Boris Dežulović: U Karamarkovom Undergroundu braća su veterani Domovinskog rata

Boris Dežulović
Autor 3.2.2015. u 11:50

Boris Dežulović: U Karamarkovom Undergroundu braća su veterani Domovinskog rata

To dakle što radi Oliver Frljić u riječkom kazalištu, po mom je skromnom teatrološkom sudu pičkin dim u odnosu na ono što posljednjih par mjeseci radi manje poznati režiser Tomislav Karamarko i njegova družina iz zagrebačkog alternativnog kazališta Šator u Savskoj ulici.

Piše: Boris Dežulović, slobodnadalmacija.hr

Dušan Kovačević, sjetit ćete se, imao je sličnu zamisao u onoj davnoj pripovjetci, koju je prije dvadeset godina s Emirom Kusturicom razvio u scenarij za filmsku crnu komediju Underground. Priču znaju svi: dva brata – Marko Dren, kojega uobičajeno snažno igra Miki Manojlović, i moćni Lazar Ristovski, alijas Petar Popara zvani Crni – zaljubljeni su u istu ženu, glumicu Nataliju, pa Marko smišlja sjajan plan.

Na dan bombardiranja Beograda 1941. on tako brata Petra zajedno s grupom drugova sklanja u podzemni bunker u svojoj kući, gdje će ih sljedećih dvadeset godina držati u uvjerenju kako Drugi svjetski rat vani još traje, tjerajući ih cijelo to vrijeme da izrađuju oružje za narodnooslobodilačku borbu, a zapravo za njegov švercerski biznis.

Čeka nas urnebes

Klasični je to Dušan Kovačević – rijetka politička budala i još rijeđi komediografski genij – ali priču mu je na kraju malo upropastio Kusturica, svojim manirističkim alegorizmom s lebdećim guskama, velovima i ostrvima.

Točno dvadeset godina kasnije, Tomislav Karamarko je tekst vratio na Kovačevićev teren, u prostor čiste društvene i političke satire bez suvišnih historicističkih ukrasa, odlučivši se pri tom za posve revolucionaran teatarski koncept: predstavu u realnom vremenu. Premijera tako traje evo već četvrti mjesec, a i dalje nikome ne pada na pamet da se iz Šatora prebaci u dno Savske, u HNK.

Za početak, priču je, umjesto u podzemni bunker, smjestio u šator usred grada, postavljajući čvrsti okvir za čitanje Undergrounda kao onog vječnog promišljanja ključa za inverziju stvarnosti: je li, naime, cirkus u šatoru, ili izvan njega?

U Karamarkovom Undergroundu braća su hrvatski ratnici, veterani Domovinskog rata – bivšeg specijalca Marka Drena tako zadivljujuće uvjerljivo igra Josip Klemm, a suborca mu Petra Poparu Crnog sjajni Đuro Glogoški. Marko Dren je po završetku rata razvio unosni zaštitarski biznis, povremeno se bavi i sportskim menadžementom, pa kad mu USKOK i Porezna uprava uđu u trag, smisli genijalni plan: povjeri Crnome i drugovima da su mu četnici za petama, da su komunisti izvršili državni udar, da se silna vojska iz Beograda valja prema Zagrebu i da im izdajnički predsjednik Hrvatske sprema novi Bleiburg, pa ih skloni u šator i tamo sljedećih dvadeset godina drži u uvjerenju da Domovinski rat još traje.

A ako je suditi po prva tri mjeseca, čeka nas urnebesnih dvadeset godina.

Neke scene, istina – osobito na početku – bile su iritantno neuvjerljive, kao da ih je režirao Emir Kusturica na kokainu i manastirskoj prepečenici, poput one rijetko imbecilne, kad drugove u šatoru iz nekog nejasnog razloga posjeti lebdeći predsjednik Republike, blijedi i ravni Ivo Josipović: čak i u hrvatskom teatru političkog apsurda nemoguće je uvjeriti gledatelja u motive predsjednika države da uđe šator u kojemu je tek bijedni izdajnik. Što predstava, međutim, odmiče, sve je jasnije da je riječ bila samo o početnim nesigurnim koracima i – sad je jasno, maloj – cijeni riskantnog i hrabrog koncepta real-time theatrea.

Slijedili su, naime, prizori zbog kojih vjerojatno i sam Dušan Kovačević u nemoćnome jalu lupa glavom o zid, očajan što ih se nije prvi sjetio.

Posljednja je pravi komediografski dragulj, da se i Kovačević i Kazimierz Brandys i Barry Levinson pokriju ušima i sakriju u, hm, podzemni bunker: kad, naime, nakon tri mjeseca ni hrvatska nacija izvan šatora, ni hrvatski vitezovi u šatoru nisu više sigurni zašto su uopće unutra i što zapravo otamo traže, Crni obavijesti Marka i drugove da komunisti šalju interventni odred policije kako bi srušili šator, a onda se dramatičnim glasom obrati i naciji, tvrdeći kako se u Savskoj sprema „novi Bleiburg“ i kako „svi hrvatski branitelji od Osijeka do Dubrovnika znaju što im je činiti“.

Blijedi Kusturica

Emir Kusturica da sjedne, gleda i uči kako se to radi: hrvatski premijer i ministri zbunjeno slušaju vijesti iz Savske, a umorni Hrvati još zbunjenije gledaju kako se iz Dalmacije stotinu i pedeset autobusa s hrvatskim braniteljima sprema u Zagreb, poginuti ako treba, ali ne dopustiti pokolj u Savskoj.

Rezignirani Zagrepčani odrađuju tako svoje živote, prolaze pored šatora neispavane majke s djecom, penzioneri s jučerašnjim novinama, studenti s jeftinim vinom iz Konzuma i samoubojice s kreditima u švicarskim francima, a tamo unutra, iza nepromočivog šatorskog platna, Crni i drugovi nervozno vrte poljske telefone, izmjenjuju posljednje informacije o kretanju partizanskih divizija, provjeravaju zalihe hrane i municije, čiste oružje i pripremaju se da dočekaju ubojice, odlučni da im živi ne padnu u ruke.

Bit će stoga uzbudljivo i smiješno sljedećih dvadeset godina, sve dok Petar Popara Crni i drugovi konačno – tragom Kovačevićeva predloška – ne izađu iz šatora, recimo 25. maja 2035., taman na veličanstvenu vojnu paradu duž Savske, povodom Dana mladeži i sedamdeset šestog rođendana utemeljenja HDZ-ove Druge Republike i doživotnog Vrhovnika Tomislava Karamarka. Pa sve misleći da su to komunisti pobijedili, u herojskom jurišu navale na svečano uparađenu vojsku.

A publika konačno shvati da cirkus zapravo nikad nije bio u onom prastarom, derutnom šatoru.

Boris Dežulović
Autor 3.2.2015. u 11:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija