Boris Dežulović: Ponos i presude

Boris Dežulović
Autor 11.2.2015. u 10:56

Izdvajamo

  • Nemaju Hrvati, kako znamo, pretjerano mnogo razloga za ponos svojim doprinosom čovječanstvu. Kad tako s vremena na vrijeme, za potrebe političkog marketinga - i onoga, kako se zove, brendiranja nacije - napravimo saldo našeg sudjelovanja u veličanstvenoj priči o zapadnoj civilizaciji, sve se svede na torpedo, dirižabl, dinamo, penkalu, izmjeničnu struju i kravatu.

Povezani članci

Boris Dežulović: Ponos i presude

Foto: šg

Kad bi, međutim, Hrvati zaista bili prvi u povijesti što su pripadnicima svoje, pobjedničke vojske, sudili zbog toga što su ubijali ratne zarobljenike i civile, kad bi Hrvati bili prvi u četiri i pol hiljade godina zapisanog ratovanja što su presudili da čak ni u ratnoj pobjedi nije etički neprijatelja bez suđenja likvidirati metkom u potiljak, ili ljudima ulijevati sumpornu kiselinu u usta samo zato što su druge vjere ili nacije – bilo bi to nešto sasvim drugo.

Nikada do ovog rata pobjednici nisu sudili svojoj pobjedničkoj vojsci!“, uzviknuo je s pozornice na dočeku u Osijeku Branimir Glavaš, ponavljajući jednu od najčešćih mantri naše suvremene povijesti. Možda još samo ona o žrtvi i agresoru čula se češće od sentence o pobjednicima u ratu, kojima se, eto, po svim dobrim običajima ratovanja i poslijeratovanja nikada u cjelokupnoj povijesti čovječanstva sudilo nije. Nikada, jasno, do Domovinskog rata.

Na stranu sad što bijednije obrane nikad u svom životu nisam čuo. Svakako, morala bi ući u udžbenike kaznenog prava, u lekciju “ratni zločin”: u pravnoj terminologiji kolokvijalno bi se to zvalo “Glavašev šah-mat”.

“Priznajete li dakle da ste ohrabrivali, poticali, odobravali, zapovijedali i zataškavali osobito okrutne likvidacije građana srpske nacionalnosti u Osijeku 1991. godine?”, samouvjereno bi dobro pripremljeni državni tužitelj satjerao generala Branimira Glavaša u kut. “Priznajem, u redu?”, podviknuo bi otamo general. “Vrlo dobro”, trijumfalno bi završio tužitelj: “Imate li što reći u svoju obranu?” “Naravno da imam”, dugačkim bi pogledom Glavaš okružio sudnicu i zaustavio ga tužitelju ravno u oči: “Pobijedili smo u ratu.”

Rečenica o pobjednicima

“Molim?”, zbunio bi se tužitelj, točno bi se moglo vidjeti kako mu muda, natečena od samopouzdanja, splašnjavaju u hlačama. “Kažem, Hrvatska je pobijedila u Domovinskom ratu”, ponovio bi Glavaš. “Ali… ali…”, koprcao bi se tužitelj, vrteći papire pred sobom i nemoćno pogledavajući čas prema pomoćniku, čas prema sucu. A ovaj bi ga iznervirano prekinuo: “Nemojte mi reći da je ratni zločin u dobijenom ratu sve što imate protiv optuženog?!”

Na stranu, rekoh, to. Na stranu i to što bolje i efektnije obrane od mantre o neutuživosti pobjednika ni u snu – a naročito s te strane – nisu mogle očekivati one divizije partizana što su onomad natjerale desetine tisuća ustaša, domobrana i civila do Bleiburga, pa ih onda vezane žicom hladnokrvno, bez suđenja, likvidirali nad rovovima i jamama. Tko zna, eto, dokle bi u bolno podijeljenom hrvatskom društvu trajala historijska rasprava o bleiburškom pokolju, da se nije na kraju za govornicu popeo Branimir Glavaš i autoritativno prekinuo svaku daljnju diskusiju o tome: “Pobjednici u ratu ne sude svojoj pobjedničkoj vojsci!”

Na stranu, rekoh, i to. Na stranu, najzad, i to što – čak i tako autoritativno izgovorena – rečenica o pobjednicima koji nikada nisu sudili svojoj vojsci jednostavno nije istinita. Štošta o tome, kad smo već kod četrdeset pete, mogao bi Branimiru Glavašu reći, na primjer, stanoviti Šefkija Selimović, visoki partizanski oficir, kojemu je rođena pobjednička vojska nakon rata sudila samo zbog toga što je, dočekujući ženu iz jasenovačkog logora, u narodnom magazinu uzeo namještaj za stan kojega su mu opljačkale ustaše.

Štošta o tome kako pobjednici ne sude pobjedničkoj vojsci mogao bi Glavašu reći Šefkija, samo da onomad zbog toga nije po kratkom postupku osuđen i strijeljan. Ili da mu je barem brat, stanoviti Meša, imao talenta i snage da o tome napiše, štajaznam, kakav roman.

Na stranu, rekoh, sve to. Pretpostavimo, naime, da je to što o pobjednicima u ratu tvrdi časni vojnik Glavaš – i svi oni glavaši prije njega, političari, generali, novinari, pisci i vascijela hrvatska domoljubna inteligencija – sušta istina.

Složimo se za potrebe ovog ogleda s njima, i pretpostavimo da je neprijeporna i lako dokaziva historijska istina kako se baš nikad u povijesti nije sudilo ratnim pobjednicima. Metnimo dakle da historiografija nije zabilježila takav slučaj nikad u svih četiri i pol hiljade godina, od prvog zapisanog rata, između Sumerana i Elamita 2700. godine prije naše ere, pa do Domovinskog rata 1991. godine naše ere, kada je, eto, prvi put u cjelokupnoj povijesti ljudskoga roda država pobjednica u ratu sudila pripadnicima svoje, pobjedničke vojske.

Kad bi to, naime, zaista bila istina, imali bi Hrvati sve razloge ovoga svijeta da navuku tijesne majice s natpisom “Proud to be Croat” i u njima se šepure po takozvanom razvijenom svijetu – svakako, razloge mnogo bolje i jače, nego što je to poneka medalja u dodavanju poliuretanskim loptama.

Kad bismo bili mali, hrabri i zajebani

Nemaju Hrvati, kako znamo, pretjerano mnogo razloga za ponos svojim doprinosom čovječanstvu. Kad tako s vremena na vrijeme, za potrebe političkog marketinga – i onoga, kako se zove, brendiranja nacije – napravimo saldo našeg sudjelovanja u veličanstvenoj priči o zapadnoj civilizaciji, sve se svede na torpedo, dirižabl, dinamo, penkalu, izmjeničnu struju i kravatu.

Onda se ispostavi da prvi torpedo jest konstruiran u Rijeci, ali da ga je složio Britanac, da je onaj samozatajni genije iz Županje – kojemu je grof Van Zeppelin ukrao nacrte za dirižabl – bio zapravo mađarski Židov, da je tip iz Križevaca što je patentirao dinamo bio u stvari austrijski plemić, da je slavni Slavoljub Penkala po ocu bio Poljak, po majci Nizozemac, a Nikola Tesla – sve, samo to ne – Srbin.

I ostane na kraju kravata. A komad krpe vezan oko vrata za ukras, složit ćete se, nije nešto po čemu bi itko sanjao biti zapamćen. Dostatno je to tek za historijsku raspravu oko toga jesu li ljudskom rodu više doprinijeli Hrvati ili mala britanska kolonija Bermudi. S tim da oni osim ljetnih kratkih hlača imaju još i Bermudski trokut.

Kad bi, međutim, Hrvati zaista bili prvi u povijesti što su pripadnicima svoje, pobjedničke vojske, sudili zbog toga što su ubijali ratne zarobljenike i civile, kad bi Hrvati bili prvi u četiri i pol hiljade godina zapisanog ratovanja što su presudili da čak ni u ratnoj pobjedi nije etički neprijatelja bez suđenja likvidirati metkom u potiljak, ili ljudima ulijevati sumpornu kiselinu u usta samo zato što su druge vjere ili nacije – bilo bi to nešto sasvim drugo.

Male, hrabre i zajebane, ali čestite, dostojanstvene i pravedne, zapisala bi povijest čovječanstva Hrvate velikim slovima, među najveće svjetske nacije i kulture. Tumačila bi se hrvatska ratna etika na humanističkim studijima, napamet bi studenti prava, povijesti, teologije i filozofije učili historijsku, ponosnu rečenicu generala Branimira Glavaša: “Nikada do ovog rata pobjednici nisu sudili svojoj pobjedničkoj vojsci!”.

Slobodna Dalmacija

Boris Dežulović
Autor 11.2.2015. u 10:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija