Boris Dežulović: Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre

tačno.net
Autor 24.3.2014. u 10:30

Boris Dežulović: Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre

Splitski novinar i književnik Boris Dežulović ovogodišnji je dobitnik ugledne europske žurnalističke nagrade European Press Prize, koja mu je u ponedjeljak dodijeljena u sjedištu Reutersa u Londonu. Riječ je o nagradi koja je 2012. utemeljena kao europski pandan američkom Pulitzeru, a pokrenulo ju je sedam europskih medijskih fondacija.

Priznanja se dodjeljuju za najviša dostignuća europskog novinarstva u više kategorija – istraživačko novinarstvo, reportaža, komentar te inovacije u novinarstvu, uz specijalnu nagradu za izuzetne rezultate, uključujući uređivačku politiku – a Dežulović je nagrađen u kategoriji komentara, za tekst “Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, koji je lani u Globusu objavio povodom godišnjice pada Vukovara. Istu nagradu lani je dobio Nikos Chrysoloras, novinar grčkog lista Kathimerini, za tekst “Zašto Grčka mora ostati u Eurozoni“.

Između više od 400 nominiranih novinara, Dežulovića je izabrao međunarodni žiri urednika iz Reutersa, francuskog Le Mondea, španjolskog El Paisa, danskog Jyllands-Postena i ruskog The New Timesa, pod predsjedanjem znamenitog britanskog novinara Harolda Evansa, bivšeg urednika lista Sunday Times, koji je na ceremoniji ustvrdio da bi “bez hrabrog novinarstva ljudi ostali slijepi, neosjetljivi i neznalice“.

Uz Dežulovića, nagrade su u različitim kategorijama dobili istraživački tim Reutersa (Steve Stecklow, Babak Dehghanpisheh i Yeganeh Torbati), potom Sergej Hazov za tekstove u ruskom The New Timesu te Espen Sandli i Linn Kongsli Hillestad iz norveškog Dagbladeta, dok je specijalna nagrada pripala Alanu Rusbridgeru i Wolfgangu Büchneru, glavnim urednicima britanskoga Guardiana i njemačkog Spiegela – koji su objavljivanjem dokumenata Edwarda Snowdena otkrili svijetu američko špijuniranje tog istog svijeta – te nerijetko cenzuriranom turskom novinaru Yavuzu Baydaru za borbu za slobodu medija.

Dežulović je novinarsku karijeru počeo u splitskoj Omladinskoj iskri, a nastavio kao reporter Nedjeljne i Slobodne Dalmacije. Jedan je od osnivača Feral Tribunea, a od 2000. stalni je kolumnist Globusa. Komentator je Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije te sarajevskog Oslobođenja i ljubljanskog Dnevnika.

Da počnemo s kolokvijalnim pitanjima: jesi li očekivao ovu nagradu i koliko ti intimno znači?

– Nisam očekivao, zaista. Lani me nazvala draga prijateljica Brankica Petković iz ljubljanskog Mirovnog inštituta i pitala bih li imao nešto protiv da me nominira za European Press Prize. Ona je obavila sve, izabrala je tekst, prevoditeljica Olga Vuković ga je prevela, i ja sam već zaboravio na cijelu stvar kad je stigao mail iz Londona.

Koliko mi znači? Prije svega, potvrda da ti pisanje vrijedi i izvan malog jezika u kojemu glavinja. Kad ti to potvrdi sir Harold Evans, živa legenda britanskog novinarstva, koji je predsjedao žirijem, to mogu značiti samo dvije stvari: ili si zaista malo bolji od ostalih, ili je prevoditeljica Olga mnogo bolja od tebe.

Kako je izgledao ceremonijal dodjele nagrade?

– Tipično britanski opušteno, iako na ekstremno neopuštenom mjestu. “Uloga i mjesto novinarstva danas? Evo vam ga“, rekao sam pokazujući kroz prozor londonskog sjedišta Reutersa, okruženog staklenim tornjevima J. P. Morgana, Barclaysa i ostalih financijskih čudovišta. Voditelj BBC Todaya Justin Webb malo se zajebavao s Obamom i Putinom, a sir Harold Evans podsjetio na neke zaboravljene tajne novinarskog zanata, među kojima i onu o novinaru kontra struje, u stalnoj borbi protiv uvriježenih istina i trajnom nesporazumu s populizmom i popularnošću.

Nagradu si dobio za tekst o Vukovaru, u kojem zaključuješ da je taj grad “uzalud pao”. Možeš li, za one čitatelje koji nisu čitali taj tekst, ukratko iznijeti svoje viđenje današnjeg Vukovara, a posebno tenzija oko dvojezičnih ploča? Ima li Vukovara i kakav je on danas? Zašto je “uzalud pao”?

– Uzalud je pao, naravno, jer je pao samo zato da bude pali grad-heroj, ništa drugo: da bude živi spomenik, ispražnjen od svakog života, svakog dakle drugog razloga za postojanje izvan tog ratno-spomeničkog, samo i isključivo kao mjesto – kako kažu – posebnog pijeteta, odnosno posebne prijetnje. U kolektivnim mitologijama pali heroji ugrađuju svoje živote u naše budućnosti, i ako nema te budućnosti – ako će u Vukovaru stalno biti zima 1991. – onda je, jebiga, i matematički uzalud pao.

Mlađi čitatelji možda i ne znaju da si 1991. bio posljednji (ili prvi) hrvatski novinar koji je uspio ući u već okupirani Vukovar, nakon čega si u Slobodnoj Dalmaciji objavio antologijsku reportažu. Po internetskim forumima neki ti i danas spočitavaju taj ulazak u okupirani grad, jer da si time tobože oskvrnuo uspomenu na Vukovar. Kako komentiraš takve optužbe?

– Nije ta reportaža toliko vrijedna kao dokument toga vremena, koliko ovoga današnjeg, internetskog: desetak godina već oko nje se isprepliće cijela urbana legenda, zna se već kako sam na tenku JNA, s flašom rakije u jednoj ruci i četničkom zastavom u drugoj, ušao u sravnjeni grad, kao što se znaju sve ostale istine toga vremena. I kao što iz toga doba još uvijek postoje kompleti novina, koje svatko u svako doba može uzeti i pročitati samu reportažu. Ako, jasno, to nije previše različitih slova na jednom mjestu.

Za svoje pisanje u svijetu dobivaš nagrade, a kod kuće sudske tužbe i vrijeđanja anonimaca po internetskim forumima. Je li to pomalo shizofreno i kako sebi objašnjavaš i pomiruješ te dvojnosti publike koja te čita?

– Lako. Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre.

Tvoj komentatorski kolega Ante Tomić nedavno je zbog svog pisanja usred Splita zaliven kantom govana. Skupa s njim, i ti i drugi istaknuti kolumnisti nerijetko završavate kao likovi tobože duhovitih grafita po splitskim zidovima. S obzirom na taj kontekst, kako ti je živjeti i raditi u Splitu?

– Znaš kako kažu: grad ne čine kuće, već ljudi. Pa ako je ikad i igdje bila šteta što je tako, onda je to danas u Splitu. U kojemu si suštinski jednako najebao ako si kasnih sedamdesetih pustio dugu kosu, ili tridesetak godina kasnije drugačije mišljenje. Ovaj grad se zapravo panično boji drugačijih, i to je kolosalno tužno. Toliki grad, pa se boji. Ljudi, ne bojte se Ante Tomića, on to samo tako piše po novinama.

Mnogi koji te zbog tekstova proglašavaju “hrvatomrscem” ne znaju ili ne pamte da si još u ranim “feralovskim” godinama satirički ismijavao mnoge manjkavosti i gluposti tadašnjeg jugoslavenskog socijalizma. Pa da te pitam kao premijera Milanovića u Australiji: Tito ili Tuđman? Odnosno, titoizam ili tuđmanizam? Tko ili što od njih predstavlja bolji i zahvalniji objekt za satiru?

– Ni Tito ni Tuđman, hvala na pitanju. Lijepo je to naknadno mitologiziranje, potreba ljudi da se usidre u mirnoj prošlosti, i ja je zaista razumijem. Ali nije ta Juga bila baš arkadijska videoigrica, i mit o njoj je zapravo priča o onome što se dogodilo poslije, kad nam je taj mit tako očajnički zatrebao. Zato, ni jedan ni drugi. Makar je Tito bio zahvalniji za satiru, naprosto zato jer je bio zajebaniji igrač. Tuđman je, sâm kao Titova fotomontaža, bio prvoloptaški. Slab protivnik.

Skupa s Predragom Lucićem, autor si znamenite enciklopedije “Greatest Shits: Antologija hrvatske političke gluposti”. Što bi rekao za hrvatsku političku glupost: posustaje li ona ili je još žilava?

– Pitaš me to dok jedan od utjecajnijih hrvatskih portala mrtav ozbiljan objavljuje senzacionalno otkriće kako Srbi potiču s Mjeseca, ili kako Zemlja nije okrugla, već ravna ploča pod staklenom kupolom u kojoj nas kontroliraju Židovi. Halo?

Od unutrašnjopolitičkih tema ne možemo pobjeći od krize, čini se kao da je Hrvatska beznadno zaglavljena. Vidiš li na domaćoj političkoj sceni kakav izlaz ili kakvu figuru ili stranku koja bi nas mogla povesti prema “svjetlu na kraju tunela”?

– Cijelo vrijeme jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela. Posve predani prošlosti, hrabro nadiremo unazad i unatrag, pa nam ulaz kroz koji smo ušli u mrak tunela izgleda kao svjetlo na njegovu kraju. Onda opet krenemo naprijed, sve dok nam vođa odjednom ne poviče: “Ljudi, pogriješili smo pravac, svjetlo je iza nas!“ I tako pet stotina godina.

Bi li eventualna Karamarkova pobjeda na idućim izborima značila povratak Hrvatske u Tuđmanove devedesete, ili nešto još gore od toga?

– Nešto još gore od toga.

Od vanjskopolitičkih tema trenutno je najaktualnija kriza u Ukrajini. Koje je tvoje viđenje te krize? Postoje li tamo uopće “good guys” ili samo različite nijanse “bad guys”?

– Da, Putin je poput Miloševića ili Hitlera, klasični bad guy, nema tu previše sumnje – dolje Putin!, dolje zločinačka agresorska Rusija!, sve kako već ide, to smo dakle riješili – ali što ćemo s drugom stranom? Što ćemo s ukrajinskom vrhuškom koja s istim Putinom na tenku grozničavo trguje i kupuje plin, dok je još na popustu? Što ćemo s nimalo malobrojnim ukrajinskim neonacistima što dižu desnice u zrak, što ćemo s hladnokrvnim ubojicama među samim demonstrantima na Majdanu, što ćemo, recimo, sa zakonom o zabrani ruskog jezika?

Što ćemo s osjećajem da gledamo nimalo nevinu Tuđmanovu Hrvatsku u nesumnjivo pravednom ratu protiv Miloševićeve Srbije? Što s osjećajem da znamo što se događa i što slijedi, jer smo sve to već vidjeli? Što kad se tako prepoznamo među Ukrajincima koji drugačije misle, a koje još nigdje niste čuli ni vidjeli?

U sklopu ceremonijala dodjele nagrade u Londonu održana je i rasprava o budućnosti europskog novinarstva. Možeš li nam ukratko prenijeti glavne teze rasprave i eventualne zaključke: kakva je budućnost novinarstva? Bi li mladima savjetovao da se bave žurnalizmom?

– Tomorrow, naravno, doesn’t belong to us, ali dok još ima sadašnjosti, podsjetio bih na dobrog, starog Indra Montanellija, jednog od najvećih talijanskih novinara dvadesetog stoljeća, koji je običavao govoriti kako je “bolje baviti se novinarstvom nego raditi“.

Kao nagrađivani intelektualac sad već europskih razmjera, što bi uopće savjetovao mladima danas u Hrvatskoj? Da ostaju ili da bježe?

– Gdje, jebiga, da ostanu? I gdje, još jebigije, da bježe?

Damir Pilić, Slobodna Dalmacija

tačno.net
Autor 24.3.2014. u 10:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija