Boris Dežulović: Ono što je u Švedskoj “javno dobro”, kod nas je “antipoduzetnička klima”

Boris Dežulović
Autor 29.4.2015. u 09:31

Boris Dežulović: Ono što je u Švedskoj “javno dobro”, kod nas je “antipoduzetnička klima”

Prije koji dan šetao sam s prijateljem Senadom po Göteborgu.

S impresivne skalinade nad Götaplatsenom, fontanom uokvirenom zdanjima Kunstmuseuma, Stadsteatera i göteborške Simfonije, spuštamo se niz široku Kungsportsavenyen, gradsku arteriju skupih dućana i zgodnih malih restorana, pa zamičemo u bočnu ulicu potražiti na parkiralištu automobil.

A uz parkiralište, u samom srcu grada, rastvorio se golemi Exercisheden – dobrih pet-šest hektara dijelom prekrivenih pravom, dijelom umjetnom travom: tu, u devet navečer, na dva manja i čak četiri velika nogometna igrališta, podijeljena u desetke manjih, stotine velikih i malih Šveđana i Šveđanki tuku balun.

Obični rekreativci i oni malo ozbiljniji – te prepoznate po pravim pravcatim sucima sa zviždaljkom – zajedno s dječacima i djevojčicama u Ibrahimovićevim dresovima gotovo mediteranskom galamom veselo razbijaju protestantski mir u najstrožem centru grada.

Neobična ‘javnost’

Za nekog tko dolazi iz uređene kapitalističke Hrvatske prizor je upravo nadrealan. Pet-šest hektara valjda najvrjednije i najskuplje zemlje u Švedskoj ta je smiješna država odvojila za djecu, rekreativce i njihov sasvim nerazumljiv i još sasvimije neprofitabilan hobi, umjesto za kakav zgodni, milijarde švedskih novaca vrijedan divovski poslovno-stambeno-parkirališni kompleks s penthouseima za neoliberalne konjokradice, stanovima za njihove menadžere i dućanima za stoku.

A Senad se smije: nisam, naravno, prvi kojemu je takva zamisao pala na um. Prije koju godinu jedan poduzetnik ne samo da je došao na istu ideju, već je i kupio to zemljište, platio arhitekte i isposlovao sve potrebne dozvole. Bageri, međutim, nikad nisu zaorali Exercisheden.

U Švedskoj, naime – taj dio nisam najbolje razumio – postoji izgleda nekakav „offentlig“, nešto što bi se u nas prevelo kao „javnost“, neobičan građanski institut koji je iznad zakona, ugovora i slobodnog tržišta, i koji omogućava građanima da popizde kad im netko otima zajednički prostor i prodaje ga najboljem ponuđaču.

U zaostaloj, socijalističkoj Švedskoj to se, naime, zove „javno dobro“. Kod nas, u uređenoj kapitalističkoj Hrvatskoj, ta se pojava zove još i „antipoduzetnička klima“.

Švedski turisti koji su zajedno sa mnom koji dan kasnije s göteborškog aerodroma odletjeli na jug, u toplije krajeve, mogli su vidjeti kako to izgleda u ugodnoj mediteranskoj, poduzetničkoj klimi uređenog kapitalizma. Šetajući Splitom nakon prvog proljetnog kupanja, mogli su tako na Bačvicama, u samom srcu Splita, vidjeti građane i djecu s transparentima i nerazumljivim natpisima, kako prosvjeduju pred neobičnim žičanim kavezom sa hiljadu kvadrata umjetne trave, u kojemu debeljuškasti rekreativci tuku balun. I učinilo bi im se prizor na trenutak neobično poznatim. Ali, jasno, samo na trenutak.

Oduzeto igralište

Saznali bi onda švedski turisti da građani ovdje ne prosvjeduju zbog toga što im netko želi oduzeti zajednički, javni prostor, već zbog toga što im je netko to već odavno oduzeo.

Saznali bi tako da rekreativci na Bačvicama, u centru Splita, termin za svoj hobi plaćaju privatniku, koji je umjetnom travom pokrio i žicom ogradio – školsko igralište.

Saznali bi, naime, da je teren u vrijeme antipoduzetničkog socijalizma pripadao učenicima osnovne škole Vlado Bagat, današnje škole Pojišan, i svim stanovnicima kvarta, sve dok prije desetak godina ravnatelj škole pod sumnjivim okolnostima nije koncesiju na igralište ustupio privatnom poduzetniku.

“Sumnjive okolnosti“ pri tom bi u cijeloj priči švedskom namjerniku bile najmanje važne – svakako, manje važne od posve nevjerojatne činjenice da u uređenom kapitalizmu uopće postoji institut koncesije na školsko igralište.

Za nekog tko dolazi iz zaostale, socijalističke Švedske prizor je, naime, upravo nadrealan: hiljadu kvadrata betona pred osnovnom školom smiješna je hrvatska država odvojila za sitni, šupački biznis u kojemu rekreativci plaćaju privatniku, a privatnik direktoru škole, dok učenici škole – kojoj, valjat će zbunjenim Šveđanima još jednom ponoviti, to igralište pripada – balun tuku po kvartovskim parkiralištima, ili barem tamo gdje još ima slobodnog betona!

Saznat će na koncu švedski turisti da slučaj s Pojišana nije iznimka, već da je to u Splitu i uređenoj kapitalističkoj Hrvatskoj praksa, da su sva školska igrališta i dvorane pod koncesijama, i da nešto poput njihova Exercishedena u hrvatskom kapitalizmu ne postoji. Vidjet će, istina, kasnije u šetnji gradom nešto vrlo nalik, nekoliko hektara trave nadomak stare gradske jezgre, u samom srcu Splita – Stari plac, bivši stadion lokalnog nogometnog kluba, čuli ste možda nekoć davno za Hajduk.

Hitno na psihijatriju!

Domoroci bi im, međutim, uskoro objasnili što bi se dogodilo kad bi nekome palo na pamet da tih par hektara gradskog zemljišta – valjda najvrjednijeg i najskupljeg u Hrvatskoj – umjesto za kakav divovski poslovno-stambeno-parkirališni kompleks s penthouseima za neoliberalne konjokradice, stanovima za njihove menadžere i dućanima za stoku, uredi kao „zajednički prostor“ i ogradi za djecu i rekreativce, da u devet navečer tuku balun: već i onaj kome bi tako nešto palo na pamet, a kamoli onaj tko bi tako nešto potpisao, završio bi na psihijatrijskom promatranju.

U uređenoj kapitalističkoj Hrvatskoj to se, naime, zove “antipoduzetnička klima“. U zaostaloj, socijalističkoj Švedskoj to se – shvatili ste – zove “javno dobro“. Zato, eto, Šveđani igraju nogomet u centru grada, a Hrvati u Realu i Barceloni.

Šveđani budale.

 Slobodna Dalmacija

Boris Dežulović
Autor 29.4.2015. u 09:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija