ENG
Boris Dežulović: Pet najvećih hrvatskih mitova: Lijepa naša domovino bajki
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Piše: Boris Dežulović
MIT O KRALJU TOMISLAVU I DRUGE PRIPOVIJETKE
Svakako, nisu Hrvati ni prvi ni jedini što su svoju povijest sintetizirali u fantasy-literaturu. Pa ipak, malo je takvih bajki kao što je povijest Hrvata, uzbudljiva priča o jednom narodu čijega je dobrog kralja – sad govorim po sjećanju – zla vještica lukavstvom zarobila u kućicu od čokolade, pa se tamo ubo na vreteno i usnuo tisućljetni san, sve dok na kraju nije došao lovac Luka, ubio vuka, gurnuo babu u peć i odveo Hrvate u palaču Ujedinjenih naroda, gdje su sretno živjeli do kraja šestog toma. I to je to, neka mi hrvatski povjesničari oproste poneko možebitno pojednostavljivanje. Ipak su ovo novine.
Nije, opet, da ne napadamo odmah hrvatske povjesničare, ni njima bilo lako. Pređi su im u tmici srednjeg vijeka ostavili malo tragova, gdjekoji ulomak kakve kamene ploče, poneka darovnica i rasparene naušnice, pa ti sad piši priču. A pisati povijest Hrvata na temelju raspoloživih pisanih tragova i izvora jednako je kao, štajaznam, na temelju jednog pronađenog nožnog prsta rekonstruirati Michelangelovog Davida. Hrvatskim povjesničarima, da je povjeriti taj posao, David bi ispao jednoruki lola s penisom do koljena.
Najslavniji naš kralj, Tomislav, dobar je primjer za to. Pouzdano se o tom vrlom hrvatskom mužu zna tek da se zvao Tomislav, da je početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, da je… hm, to je otprilike sve. Sva je sreća ispala i za njega i za hrvatsku medievistiku da je najmarljiviji kroničar srednjega vijeka, bizantski car Konstantin Porfirogenet, živio baš u to vrijeme. Ali avaj – on ne spominje nikakvog tog, kako ste rekli, Tomislava.
Ne znamo tako ni tko je ni što zapravo bio Tomislav, tko je bio prije njega, tko poslije njega, ne znamo ni kako je i gdje došao na vlast, ni kako je s nje otišao, ni što je uopće na njoj radio. Pa ipak, vrijedna nam je historiografija za potrebe narodnog preporoda ispisala o njemu cijele “Gospodare prstenova“, s detaljnim opisima bitke protiv Mađarima, pobjede nad Bugarima i veličanstvene krunidbe na Duvanjskom polju, o čemu djeca i danas uče u školama.
Poslije je bilo lako. Kad je povjesničare jednom krenulo, utemeljili su odmah veličanstveno srednjovjekovno kraljevstvo i lozu hrvatskih kraljeva, sve do onoga posljednjeg, znate ga, Zvonimiružica se zvao junak, što se onomad na velikom narodnom saboru ubo na vreteno. Ostalo je, štono se kaže, povijest.
I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da je u vrijeme narodnog preporoda bila popularna “Sumrak saga“?
MIT O HRVATSKIM RATNICIMA
Nisu hrvatski mitolozi uskladili priče, pa se u mitu o hrvatskim ratnicima sudaraju dva kontradiktorna mitološka elementa: onaj o neobično pitomim Hrvatima, najmiroljubivijem narodu na cijelom svijetu – koji su se, došavši onomad na Jadran, papi Agatonu zakleli da nikad neće ratovati na tuđem, izvan Hrvatske – i onaj o ratobornim, hrabrim Hrvatima koje je pod svojom komandom želio svaki patološki europski konkvistador.
Svi već znamo napamet te rečenice. “Da mi je samo stotinu hiljada Hrvata“, povjerio se jednom Napoleon Bonaparte, “osvojio bih cijeli svijet!“ I sva je sreća – barem za “cijeli svijet“ – da razni historijski bonaparte nisu sa hrvatskom krunom na glavi dočekali kraj milenija, kad se slavnih hrvatskih vojnika namnožilo do pet stotina hiljada.
U posljednjih tisuću godina – sve otkako je ono po romantičnom mitu posljednji hrvatski kralj Zvonimir ubijen jer nije htio sa srednjovjekovnim NATO-om na Jeruzalem – nije tako u Europi bilo rata bez miroljubivih Hrvata. Hoćete li sa Žigmundom na Češku, ili s Katoličkom ligom na protestante u Magdeburg, hoćete li s Lujom XIII. na Španjolsku ili s Marijom Terezijom na Berlin, s Napoelonom na Rusiju ili s Habsburzima na Galiciju i Srbiju, nigdje se ne ide bez Hrvata. O miroljubivosti naroda što se papi zakleo na miran suživot s Europom, rječito govori i popularna njemačka uzrečica iz Tridestogodišnjeg rata, ona “Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!“.
Dobro, bilo je to u ona tegobna vremena kad Hrvati nisu imali svoju državu, pa su i svoje i tuđe kosti po Europi sijali za svakog bolesnika koji ju je naumio osvojiti. Hrvati tako zaista – u strogo formalno-državnopravnom smislu – nikad u svih tih tisuću godina nisu ratovali izvan svoje države. Osim možda dva puta. Svaki put, naime, kad su uopće imali svoju državu.
I svijet još može biti sretan: što bi tek bilo da nismo najmiroljubiviji narod na svijetu?
MIT O NAJLJEPŠOJ OBALI NA SVIJETU
Na stranu tupava marketinška dosjetka kako je Hrvatima, kad su onako krotki i pristojni u redu pred Božjim katastrom ostali kratkih rukava, Svevišnji odlučio dati parcelu što ju je bio ostavio sebi. Na stranu i to što je prilično preuzetno jednu lijepu obalu nazvati najljepšom prije nego što se malo toga svijeta obišlo, prije nego se vidjelo i čudesne obale Galapagosa ili Šri Lanke, čarobne obale Vijetnama i zaljev Ha Long, ili recimo narnijske pejzaže maorskog Te Whanganui-A-Heija.
Ljepota je ionako, poznata je stvar, relativna, i uvriježeni bi mit o hrvatskoj obali kao najljepšoj na svijetu bio sasvim legitiman – de gustibus bla bla – da ljepota nema drugu jednu, malo nezgodniju osobinu: da nije, naime, prolazna.
Nekoć nedavno, prije jedva pola stoljeća, hrvatska je obala zaista morala biti svjetsko čudo: hiljadu otoka i šest hiljada kilometara morske crte na divljem kamenu – gore Velebit i Biokovo, dolje more što se njima penje – a na svakih devet tirkiznih uvala jedna s ubavim malim ribarskim mjestom u dnu: gore crkvica sa zvonikom, dolje kućice što se njemu penju. Talijani bi, poznato je, dupe dali za kilometar takve obale.
Ljepota je, međutim i avaj, prolazna: u međuvremenu smo minirali, raskopali, poravnali, nasuli, betonirali, asafaltirali i urbanizirali točno pet puta više obale nego u prethodnih dvije i pol hiljade godina svi graditelji, od Grka i Dioklecijana do Konstruktora i Lavčevića. I usvojili planove za još toliko.
Hrvatska obala danas je tako samo jedna golema favela, arhitektonsko-urbanistički leprozorij što izgleda kao da je nakon strašnog potresa negdje u Pacifiku divovski tsunami sa siromašnih obala Indokine povukao u more milijune kubika građevinskog otpada, odnijevši stotine hiljada cijelih kuća, potleušica i nastambi, pa ih naplavio na istočnu obalu Jadrana.
Ta obala ne samo da nije najljepša na svijetu, ona uopće više nije lijepa. Lijepi su ostali još neki otoci i pokoja uvala do koje se za sad još ne može doći SUV-om ili bagerom.
I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nam dragi Bog nije dao najljepšu obalu na svijetu, onu što je bio ostavio sebi?
MIT O TISUĆLJETNOJ HRVATSKOJ KULTURI
Kako je uopće nastao taj mit, posve je zapravo nejasno, ali u dvadesetom stoljeću učvrstila se u svakodnevnoj upotrebi predodžba o Hrvatima kao obrazovanom i uljuđenom narodu kojemu su frak, leptir-mašna i kofer za violončelo standardna narodna nošnja. Taj neobičan svijet, eto, ulicom ide skidajući cilindre pred damama što vrte suncobrane i sve ponavlja “kistihand, milostiva“, sluša Treći program Hrvatskog radija i ne propušta operne premijere, a u slobodno vrijeme za svoju dušu piše introspektivnu poeziju, u originalu čita Thomasa Manna i odsutno gudeći Koncert za u D-duru razmišlja što zapravo ima ispod sjetnih zvukova Haydnovog violončela, pa žuri u knjižaru sa cekerom, kao po grincajg.
U stvarnosti, međutim, Hrvati ne samo da ne čitaju Thomasa Manna, već ne čitaju uopće. Dok tri četvrtine Nijemaca, recimo, u prosjeku čita jednu knjigu mjesečno, prema jednom nedavnom sličnom istraživanju više od polovice Hrvata u godinu i pol dana nije pročitalo nijednu jedinu knjigu! Prodaja tih neobičnih papirnatih predmeta pala je i do osamdeset posto, zatvorene su sve male nezavisne knjižare u državi, a velike su postale megatrgovine papirnate galanterije, multimedije, igračaka, školskog pribora na Hello Kitty i šalica sa šaljivim natpisima: riječ “knjižara“ danas u Hrvatskoj znači “dućan mješovitom robom“, a neki od njih toliko su proširili svoj svaštarski asortiman da prodaju čak i knjige.
Sličnu sudbinu doživjela je, na primjer, i neobična riječ “kino“, koja danas označava osobite, goleme fast-foodove s tinejdžerskim 3D atrakcijama o čudovištima od lego-kockica. U takvoj se Hrvatskoj zbog slabe prodaje ulaznica otkazuju već i koncerti Petera Gabriela, a kamoli Salzburškog komornog orkestra: sjetni zvukovi Haydnovog koncerta u D-duru Hrvate potiču još samo na razmišljanje ima li Ana Rucner ispod violončela gaćice ili nema.
Takva, uljuđena, kulturna i obrazovana Hrvatska u obrazovanje iz svog budžeta izdvaja gotovo dvostruko manje od prosjeka Europske unije, a za kulturu tek nešto više nego što daje Crkvi: samo nedavna izložba Pabla Picassa u Klovićevim dvorima u Zagrebu bila je deset puta skuplja od ukupnog budžeta Republike Hrvatske za kulturu!
Rezultat svega je činjenica da su slavna hrvatska sveučilišta na svjetskim tablicama oko stabilnog petstototog mjesta, a prosjek stručnjaka s fakultetskom diplomom dvostruko manji nego u Litvi ili Irskoj, pa Hrvati od stručne literature čitaju samo teletekst-stranice sportskih kladionica: u samoj kolijevci hrvatske književnosti intendant kazališta donedavno je bio konferansje pučkih tombola, a nacionalna nagrada za književnost sudski je dodijeljena starleti što se gola fotografira u ogledalu i pjeva “moj mali Messi, daj me protresi, gol, gol, gol, zabij mi gol“.
I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nismo uljuđeni, obrazovani i kulturni?
MIT O HRVATSKOM SPORTSKOM FENOMENU
Jedan od najukorijenjenijih hrvatskih mitova jest onaj o Hrvatima kao sportskoj naciji. Je li riječ o klimi i geografiji, jesu li brutalne kondicijske pripreme kroz tegobnu povijest, je li psihologija i domoljubna motivacija, je li neka genetska mutacija ili je zaista za sve odgovoran dragi Bog, hrvatska se znanost još spori. Da su Hrvati, međutim, svjetski sportski fenomen, u to se ovdje službeno ne sumnja.
Zašto bi, međutim, dragi Bog sportskim talentom blagoslovio baš Hrvatsku, a ne, recimo, Bjelorusiju, Češku, Kazahstan, Gruziju, ili, štajaznam, Azerbajdžan? Dobro, to da je naš Svevišnji malo pristran pa navija za svoje katolike, čini se razumnim ogovorom, ali ostaje onda ozbiljnom teološkom zagonetkom zašto i islamski Azerbajdžan i pravoslavna Gruzija imaju više olimpijskih medalja od nas. I zašto muslimanski Kazahstan i ateistička, pivopijska Češka imaju dva puta, a pravoslavna Bjelorusija tri i pol puta više medalja od Hrvatske.
Ako mislite da je nepravedno sportski talent mjeriti brojem olimpijskih medalja, jer je Hrvatska jedna od najmlađih članica Međunarodnog olimpijskog komiteta, sa samo šest Olimpijada na kostima, valja vam znati da su sve navedene olimpijske sile još mlađe, sa po samo pet Olimpijada u biografiji. A ako pak mislite da je hrvatski sportski talent neporavedno mjeriti s mnogoljudnijim nacijama, možemo i u medaljama po broju stanovnika: ispred Hrvatske u tom su slučaju čak i neke nešto manje sportske velesile od nje, poput Grenade, Djevičanskih Otoka i Nizozemskih Antila, a od olimpijskih vršnjaka još i Slovenija i Slovačka i sva tri baltička sportska fenomena – Latvija, Litva i Estonija.
Dobro, olimpijske statistike nisu znanstveno referentne, Hrvati su, kako je poznato, svjetski fenomen u muškim, timskim, loptačkim sportovima, a na Olimpijadama se medalje dijele u kojekakvim bizarnim natjecanjima koje prate još samo familije sudionika – dizanju utega, bacanju diska, pucanju iz zračne puške, zrakomlaćenju na konju s hvataljkama ili onim smiješnim borbama u rukavicama, šljemovima i kućnim ogrtačima. Argument je svakako validan, osim što su dvije trećine od svoje dvadeset tri olimpijske medalje Hrvati osvojili u tim bizarnim neloptačkim sportovima koje prate samo familije sudionika. Od kojih im je dvije osvojio Bugarin, a jednu Talijan rođen u Sloveniji s prezimenom Crnogorac.
Da vidimo onda kako stojimo u muškim, timskim, loptačkim sportovima? U košarci su Hrvati nešto i značili dok nisu dobili državu: otada ih nitko nije vidio sve do prošlog vikenda, kad su osvojili četvrto mjesto u Europi. Kao i strašni Makedonci prije njih, ili strašni Slovenci prije Makedonaca. Vaterpolo? Vrlo dobro, tu smo olimpijski, svjetski i europski prvaci. Što god to značilo u sportu koji se ozbiljno igra u ukupno šest-sedam zemalja, koje su podijelile sve medalje od Drugog svjetskog rata do danas. Rukomet? Ako smo sportski fenomen zato što smo jednom bili prvaci svijeta, što je onda točno Rumunjska, četverostruki svjetski prvak? Odbojka? Ragbi? Dobro, idemo dalje. Nogomet?
Pričajmo o tome. Hrvatska je jednom davno bila treća na svijetu u nogometu, i to je svakako zadivljujući rezultat. Nije mnogo zemalja izvan kruga nogometnih velesila jednom davno osvojilo broncu na Mundijalu. Osim Turske i Čilea. Da, i Austrije. I Sjedinjenih Država. I Poljske, dva puta. Da, i Švedske također. Dva puta. Ne računajući, dakako, češke pivopije koji su jednom bili i u finalu Mundijala. Pa tako dva puta.
Od hrvatskih klubova, recimo, u svih dvadeset i kusur godina famozno “proljeće u Europi“ izborio je samo Hajduk i samo jednom, dok je nuklearni Dinamo posljednji put tamo prezimio onih dana kad je Neil Armstrong još sanjao da će jednog dana šetati po Mjesecu. Dočim su od manjih nogometnih sila od Hrvatske proljeće u Europi dočekivali još samo klubovi iz Poljske, Rumunjske i Bugarske. Eh da, i Švicarske. I Škotske. I Ukrajine. I Danske. I Austrije. I Češke. I Izraela. Da, i iz Cipra. I Srbije. I nitko više.
Sve u svemu, Hrvati su sasvim prosječan sportski fenomen, ni nevjerojatan, ni vjerojatan, ni najbolji, ni najgori, ništa više, ništa manje. I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nas dragi Bog nije blagoslovio fantastičnim sportskim talentom?
Autor/ica 👤tačno.net
