ENG
Boris Pavelić: Feral je uporište slobode
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- Netko je dobro rekao – kontinuitet. Petnaest su godina, iz tjedna u tjedan, objavljivali perfektnu, nenadmašnu satiru, i utemeljene, hrabre, profesionalne novinarske tekstove. Autonomnog intelektualnog pogona kakav je bio Feral ovdašnje kulture nikad nisu imale. Ima li se pritom na umu da su baš sve učinili sami, usprkos bezbrojnim preprekama države – od fizičkoga ugrožavanja do financijskog iscrpljivanja te političkog i osobnog difamiranja – postaje naprosto nevjerojatno kako su to sve uspjeli, i još u onim uvjetima dvostrukog rata i neposrednog poraća.
Povezani članci
U Mostaru će u četvrtak, 28. svibnja u hotelu “Bristol” biti predstavljena knjiga “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune” Borisa Pavelića, novinara i kolumnista Novog lista. O knjizi će govoriti Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Senad Pećanin i autor. Interes za knjigu koja na oko 700 stranica svjedoči o 25 godina kultnog političko-satiričnog lista je ogroman. Pavelić u razgovoru za Dnevni list govori o Feralu, slobodi, istini, novinarstvu, o našem “mi” i “ja”.
Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune, 25 godina Ferala. Zašto knjiga o Feralu i kako s ovim vremenskim odmakom, društvenim i političkim promjenama, danas gledate na to vrijeme i takav način borbe za slobodu?
– Knjiga zato što se taj profesionalan, hrabar, duhovit i kreativno nadmoćan satirički tjednik sustavno prešućuje, krivotvori i kleveće. Na primjeru odnosa prema Feralu, baš kao i na primjeru odnosa prema pravoj naravi devedesetih, svjedočimo krivotvorenju povijesti dok još traje, dok još nije petrificirano u “istinu”. A prava je istina da je Feral bio u pravu, naročito što se BiH tiče. U broju od 18. rujna 1995, Feralov uvodnik piše – suprotno službenome optimizmu – kako će mir u BiH biti “tek nastavak rata drugim sredstvima”. Feral je uspio održati fokus na najhumanijoj točki, sudbini pojedinca, i oduprijeti se službeno proklamiranoj, a hinjenoj, “brizi” za naciju. Učinio je to, štoviše, gotovo “slučajno”, jer primarni posao novina nije moralizirati, nego izvještavati. Ali, pišući o onome o čemu se nitko drugi nije usudio, i jedini ismijavajući moćnike na dotad neviđen način, Feral je postao uporište slobode, alternative i boljih, premda neostvarenih, mogućnosti.
Prodaja knjige dobra – očekivano ili iznenađenje?
– Prodaja je dapače, za ove današnje bijedne prilike, izvrsna, a kritike uglavnom povoljne. Nadali smo se odjeku, ali ovoliki nas je interes ugodno iznenadio. Održali smo dosad desetak promocija, ljudi nas zovu, ovaj smo vikend u Mostaru, Sarajevu i Banja Luci, planiraju se i u nekim zapadnim metropolama. No običavam reći – ovo je valjda jedina knjiga za koju nije zaslužan njezin autor. Ovoliki interes potvrđuje samo to da je Feral Tribune i danas živ, da su njegovi tekstovi i satira ljekoviti ništa manje nego u vrijeme kada su nastajali, a sve to samo dokazuje da je Feral govorio, i smijehom spašavao istinu, u vrijeme kada se ona ponajvećma skrivala.
Kako ste uopće odlučili što uvrstiti u knjigu – kako od ‘mora’ materijala izabrati samo nešto?
– Kako ne uvrstiti, primjerice, intervju s provincijalom Bosne Srebrene fra Petrom Anđelovićem, objavljenim – znakovito za značaj koji je Feral poklanjao BiH – u prvom broju, 1. lipnja 1993., usred hrvatsko-bošnjačkog rata? Kako ne uvrstiti naslovnicu iz srpnja 1993., na kojoj su glave Tuđmana i Pašalića fotomontirane na tijela izgladnjelih logoraša Dretelja? Kako ispustiti prvu hrvatsku reportažu Gordana Malića iz Stoca, s fotografijom novinara koji stoji na hrpi ruševina Careve džamije? Kako ne uvrstiti tekst Predraga Matvejevića, koji u lipnju 1994. piše kako “želi biti jedan od onih koji će kleknuti i zamoliti oprost od naše muslimanske braće”? Kako zaobići urnebesnu satiričku “reportažu” u povodu prve obljetnice rušenja Starog mosta, s naslovom “Stari most i dalje pod punom kontrolom H2O-a”? Istina je, međutim, i to da je mnogo od onoga što u knjigu nije stalo podjednako vrijedno kao i ono što jest.
Što je Vama najfascinantnije kada je u pitanju Feral, a što je ostalo zabilježeno u ovoj knjizi?
– Netko je dobro rekao – kontinuitet. Petnaest su godina, iz tjedna u tjedan, objavljivali perfektnu, nenadmašnu satiru, i utemeljene, hrabre, profesionalne novinarske tekstove. Autonomnog intelektualnog pogona kakav je bio Feral ovdašnje kulture nikad nisu imale. Ima li se pritom na umu da su baš sve učinili sami, usprkos bezbrojnim preprekama države – od fizičkoga ugrožavanja do financijskog iscrpljivanja te političkog i osobnog difamiranja – postaje naprosto nevjerojatno kako su to sve uspjeli, i još u onim uvjetima dvostrukog rata i neposrednog poraća.
Jesmo li uopće svjesni važnosti Ferala, njegovog postojanja? Jesmo li išta naučili od njega?
– Ovisi kako shvaćate to “mi”. Postoje, rekao bih, dvije vrste onih koji su svjesni važnosti Ferala: oni koji ga poštuju, i oni koji ga javno blate i preziru. Ovi drugi su zanimljiviji: njihov problem nema ama baš nikakve veze s objektivnošću, to je lako dokazati. On izvire ili iz zavisti, ili iz političke mržnje. S profesionalnim prosudbama negativni sud o Feralu nema nikakve veze, jer nema ni najmanje sumnje da je Feral profesionalno i umjetnički superioran – problem može biti samo u tome da vam se ne sviđa to što je pisao. A ako je tako, a vi hinite da ga difamirate profesionalno, krivotvorite motive. Drugim riječima – cenzor ste, politički, svjetonazorski, kakav god. A ako jeste, na čast vam bilo. Jesmo li išta od njih naučili? Ovisi, opet, tko smo to “mi”. Imao je Viktor Ivančić polemiku s Inoslavom Beškerom, kada je ovaj, početkom dvijetisućitih, u Jutarnjem listu razglabao zašto hrvatski mediji nisu ranije pisali o hrvatskim ratnim zločinima. Ivančić piše: “’Zašto nismo pisali o Pakračkoj Poljani?’ – to cviljenje danas više ne znači doista ništa. ‘Zašto nisam pisao o Pakračkoj Poljani?’ – e, to bi već bila građanska gesta dostojna kolektivnih prepoznavanja.” U tim je rečenicama možda odgovor jesmo li – i možemo li – išta naučiti od Ferala.
Imao je istaknute suradnike, među kojima i Ivana Lovrenovića. Još prije nekog vremena Lovrenović je, pišući o Feralu, zapisao i ovo: “Kad bi danas još izlazio Feral Tribune, jedan od njegovih odgovora na sarajevsku fascinaciju Feralom mogao bi biti otprilike ovakav: lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti.”. Što kažete – koliko je naša priča o Feralu iskrena, priča o svemu onome čemu su Feralovci teško, a samo oni znaju kako, krčili put?
– Opet, tko smo to “mi”? Što se mene tiče, to što Lovrenović zove “sarajevskom fascinacijom Feralom” razumljivo je i opravdano, kao što je razumljivo da Lovrenović tu stvar vidi drukčije nego ja. Ali recite, nije li Sarajevo fascinirano Feralom zato što u Mostaru – preciznije, u zapadnom Mostaru, jer je istočni bio gotovo cijeli porušen – nikakvog Ferala nikad nije ni bilo? Nije li Sarajevo fascinirano Feralom zato što je netko u Hrvatskoj smogao snage prepoznati žrtvu Sarajeva i Bošnjaka, koji su u istoj toj Hrvatskoj u jednome času proglašeni hrvatskim neprijateljima? I nije li Lovrenović u svojoj ocjeni prema Sarajevu zapravo pretjerano kritičan, jer je ispisuje u tjedniku “Dani”, koji jest bio svojevrsna BiH inačica Ferala? Pa tako, kada već “teritorijaliziramo” to što zovete “našom pričom o Feralu”, čini mi se preciznijim pitati – “koliko je mostarska priča o Feralu iskrena”. Reći ću vam što mislim – iskrena je priča koju priča portal tacno.net; u hrvatskim medijima Mostara – osim ovoga vašeg primjera – priče o Feralu ni danas nikakve nema, ili ima, ali je krivotvorina, difamacija i hotimično nerazumijevanje.
Koliko bi i bi li prostora za rad danas imao jedan takav satirički medij kakav je bio Feral?
– Ništa manje nego devedesetih. Evo vam Dragana Čovića – osamdesetih se potpisivao ćirilicom i bio velika faca u mostarskoj vojnoj industriji JNA, pa prošao sve faze HDZ-a BiH, od Tuđmanove ratne ispostave, preko “federalizirajućeg” ministra u Sarajevu, do sadašnjeg “Europejca” koji hodočasti u Bleiburg. Jedine su Čovićeve konstante svih tih desetljeća – utjecaj i moć. Za to vrijeme, ljudi koje predstavlja žive u zapećku Europe, zapostavljeni, siromašni, prevareni, obmanuti, posvađani s komšijama, a opet uporno glasaju za njega. O tome se ni ne može govoriti drukčije nego razornom, očajničkom satirom.
Koliko je novinarstvo danas borba za slobodu, a koliko borba za goli opstanak?
– Novinarstvo ne bi trebalo biti borba za slobodu. Ako jest, govorimo o neslobodnom društvu. Ako Feral shvaćate kao medij koji je “vodio borbu za slobodu”, tada svjedočite da je radio u neslobodnoj zemlji – što je dakako posve točno. Otkad ga nema, istina je da se novinarstvo promeće u borbu za opstanak. Ali, ne mora biti sve izgubljeno: u Hrvatskoj su pronađeni modeli za državno financiranje neovisnih i kritičnih medija. Ako vam se čini da je takvo što u BiH nezamislivo, pitam: zašto bi bilo? Zašto i ovakve vlasti, od državnih do županijskih, ne bi mogle uvesti takve mehanizme? Treba tražiti, treba vikati.
Govoriti o isplativosti borbe za istinu i slobodu je besmisleno. Ali govoriti o broju boraca za slobodu i istinu ima smisla. Ima li ih i koliko?
– Zašto je besmisleno govoriti o isplativosti borbe za istinu i slobodu? Nipošto nije. Samo takva borba, rekao bih patetično, jedina i ima smisla. A što je više, kako velite, boraca, više će biti i slobode. Uzdamo li se samo u pojedince, a prezremo vlastitu odgovornost, unaprijed smo se odrekli slobode. Pojedinci tada postaju spomenici čija sjena zakriljuje sve nas “male”. Pogrešan, provincijalan i ustrašen stav. Ako baš hoćete – kad svi postanemo borci za slobodu, slobodnije će se i živjeti.
Feral je prije toliko godina, kada se – kako se popularno kaže – demokracija rađala, bio puno toga, ali i dignuti srednji prst i prst u oko u ime istine i državi i predsjednicima i Crkvi… Zašto smo danas tako alergični, nespremni na istinu, a hrabre pojedince najčešće se podcjenjuje i sklanja ‘u stranu’?
– Treći put to “mi”. Tko je alergičan, tko je nespreman? Ako netko jest, baš mu zato valja reći istinu. Tko će, ako ne mi, novinari? Kada, ako ne sada? To je pitanje Feral svojim novinarstvom iz broja u broj postavljao – a većina nas nije ga slušala, ili ga nije razumjela. Ne brinimo za te koji su alergični – brinimo za nas, koji smo dužni govoriti. Nikada neće nestati alergičnih na istinu – ali njihova moć opada ako je više ljudi koji nisu spremni šutjeti.
Ima li nade za neki novi Feral?
– Na to Predrag Lucić odgovara ovako: “Ako vidiš svijet oko sebe, ako znaš slova, ako znaš razmišljati, ako se želiš izraziti, kroz bend, kroz kazalište, kako god, pa daj, čovječe, napravi to! Ako želiš novine, ako znaš novinski razmišljati, pa napravi nekakav Feral! Pokušaj! Sumanuto je samo vikati: ‘Johnny, vrati se!’ Može to možda biti razumljivo, ali je sumanuto. Napravi nešto sam! Bori se! Napravi svoju Azru! Viči! Radi! Ne daj se! Napravi svoj Feral!”
Autor/ica 👤tačno.net
