset, kolokvijalno zaključiti kako generalno sve kninske sedmaše i osmaše ne zanima priča o njihovom vršnjaku ubijenom samo zato što je bio Židov? Možemo li, samo iz činjenice da na projekciju filma nije došao nijedan kninski nastavnik, ravnatelj i roditelj, kolokvijalno zaključiti kako generalno nijednog kninskog nastavnika, ravnatelja i roditelja ne zanima niti istina o holokaustu, niti da im djeca nauče nešto o tome?

Možemo li, samo iz činjenice da su neki od kninskih roditelja, a vjerojatno i poneko od njihove djece, četvrtak – umjesto na projekciji filma – proveli na internetskim forumima, psujući Bobu Dylanu majku židovsku, kolokvijalno zaključiti kako, da parafraziram pjesnika, „kninski Hrvati ne žele odustati od Nezavisne države Hrvatske“? Možemo li, na primjer, samo iz činjenice da su Hrvati u četvrtak, umjesto kninskog skandala s Hrvatima i Židovima, komentirali Dylanovu izjavu o Hrvatima i Srbima, kolokvijalno zaključiti kako bi, „da se njih pita, Židovi i Srbi i danas bili deportirani u Jasenovac i Auschwitz“?

Možemo li, samo iz činjenice da je bojkot filma o malom Židovu Petru Ginzu uslijedio dan nakon što je na projekciji u Zadru Branko Lustig jednoj djevojčici odgovorio kako nakon Auschwitza ne vjeruje u Boga, zaključiti da su film bojkotirali katolici, ustaše, ili samo Hrvati?

Možemo li, najzad, iz svega zaključiti da je Hrvatska uništena nacišovinizmom, i da je samo o tome riječ? Da je ova zemlja sjebana zbog krvnih zrnaca?

Što od toga možemo zaključiti kolokvijalno, što matematički, a što ne možemo nikako drugačije?

Slobodna Dalmacija

Autor 2.10.2012. u 10:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija