Boris Dežulović: Tajna bosanskog jezika

tačno.net
Autor 29.8.2013. u 15:32

Boris Dežulović: Tajna bosanskog jezika

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Šahin. Obično me u tu uru zove Kožo, ali ima i Šaki taj običaj, zovne u gluho doba noći s Boračkog jezera da ispriča neku novu.

Znaš li ti, kaže, Safu? Ne znam, rekoh, otkud bih znao?! Kako ne znaš, veli, svi znaju Safu. Safa je lokalno spadalo, zajebant koji ima običaj zvati Radio-Konjic. Ima tamo naka kontakt-emisija subotom, ili nedjeljom?, nije važno, elem emisija je o narodnoj tradiciji i bogatstvu bosanskog jezika, običajima, poslovicama, uzrečicama i tako tim stvarima.

Javljaju se onda voditeljici slušatelji sa starim izrekama, “od krmka se kurban ne pravi”, “hvala našem slušaocu Fuadu”, “mogul ja jednu: sjaši Kurta da uzjaši Murta”, “može, hvala Senada”, “nisu Kurta i Murta, u originalu je ta poslovica ‘Ćorbeg sjaši, Mustajbeg uzjaši, dok doratu grive otpadoše'”, “hvala našem dragom profesoru”, i sve tako. Na kraju se tako javio i Safa, dobardan, dobardan, imam ja jednu staru, izvolte Safa, “lahko je”, veli, “tuđim kurcem gloginje mlatiti”. “Joooj, gospodine Safa, nemojte tako, ovo je porodična emisija, nije lijepo takve riječi u eteru”, sva se uščepušala voditeljica, jedva nekako privela program kraju.

Druge subote, il’ nedjelje, nije sad važno, ide opet ta emisija na Radio-Konjicu, “hvala našem slušaocu Zlatku”, “hvala Edisa”, kad eto ti ponovo Safe. Dobardan, dobardan, imam ja jednu. “Joooj, nemojte, gospodine Safa, ovo je porodična emisija”, opet se uščepušala voditeljica, “ne brinite”, na to će Safa, “ova je o hodži”. “Jel’ o hodži?”, “jest, o hodži”, “onda u redu”, lahknulo voditeljici, a Safa će spremno: “Uz kurac, niz kurac, osta hodža bez cipela.”

Kakve to s hodžom veze ima i sa čim, ne zna se, ne zna to ni Safa, ali u tome i jest bila njegova genijalna poanta. Niđe tu nikakve veze ni sa čim nema – najmanje, opet, ta stvar s hodžom veze ima s narodnom tradicijom i bosanskim jezikom – pa ipak nas, eto, uvjeravaju da ima. “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik mi je bosanski”, prigodni je slogan, poslovica, uzrečica, šta li – sam dragulj bosanske tradicije, jezika i tih stvari – kojim zdrave bošnjačke nacionalne snage mobiliziraju bošnjaštvo na ustanak protiv dušmana što im na popisu stanovništva prijete novim genocidom.

“Uz kurac, niz kurac, jezik mi je bosanski”, jednako je tako mogao glasiti njihov slogan: isto bi značio, samo bi imao više smisla. Jer nitko, ni sam Milorad Dodik, ne negira tako uspješno bosanski jezik kao što to rade njegovi čuvari iz patriotske premijer-lige.

Jezik je, naime, zajebana stvar. Evo, recimo, bosanski. Postoji li bosanski jezik? Postoji, jasno, taman koliko svaki kojim govore ljudi što su se dogovorili da im se jezik nekako zove. Ako postoje hrvatski, srpski ili crnogorski, ne postoji baš nijedan razlog da ne postoji i bosanski. Jezikoslovci će reći svoje, akademik jedno, profesor lingvistike drugo, a policajac s četiri razreda srednje škole unutrašnjih poslova bez greške će po govoru prepoznati tko je u ukradenom automobilu iz Srbije, tko iz Hrvatske, a tko iz Bosne.

Hoće li, međutim, prepoznati tko je od njih Srbin, tko Hrvat, a tko Bošnjak? Onaj što ekeće na tečnom srpskom ispast će sam beogradski muftija, onaj što ijekeće na hrvatskom predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća iz Zagreba, a onaj što je zaboravio dokumente hrvatski član Predsjedništva BiH.

Stvar s jezikom nije jednostavna, jer da jest, onda bi španjolskim jezikom govorili samo Španjolci, Argentinci bi imali svoj, a žitelji argentinske metropole ne bi u cijeloj toj gužvi govorili na trećem, najbližem napolitanskom talijanskom.
Standardni je hrvatski jezik, recimo, uređen po govoru hercegovačkih Hrvata, isto kao oni govore i hercegovački Srbi, bosanski Srbi govore pak isto kao Bošnjaci, hrvatski se Srbi u ikavskoj hrvatskoj Lici prepoznaju po jekavici, a samo sto kilometara sjevernije Hrvati govore ekavski. Otac srpskog hegemonizma Vuk Karadžić svoje je pamflete o superiornom srpskom jeziku pisao na jekavici, a otac hrvatske domovine Ante Starčević žučno mu odgovarao na čistoj ekavici. Općeopšti je nered i kaos na području štokavskih jezika, svatko razumije svakoga, a nitko ne razumije ništa.

Nije ta stvar, rekoh, nimalo jednostavna, a još je nimalije jednostavna kad se u jezikoslovlje uplete vjera, koja s jezikom ima taman toliko veze koliko bilo s čim veze ima glasoviti Safin hodža.

“Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, a jezik bosanski.” Vrlo dobro. Govore li dakle hrvatskim jezikom samo Hrvati koji vjeruju u Boga, a srpskim samo Srbi koji vjeruju u Boga? Zanemarimo čak za ovu prigodu nevjerojatnu činjenicu da postoje ljudi koji ne vjeruju ni u Boga ni u Boga, i teško lingvističko pitanje – kojim jezikom govore štokavci-ateisti. Ako je, naime, Bošnjaku vjera islam, zašto mu jezik nije onaj kojim se moli i kojim razgovara s Allahom dž.š.?

Da je rečeni Milorad Dodik mjesec dana smišljao slogan za svoju tezu da bosanski jezik ne postoji, ne bi ga bolje domislio. Sve i da, poput bošnjačke državotvorne inteligencije, prihvatimo hrvatskosrpsku blutt-und-boden teoriju države i nacije, da Bošnjaka dakle čine X i Y, vjera i jezik, da mu je pri tom vjera X islam, a jezik Y onaj kojim razgovara s hodžom, jednostavna matematika za drugi razred osnovne škole kaže da druga nepoznanica Y može biti samo bošnjački jezik, i nijedan drugi. Jednako glupo, ali barem dosljedno.

Ovakva, nedosljedna glupost proizlazi iz tragičnog balkanskog, napose bosanskog, nesporazuma između bluta i bodena, krvi i tla, u kojemu plemenitu lingvističku ambiciju muslimanske patriotske lige jebe to što im se nacija zove po državi, umjesto država po naciji, kako je to u svakom narodnom preporodu vazda bio red i običaj. Jednostavno, da jednostavnije ne može biti, istina je da ima Bošnjaka, i neka ih je, šućur dragom Allahu, istina je i da ima i bosanskog jezika, jašta nego ga ima – on meni nema bosanskog! – istina je i to da Bošnjaci govore bosanskim jezikom, ali bosanskim bezbeli ne govore samo Bošnjaci, ili barem jednako onoliko koliko ni svi Bošnjaci nisu muslimani.

Svakako, inzistiranje na bosanskom jeziku kao jeziku kojim se govori u Bosni ima lijepog smisla, ali bosanski kao jezik kojim u cijeloj Bosni govore samo Bošnjaci islamske vjeroispovijesti baš nijednog. Naročito kad se izvorni govornici takvog bosanskog deklariraju vjerom. U najkraćemu, kako sam shvatio, to bi značilo da je osnovna razlika između hrvatskog i bosanskog jezika u – arapskom.

Takva definicija bosanskog podrazumijeva da, recimo, Srbin pravoslavac Milorad Dodik, koji živi u Bosni, govori srpskim, čak i onda kad to srpskog – barem onoga, ili upravo onoga srpskog kakvog ga definiraju Bošnjaci iz bosanskog jezika – ni čulo ni vidjelo nije. Što ne samo da je neizravno priznanje državnosti manjeg entiteta – “Ja sam Srbin, vjera mi je pravoslavna, jezik srpski, a Republika isto” – već i izravno poništavanje bosanskog. Nije takav autogol zabio ni Saša Papac protiv Brazila. Dodik bi rekao, “hvala, nemam više pitanja.” A Safa na Radio-Konjicu dodao – “lahko je tuđim gloginjama po kurcu mlatiti”.
“Jooj, gospodine Safa”, uščepušala bi se na to voditeljica, “vi opet o hodži!”

oslobođenje

tačno.net
Autor 29.8.2013. u 15:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija