BORIS DEŽULOVIĆ: Ostvaruju se mladenački snovi Pavelićevih veterana

Povezani članci

• Živimo maglovitu i zagađenu stvarnost
• ZAŠTO NAS MEDIJI NE INFORMIŠU DA SRLJAMO U PROPAST?
• Čedomir Petrović: Dečak koji je prvi put sreo Srbina
• Marulićevi dani i Krležini Tuđmani
• Dragan Čavić političar koji se izvinio za Srebrenicu: Dodik broji zadnje dane
• Kako su nam se dogodili Kerum, Bandić, Kalmeta…

Ostarjeli nacist u Hrvatskoj se ne mora kriti od države, a po potvrdu da je bio pripadnik Poglavnikova Tielesnog zdruga morat će preko Drine, u Beograd

Težak je život preživjelih nacista. Sedamdeset godina, više od jednog života, ti se nesretnici kriju od tajnih službi, tužitelja i novinara, izraelskih agenata i preživjelih logoraša, svakih nekoliko godina mijenjaju identitete i adrese, puštaju pa briju brkove, žene se i razvode, potucaju s kontinenta na kontinent, cijeli život s pasošem pod jastukom. I barem jednom mjesečno – noću, dok praunuci spavaju – provjeravaju onaj stari zaključani kovčeg u podrumu, s požutjelim fotografijama i dokumentima.

Piše: Boris Dežulović

Jeben je to život, drugovi i drugarice. Najmanje sedam puta u tih sedam desetljeća stari je SS-ovac nabavljao krivotvorene dokumente i izmišljao novu biografiju. A to znači rekonstruirati cijeli jedan život, od školskih prijatelja i fotografija s medenog mjeseca s pokojnom prvom ženom, do pozlaćenog sata za odlazak u penziju: treba za to Borghesov književni talent.

Bio je tako naš junak za vrijeme Trećeg Rajha i učitelj u jednom selu kraj Wiesbadena, i otpravnik vlakova u Braunschweigu, i radnik u Kruppovoj čeličani u Essenu, i prvi tenor berlinske opere. Neko vrijeme, iz čiste zajebancije, predstavljao se i kao preživjeli logoraš. I dobro ga je išlo, tetovirao je broj na podlakticu i unucima uvjerljivo pričao o životu u logoru, sve dok mu četvrta žena nije u onom kovčegu našla fotografiju na kojoj, mlad i lijep, u crnoj SS-ovoj uniformi u Birkenauu puca iz “lugera” u potiljak nekom nesretniku s povezom na očima. Jedva ju je nekako uvjerio da je on onaj desno, vezanih očiju.

Takav je eto, njihov život, u bijegu od sebe samih, dvadeset četiri sata dnevno koncentrirani da se ne odaju, da ne kažu pogrešnu adresu ili unukovo ime, u strahu da momak iz pizzerije umjesto računa ne izvadi iskaznicu Mossada, a umjesto pizze s gljivama “uzi” s prigušivačem. Jeben je život starih nacista. Ili barem lijepe većine njih.

Ima, naime, zemalja u kojima Hitlerovi vojnici žive sasvim lijepe penzionerske dane. Za njihove hrvatske kolege, recimo, ne postoji ništa što bi ih u njihovoj spokojnoj starosti uvjerili da su onomad izgubili rat: poslijepodne šetaju kvartovima išaranim nacističkim simbolima, navečer na dalekovidnici gledaju prijenos utakmice reprezentacije NDH i slušaju kako stadion skladno skandira “Za dom spremni!”, a ujutro čekaju poštara da im donese penziju zasluženu ratnim stažom u Ustaškoj vojnici. Što se njih tiče, ništa im drukčije umirovljenički dani ne bi izgledali ni da je Hitler pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Osim što bi im vojna penzija, poznavajući njemačku ekonomičnost, bila nešto manja.

U toj egzotičnoj državici ostarjeli nacist tako ne samo da se ne mora kriti od države – nabavljati krivotvorene dokumente i smišljati cijelu alternativnu biografiju – već, upravo obrnuto, mora državi dokazivati da je zaista bio pripadnik Poglavnikova Tielesnog zdruga.

– Ja sam ovaj lijevo, u crnom. S pištoljem – pokazuje tako živahni starčić gospođi na šalteru Mirovinskog fonda uvećanu jednu staru, požutjelu fotografiju iz Jasenovca. Službenica je zna napamet: neki tip iz “lugera” puca u potiljak nesretniku s povezom na očima. Vidjela ju je barem tri stotine puta.

– Žao mi je, gospodine – umorno će ona. – Morat ćete u Državni arhiv po potvrdu.

Hrvatski državni arhiv zatrpan je tako zahtjevima ostarjelih ustaša koji zbog ostvarivanja prava na vojnu mirovinu traže potvrdu da su od tada do tada bili u toj i toj postrojbi “Domovinske vojske”, kako se po novome zovu svi koji su izgubili u Drugom svjetskom ratu.

– Ja sam ovaj lijevo – ponavlja onda onaj starac, već malo i nervozan. – S pištoljem.

– Žao mi je, ali nemamo vas nigdje – odgovore mu u Hrvatskom državnom arhivu. – Jedino da pitate u Beogradu.

Ima, eto, trenutaka u životu – ne događaju se često, ali kad se dogode upravo su kozmički veličanstveni – što čovjeka ozbiljno pokolebaju u njegovoj čvrstoj vjeri da Bog ne postoji. Hrvatski državni arhiv, naime, ima prilično bijedan fundus dokumenata Nezavisne Države Hrvatske – gotovo cjelokupna pismohrana Pavelićeva državčeta nakon oslogođenja završila je u Beogradu pa ljuti hrvatski ustaše, da bi dokazali svoj ratni staž, po potvrde moraju u Vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Srbije!

Ja da sam razmišljao kako da ih zajebem – godinu dana da sam zadojen patološkom mržnjom prema Hrvatskoj smišljao nekakav upravo đavolski zao historijski zajeb za Hitlerove ustaške podguzine – ne bih se bolje dosjetio. Tko god da je taj što je stvari namjestio tako da ljuti Pavelićevi bojovnici po potvrdu za ustašku penziju moraju u Beograd, u srpski Vojni arhiv na Čukarici – tamo dakle gdje se izdaju potvrde za četničke penzije – taj je, pitate li mene, ozbiljan zajebant. Ne može to svakome pasti na pamet.

Ukratko, rekli bi Bosanci, ima Boga taman da je ovolički.

Sedamdeset godina kasnije, ostvarili tako mrki Pavelićevi bojovnici mladenačke snove, pa eto ih preko Drine, u Beogradu. Spustila se gusta magla na Čukaricu.

– Pomaže Bog, čiča! Bogami gadna magla jutros, a? – srdačno tako službenica Vojnog arhiva Srbije komentira vrijeme sa časnom starinom na drugoj strani šaltera, pa uzima papire. – Jel vam to za potvrdu?

– Aha – kaže onda stari legionar, ublijedio od straha. – Ja sam ovaj desno, s povezom na očima.

– Kuku, deda, pa vas ubiše! – gleda gospođa fotografiju, sopstvenim očima ne veruje. – Pfu, mamu im jebem ustašku!

– Ma znam, nije to za mene. To mi je za udovicu.

Otišao tako Pavelićev veteran u Beograd kao ustaša, pa se vratio kao žrtva jasenovačkog logora, sa sve potvrdom srpskog Vojnog arhiva. A onaj stari cinik gore gleda i smije se. Ne zna da li da mu do kraja teksta uopće kaže kako žrtve Jasenovca u Hrvatskoj, za razliku od svojih ubojica, nemaju nikakve penzije ni novčane naknade. Što bi se reklo jezikom poražene vojske, džabe je krečio.

jutarnji.hr