Boris Pavelić: Naše društvo je nepovratno izolacionističko, zatvoreno, ksenofobično i inzularno

Povezani članci

• Dane i Rada
• MOĆ DEZINFORMACIJA: Od korone do Gaze
• Manji incident na Cetinju uoči ustoličenja Joanikija za mitropolita
• Da bi poboljšao imidž balkanskog lidera, filmski reditelj pozvao Kevina Spaceyja
• Bh. državljani u Hrvatsku i dalje ne mogu ući bez dokaza o uplaćenom smještaju
• Novinari su slobodni… da pišu sve što im se naredi

Ciglama na mirne ljude, na Europljane, jučer u Splitu ! Zato, ne oduševljavajmo se prerano završetkom pregovora i ne pogodujmo tako HDZ-ovim predizbornim snovima, jer izvorni duh HDZ-a opet je jučer mahnitao na Rivi.

Štoviše, s dobrim bi se razlozima moglo tvrditi da europeizacija nije imanentna potreba ovoga društva, nego proces iznuđen trenutnim odnosom snaga u Europi, koji HDZ ne može ignorirati, jer mu je vlast uvijek najvažnija. Ali ni u strogo formalnome smislu ništa još nije gotovo: dvije godine, koliko ostaje do članstva, cijela su vječnost. Trećina je to pregovora, i čak desetina ukupne neovisnosti Hrvatske! 

 A ne zaboravljajmo olako: u europeizaciji smo činili ružne presedane. U prosincu 1995., zbog zločina poslije »Oluje«, postali smo prva zemlja kojoj je odgođeno već najavljeno članstvo u Vijeću Europe. Jadranka Kosor  tada je potpredsjednica Sabora, Ivo Sanader  zamjenik ministra vanjskih poslova. Desetljeće kasnije, postali smo prva zemlja kojoj je odgođen već zakazani početak pregovora s EU, jer nije uhićen Ante Gotovina . Premijer je bio Sanader, najbliža suradnica Kosor. S njima na vlasti postali smo i zemlja najdužih pregovora: šest beskrajnih godina. A 2000., iz EU su poručivali da ni 2006. nije nemoguća. Ali umjesto da rade, mahali su zastavama, kao Sanader 2005., kada je onako uprazno nasred Zagreba podigao dičnu zastavu Europe. 

Daleko je još čas za Odu radosti. Jer ne bismo li se rugali maratoncu kada bi na tridesetom kilometru započeo slavlje?

Posljednja bi se dionica pritom mogla pokazati i najtežom, jer sada nam valja pobijediti demona vlastite slabosti. Čeka nas, naime, referendum. Neobična je ta gluhoća kojom vladajući odbijaju čuti zebnju od propasti referenduma: ili skrivaju da se i sami boje, ili su iskreno uvjereni da će referendum proći. Opasno je i jedno i drugo: ako se sami boje, ne znaju kako osigurati prolaz, a ako su sigurni u uspjeh, tada ni ne misle da treba išta učiniti. 

A uopće nije izvjesno je li Hrvatska uistinu europska zemlja. Paradoksalno, ali europskija je možda bila na prijelazu osamdesetih u devedesete, u onome kratkom međurazdoblju od raspada socijalizma do učvršćenja demokrature. Tada je europeizacija pritiskala odozdo, iz društva; danas je pervertirana u pritisak odozgo, iz kule bjelokosne nevjerodostojne HDZ-ove vlasti. Društvo je, pak, u međuvremenu čvrsto prigrlilo onaj duboko protueuropski tuđmanovski duh na kojemu je HDZ sagradio državu. Pa pogledajte samo kakvu je sramotu homofobna gomila jučer priredila u Splitu! I tko onda može vjerodostojno tvrditi da društvo nije nepovratno izolacionističko, zatvoreno, ksenofobično i inzularno? Ne radujmo se, dakle, prerano: bolje pritisnimo one na Markovu trgu da dušu ispuste trčeći do kraja. Sudbina maratonca Filipida, uostalom, jedina bi bila pravedna za stranku koja misli da treba slaviti zato što ćemo u EU šest godina poslije Bugarske i Rumunjske.

Novi list