Boris Dežulović o Zvonku Bušiću: Čovjek koji je nizašto živio

Boris Dežulović
Autor 7.9.2013. u 11:21

Boris Dežulović o Zvonku Bušiću: Čovjek koji je nizašto živio

„Ovo je besmisleno, dao je život nizašto!“, ogorčeno je nakon tragedije rekla shrvana udovica, i teško da je u manje riječi mogla stati biografija čovjeka koji je za Hrvatsku dao cijeli jedan život, sve što je imao. I dao ga „nizašto“.

Hrvatska danas nije niti nezavisna, a kamoli sretna država, onakva kakvu su Zvonko Bušić sa suprugom Julienne i njihovim Fighters for Free Croatia – Borcima za slobodnu Hrvatsku – sanjali prije točno trideset sedam godina, baš ovih, prvih dana rujna planirajući u New Yorku spektakularnu otmicu Boeinga 727, pa od gelignita i devetvoltne baterije sastavljajući bombu koju će postaviti u pretinac broj 5713 na željezničkoj stanici Grand Central Terminal na Manhattanu.

Danas – trideset sedam godina kasnije – dosanjanom, ali prevarenom i poniženom Hrvatskom vladaju mito i korupcija, umjesto Hrvata svojih na svome vladaju pohlepa, sebičnost i nepovjerenje, a ljude koji su u borbi za njenu slobodu dali živote nitko više i ne pamti.

Je li vrijedilo? Danas znamo da nije. Barem ne za jednog čovjeka. „Ovo je besmisleno, dao je život nizašto.“

Svakako, dok je one subote 11. rujna 1976. godine držao u ruci gelignitnu bombu i omotnicu sa zahtjevima Boraca za slobodnu Hrvatsku, on je ovakvu sanjao nije. Nije, istina, Hrvatsku sanjao ni slobodnu, ni nezavisnu. Zapravo, uopće nije sanjao Hrvatsku: bio je njujorški policajac, odrastao u Midwoodu – bruklinskom kvartu u kojem je Woody Allen išao u školu, a Coppola par godina ranije snimio Kuma – i sve o čemu je sanjao, sve što je tog časa htio, bilo je samo da deaktivira jebenu bombu, da nakon smjene iz stanice nazove Kathleen i pita je treba li uzeti što iz dućana, pa se vrati svojim sinovima, mališanima od dvije i četiri godine.

Zvonko Bušić sljedeće će trideset dvije godine u američkom zatvoru uvjeravati svijet kako ga je samo želio upoznati s borbom Hrvata za nezavisnost, i kako nikad nije htio da bomba eksplodira. Mi smo imali barem izbor da mu vjerujemo: Brian J. Murray iz Odjela za eksplozive njujorške policije taj izbor nije imao. Mladog oca dvoje djece – koji je tri tjedna ranije navršio dvadeset sedmi rođendan – u tom je trenutku, nagnutog nad Bušićevom bombom u rovu policijskog poligonu u Bronxu, savršeno bolio kurac za Hrvatsku: on sasvim sigurno nije htio da jebena naprava eksplodira.

„Ovo je besmisleno, dao je život nizašto!“, ogorčeno je tada novinarima njujorškog Daily Newsa izjavila Kathleen Murray, i teško da je u manje riječi mogla stati daleka, nepoznata zemlja za koju njen muž nikad nije čuo, ali je, eto, cijeli svoj život, sve što je imao, dao za nju. Dakle „nizašto“.

Danas, trideset sedam godina kasnije, o Zvonku Bušiću znamo sve. Ženu smo mu ravno iz američkog zatvora vratili u Sjedinjene Države s diplomatskim pasošem, pa zaposlili u Uredu Predsjednika Republike, a njega – kad se prije pet godina i sam vratio iz američkog kazamata – nosili na rukama, slaveći kao „našeg Nelsona Mandelu“ i ujedinitelja hrvatske desnice.

Briana J. Murraya, pak, u Hrvatskoj nitko ne pamti. Nitko ga se nije sjetio ni prošle subote, na proslavi Dana hrvatskih mučenika u Udbini, gdje je biskup Mile Bogović u tuđmanovskom zanosu predlagao izgradnju „svehrvatskog groba“ za „razbacane kosti hrvatskih žrtava i mučenika“, a nadbiskup Nikola Eterović nadahnuto objašnjavao kako se „svaka osoba razvija u odnosu prema ljudima koje susreće na svom životnom putu“.

Tko zna što je i na koga u tom trenutku mislio mučenik Zvonko Bušić, stisnut u mnoštvu pred udbinskom crkvom? Je li se barem on, barem na trenutak, sjetio onog mladića iz Brooklyna što je umjesto slobodne Hrvatske sanjao tek valjda detektivsku penziju i – poput svakog njujorškog plavca iz televizijskih serija – jedan brod za lov na sabljarke? Je li mučenik Zvonko Bušić imao ikakav „odnos prema ljudima koje je susreo na svom životnom putu“, je li mu barem tada, barem na trenutak, na um pao policajac što ga je „susreo“ prije trideset sedam godina, da s tog raskršća jedan završi u ćeliji federalnog zatvora Otisville, a drugi „razbacanih kostiju“ na parceli 1V, u Q-sektoru Nacionalnog groblja na Long Islandu?

Nije: katarza postoji samo u književnosti, ne i u Hrvatskoj. Umjesto Briana, Bušiću je tako – svjedoče prijatelji što su zajedno s njim bili u Udbini – na um pao tek Milan Bandić, kojega je biskup pozdravio s oltara „iako je ovaj nosio bedž s Titovom slikom“. Razočarao ga je biskup, razočarali su ga okupljeni, razočarala ga je, vele, Hrvatska. „Nije shvaćao da se nešto stalno može raditi naopako“, tronuto priča Zvonkov prijatelj Josip Đerek. „Bio je zaprepašten činjenicom da se zakoni u Hrvatskoj ne poštuju, da se država ne može urediti tako da funkcionira za opće dobro, nego da se za kršenje pravila dobivaju zlatne medalje.“

Vidno „razočaran“ i „zaprepašten“, Zvonko Bušić se vratio u svoju kuću kraj Zadra i napisao oproštajno pismo, pa se sutradan zatvorio u kupatilo i presudio sebi jednim hicem iz pištolja.

„Ovo je besmisleno, dao je život nizašto!“, može danas ogorčeno reći i njegova udovica, shrvana nad grobom u Aleji branitelja na Mirogoju, i teško da bi u manje riječi stala zemlja u kojoj se „stalno može raditi naopako“: da međunarodni teroristi dobivaju ordene i zlatne medalje, pa kao moralne vertikale lamentiraju kako se ovdje „za kršenje pravila dobivaju zlatne medalje“. Ne postoji kraća definicija države koja u Aleji branitelja sahranjuje one što su posve nepoznate ljude ubijali nizašto. Dakle za Hrvatsku.

Trideset sedam godina kasnije, u nedjelju 1. rujna, ponovo su se tako susreli putevi Briana J. Murraya i Zvonka Bušića. Čovjeka koji je nizašto umro, i čovjeka koji je nizašto živio.

Globus

Boris Dežulović
Autor 7.9.2013. u 11:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija