Boris Dežulović: Naser Orič Musorgski

Boris Dežulović
Autor 5.9.2014. u 08:30

Boris Dežulović: Naser Orič Musorgski

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča anegdotu. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili anegdotu. Ono kad Mujo stvarno postoji.

Elem, prije tridesetak godina, u ono vrijeme prije interneta, Facebooka i YouTubea, ponegdje bogami i prije televizije u boji, a negdje još ponegdjije i prije televizije uopće, reporter Televizije Sarajevo zabasao u takvo nekakvo Ponegdje u zapadnoj Bosni, pa propitkivao seljake kakvu muziku vole slušati. Nije tu bilo bog zna kakve disperzije odgovora, uglavnom se, jasno, slušalo radio, i uglavnom narodna, gdjekad izvorna, što bi se reklo starokomponovana, još gdjekadije novokomponovana – raspon širok taman od Safeta do Slatkog greha – sve dok reporter nije naišao na seljaka što voli, kako reče, sve.

Sve?, iznenadio se reporter. “Svu ja muziku slušam”, objasnio mu seljak, pa stao malo da razmisli, i dodao: “Osim glazbe.”

Nije, dakako, teško zamisliti užas cazinskog seljaka kad bi, nakon cijelog vrelog ljetnog dana s kosom na livadi, sjeo za stol i čekajući večeru stao “surfati” starim Sočinim radio-aparatom – tražeći onim začudnim oceanom nemirnih radio valova, između Helsinkija, Temišvara i Skopja, sirenski glas Nade Mamule – pa u toj oluji kiloherca i megaherca naišao na Treći program Radio-Zagreba, i spikericu što bi u okviru večernjeg ciklusa ozbiljne glazbe najavila treći dio klavirske suite Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog, u orkestraciji Mauricea Ravela i izvedbi Simfonijskog orkestra RTV Zagreb. Nije u tijesnom svijetu našega seljaka bilo mnogo strašnijih stvari, i radije bi on slušao Disciplinu kičme nego tu, kako se zove, glazbu.

Muzika i glazba u međuvremenu su zauzele rubove naših života, nekako tiho i neprimjetno prestalo je biti važno tko sluša Uriah Heep, tko Halida Muslimovića, a tko Modesta Petroviča Musorgskog, pa nije valjda od toga doba bilo zanimljivije diskusije o muzičkim ukusima od one koja se ovih dana vodi oko muzičkog ukusa ratnog komandanta Armije BiH Nasera Orića, što je, kako su prenijeli mnogi mediji u regiji, prošle nedjelje na spektakularnom koncertu Cece Ražnjatović u Lukavici veselo skakutao u VIP-loži.

Na Cecin koncert na stadionu Slavije organizatori su prizivali tridesetak hiljada ljudi, ali došlo ih je svega pet-šest hiljada. Nagađalo se kasnije je li to zbog skupih ulaznica, ili je zahtjevna bosanskohercegovačka publika nadrasla Cecin jeftin patos, da bi se na kraju ispostavilo kako nije ni skupa karta, ni jeftin patos, već – Milorad Dodik. Nije, naime, Dodik bilo tko, vrijedi on za diviziju, pa kad se na kraju – iako najavljen – nije pojavio u VIP-loži, to je, prema trenutno važećem kursu u Republici Srpskoj, odmah dvadeset pet hiljada ljudi manje.

Umjesto Dodika, međutim, u loži je viđen Naser Orić. Ili su barem tako već sutradan objavili mnogi bosanskohercegovački i srpski portali. Svakako, bilo bi to jedino preostalo objašnjenje za činjenicu da je na stadionu Slavije uzmanjkalo dvadeset pet hiljada Srba. Sam Orić, međutim, požurio je demantirati vijest: tu je noć, veli, do zore s prijateljima sjedio u sarajevskom restoranu Bosna, ponudivši za svjedoke čak i nadzorne kamere u kafani.

“Koja je, uostalom, razlika između Cece i Gorana Bregovića? Bregović je po meni veći izdajnik, on je prije rata živio u Sarajevu, a onda otišao u Beograd i radio za te njihove zločince… Tako da ništa to meni, Ceca ko Ceca”, objasnio je ugledni muzički kritičar Naser Orić, dodavši na kraju: “Ja ionako najviše volim da slušam Satelite, moje podrinjske.”

Na stranu sad hrabrost – a Naseru Oriću, kako znamo, hrabrosti ne nedostaje – kojom Bregovića, zato što je “pred rat otišao u Beograd i radio za zločince”, osuđuje čovjek što je i sâm pred rat otišao u Beograd, pa tamo kao tjelohranitelj vjerno služio samog Slobodana Miloševića, čuvajući mu leđa i kad je na Gazimestanu najavljivao rat, i kad ga je na kraju poveo. U cijeloj polemici, naime, meni je najzanimljivije bilo priznanje komandanta Orića kako ipak najviše voli da sluša Satelite.

Do danas sam, naime, znao samo dvojicu ljudi što su čuli za taj podrinjski, hm, band, s kojim stanoviti Edin Edo Halilović zabavlja svatove po Bosni i Hercegovini: notorni Ahmed Burić, živa enciklopedija narodnjačkog trasha, te sarajevski saksofonist Timur Sijarić, član Imamovićeva Sevdah Takhta i opsesivni tragač za biokemijskim otpadom narodnjačke scene, koji me uputio u opuse Zoke Bosanca, Bore Majstorovića ili Osmana Ahmetovića Tambure.

Sateliti, odnosno punim nazivom Sateliti Drine – što god to značilo; ja, recimo, nikad shvatio nisam – klasični su izdanak tog žanra: sintisajzer s ritam-mašinom, električna violina i klasični bećarsko-krajiški dvoglasni dvostih u desetercu, s pjesmama poput “Vozi lola Audija”, „Adidad helanke” (majke mi) ili “Facebook”: “Uzalud se, djevojčice, trudiš/na Fejsbuku da mi se pridružiš/ali takve moj profil ne prima/ne želim te u prijateljima/nemoj reći da sam te folir’o/moj te profil odavno blokir’o!”

Razumljiva mi je, doduše, naklonost Nasera Orića takvoj muzici: u hitove Edina Ede Halilovića i Satelita spadaju i pjesme poput “Robija, pa šta” ili “Zakon za barabe” – “Mnoge žene svoje ljude kriju/meni moja zove policiju” – ali i epska “Da je Arkan za Nasera znao”: “Nije majka rodila mladića/ko što rodi Nasera Orića… da je Arkan za Nasera znao/Potočare ne bi napadao”. Arkan je – uostalom, međutim i avaj – za Nasera znao, radili su u istoj firmi, pa je Arkan ipak Potočare napao, ali danas, dvadeset pet godina kasnije, to ionako nije važno. Važno je da netko, pa bio to i Naser Orić, za potrebe protuteže Arkanovoj udovici kao muzičkoj i društvenoj paradigmi, u javni diskurs uvodi podzemni muzički talog prema kojemu su i Zvezde Granda sam Treći program Radio-Zagreba, a pjesme Cece Ražnatović – ne znam kako bih to drugačije rekao – glazba.

Mene je, jebiga, nekako više strah ljudi što slušaju Satelite Drine, nego onih koji gledaju Cecu.

Oslobođenje

Tagovi:
Boris Dežulović
Autor 5.9.2014. u 08:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija