Boris Dežulović: Tajna pisma iz Srbije

Boris Dežulović
Autor 5.11.2014. u 14:20

Izdvajamo

  • „1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“, velikim se slovima koči na onom bijelom šatoru u zagrebačkoj Savskoj ulici, u kojemu evo već mjesec dana demonstriraju veterani i invalidi Domovinskog rata. U šator na isturenoj čuki, pred samom zgradom Ministarstva branitelja, u srcu jugoslavenskog Zagreba – najdublje što su postrojbe Hrvatske vojske ušli u neprijateljski teritorij – danima već pristižu dobrovoljci iz svih krajeva Hrvatske, ali i politički komesari i crkveni velikodostojnici. Priprema se po svemu sudeći posljednja, odlučujuća bitka protiv arhineprijatelja hrvatske državne nezavisnosti – jugoslavenskog komunizma.

Povezani članci

Boris Dežulović: Tajna pisma iz Srbije

Foto: Hina

„1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“, velikim se slovima koči na onom bijelom šatoru u zagrebačkoj Savskoj ulici, u kojemu evo već mjesec dana demonstriraju veterani i invalidi Domovinskog rata. U šator na isturenoj čuki, pred samom zgradom Ministarstva branitelja, u srcu jugoslavenskog Zagreba – najdublje što su postrojbe Hrvatske vojske ušli u neprijateljski teritorij – danima već pristižu dobrovoljci iz svih krajeva Hrvatske, ali i politički komesari i crkveni velikodostojnici. Priprema se po svemu sudeći posljednja, odlučujuća bitka protiv arhineprijatelja hrvatske državne nezavisnosti – jugoslavenskog komunizma.

„Matiću, daj ostavku i odupri se onima kojima je petokraka još uvijek ostala na čelu!“, sažeo je zahtjev i obrazloženje prosvjednika predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih vojnih postrojbi Ante Deur. „Moramo srušiti predsjednika koji Hrvatsku želi vratiti u komunizam!“, proširio je listu zahtjeva šef HDZ-a Tomislav Karamarko, otvarajući predizbornu kampanju svoje kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, svečano tom prilikom objavivši naciji kako će „konačno imati predsjednika koji nije bio član Saveza komunista Jugoslavije“.

Gospođa kandidatkinja zadatak rušenja posljednjeg komunističkog bastiona u Europi shvatila je vrlo ozbiljno. „Trenutačni predsjednik Ivo Josipović prigovara da sam svoju budućnost osigurala u NATO-u“, opustila se na godišnjem odmoru i gospođa pomoćnica glavnog tajnika NATO-a: „Njima u stvari smeta NATO, jer im je još uvijek u glavama Varšavski pakt!“

Presudnoj bitci protiv mitoloških čudovišta s Varšavskim paktom u glavi i petokrakom na čelu pridružila se, jasno, i Crkva u Hrvata. Ovih dana tako – dok prvoborac antikomunističke gerile Ivo Banac po hrvatskim biskupskim dvorima drži predavanja „Komunizam i hrvatska povijest“, a Tihomir Dujmović uz pratnju ostalih iz letećeg cirkusa, od Andrije Hebranga do Zdravka Tomca, po samostanima i pastoralnim institutima predstavlja svoju knjigu „Hrvatska u raljama djece komunizma“ – sisački biskup Vlado Košić na Hrvatskom radiju optužuje vlast da „promovira komunizam“, a glavni urednik Glasa koncila podsjeća kako se „mnogi u Hrvatskoj komunizma nisu oslobodili ni nakon dvadeset pet godina“.

Tko će ih osloboditi? Zna Komisija Hrvatske biskupske konferencije za hrvatski martirologij, koja za proljeće najavljuje veliki znanstveni skup na temu „Istina će vas osloboditi – suočavanje Crkve u Hrvata s komunističkim nasljeđem“.

„Što nam strah od hrvatskih branitelja, koji su krvlju gradili Domovinu, govori o stvarnoj moći vladajućih struktura?“, upitao se ne tako davno i sam nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić, podsjetivši kako „povijest uči da je svaki put kada nekome same ideje kršćana postanu smrtni neprijatelji, prava istina da se progonitelji zapravo boje nositelja tih poruka.”

Konačno, sa malim zakašnjenjem, zagrebačkom nadbiskupu i hrvatskoj antikomunističkoj fronti pojačanje je stiglo i otamo odakle su ga manje upućeni najmanje očekivali – iz Srbije.

Ne treba čuditi: pod upozoravajućom egidom „Vaskrs komunizma“ tamošnji mediji s užasom javljaju kako su povodom sedamdesete godišnjice takozvanog „oslobođenja Beograda“ ista „djeca komunizma“ – čudovišta s Varšavskim paktom u glavi i petokrakom na čelu – u srpsku metropolu vratila ulice Titovih generala Peke Dapčevića i Koče Popovića. Pismo adresirano na „Njegovu Preuzvišenost nadbiskupa zagrebačkog“ vrijedi stoga citirati gotovo u cijelosti.

„Preuzvišenosti“, kaže se u pismu, „osećajući u ovim časovima potrebu da, pored ostalih, i Vašoj Preuzvišenosti, kao duhovnom vođi hrvatskog naroda, skrenem pažnju na sve strahote eventualnog komunističkog osvajanja hrvatskog prostora, meni je čast da u prilogu dostavim Vašoj Preuzvišenosti jedan memoar u kojemu su izložena moja gledišta na sadašnji politički položaj. Bez obzira na sve one momente i okolnosti, koji su nas ili koji bi nas mogli deliti, ja smatram za svoju dužnost da zamolim i Vašu Preuzvišenost, da uloži sav svoj uticaj i sve svoje napore u cilju aktiviranja svih nacionalnih snaga hrvatskog naroda u borbi protiv boljševizma.

Upućujući Vam ovu molbu, ja želim da verujem da će Vaša Preuzvišenost, idući stopama svojih velikih prethodnika, odgovoriti svim onim istorijskim dužnostima i zadacima koji se pred Vašu Preuzvišenost postavljaju u današnjim teškim vremenima. Jer, od pravilnog shvatanja tih dužnosti i zadataka sa strane Vaše Preuzvišenosti zavisiće i mesto što će ga istorija hrišćanstva, a napose hrvatskog naroda, Vašoj Preuzvišenosti dodeliti.

U tom verovanju i nadi, ja preporučujem Vašoj blagonaklonoj pažnji donosioca ovog pisma, i molim Vašu Preuzvišenost da i ovom prilikom primi izraze moga osobitoga poštovanja.“

Dirljivo pismo podrške zagrebačkom nadbiskupu u zajedničkoj borbi protiv nadirućeg „komunističkog vala“ stiglo je, rekoh, s malim zakašnjenjem: poslano je, naime, još 15. travnja. Štoviše, 15. travnja daleke 1945. godine. U vrijeme dakle kad je „Vaša Preuzvišenost nadbiskup zagrebački“ bio, samo trenutak da izračunam – monsignor Alojzije Stepinac.

Ah, da: čovjek koji, „bez obzira na sve one momente i okolnosti, koji su nas ili koji bi nas mogli deliti“, smatra svojom dužnošću da „u današnjim teškim vremenima“ zamoli nadbiskupa da „uloži sav svoj uticaj u cilju aktiviranja svih nacionalnih snaga hrvatskog naroda u borbi protiv boljševizma“ – i osigura tako za sebe počasno mjesto „u istoriji hrišćanstva, a napose hrvatskog naroda“ – zvao se Draža Mihailović.

Globus

Boris Dežulović
Autor 5.11.2014. u 14:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija