Patuljci koji su razgalili srca Disneyjevom »Snjeguljicom«, prvim dugometražnim crtićem iz 1937., četiri godine kasnije kupovali su državne obveznice da podupru američku vojsku u Drugome svjetskom ratu.
»Neka vaš novac ratuje! Kupujte više i više! Investirajte u pobjedu!« – slogani su na kraju Disenyjeva crtića »Sedam mudrih patuljaka« (»Seven wise dwarfs«) iz 1941., u kojemu Učo i ostatak raspjevanoga društva iz rudnika ne odlaze maloj spašenoj ljepotici, nego u banku po obveznice, potaknuti rodoljubnim pozivom ugrožene nacije. Metoda je jednostavna: poznata scena iz originalne »Snjeguljice« naprosto je, s minimalnim izmjenama, prilagođena novoj, propagandnoj potrebi.
Tom zanimljivom usporedbom dva slična, a posve raznorodna crtana filma, počeo je filmski povjesničar, arhivist i entuzijast Daniel Rafaelić u četvrtak navečer u Zagrebu niz javnih prikazivanja propagandnih političkih filmova druge polovine prošloga stoljeća. Izvanredno obaviješten i pun entuzijazma, počeo je naglašavajući važnost filma:
»Što je stvarnost? Je li stvarnost svakodnevica koja nestaje u trenu ili ono što filmska vrpca trajno čuva?
Mnogi bi rekli da je stvarnost samo ono što je snimljeno«.
Sljedećih tjedana i mjeseci, Rafaelić će u Hypo centru prikazati cijeli ideološki spektar političke propagande prošloga stoljeća: od »mekoga« utjecaja opisane Disneyjeve vrste u Americi, do crne propagande mržnje nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske.
Na prvoj projekciji, u četvrtak, Rafaelić – nekadašnji radnik Kinoteke kojega danas zovu »Indianom Jonesom hrvatskoga filma« – prikazao je isječke najzanimljivijih ostvarenja koja će slijediti sljedećih tjedana, sve do svibnja.
Četnici i ustaše
Nakon manipulacije crtićem, Rafaelić je pokazao manipulaciju ratnim saveznicima. Projicirao je naslovnicu američkoga »Timea« iz 1942, s koje se mršti preplanulo gorštačko lice savezničkoga gerilca – Draže Mihailovića u art deco likovnoj interpretaciji.
Slici je pozadina dinaridski pejzaž koji neodoljivo podsjeća na ušće Cetine u Omišu, a pod slikom piše: »Draza Mihailovich – Yugoslavia unconquered«. Tih su dana Britanci i Amerikanci snimili i dva igrana filma koja slave četnike: prvi, »The Chetniks – the fighting guerillas«, u produkciji »20th century foxa«, prikazao ih je kao žestoke, ali pravedne kauboje, dok je drugi, »Undercover«, imao zanimljiviju sudbinu.
Snimljen je, naime, 1943., baš u vrijeme preokreta u britanskoj i američkoj politici od savezništva s četnicima prema suradnji s partizanima. Zato je navrat-nanos premontiran da četnici postanu negativci, a Titovi partizani pozitivci, i zbog te je nespretne brzine – prema Rafaelićevoj interpretaciji – u rijetkim prikazivanjima doživio fijasko. Rafaelić je pritom naglasio kako je prekidu prijateljstva s četnicima u SAD umnogome pridonio Orson Welles, koji je u novinskim tekstovima prvi razotkrio njihovu kolaboraciju s talijanskim fašistima.
Ustašama s filmom nije baš išlo: prvi su im snimili Nijemci. »Slom Jugoslavije – rat na Balkanu« njemački je propagandistički dokumentarac koji je sačuvao velike dijelove onoga što danas još uopće postoji o osnivanju NDH.
Nijemci su u Zagrebu snimili i »Ljude u oluji«, najgledaniji igrani film u NDH, propagandističku naricaljku o jugoslavenskome teroru nad folksdojčerima, za koji je »Nezavisna« zahtijevala da sadrži i lik poglavnika, ali je to glatko odbijeno.
Sve što su »svoji na svome« uspjeli dobiti bio je lik »požrtvovnoga hrvatskog ljekarnika« koji se preziva Paulić, i izgovara ovu repliku: »Svaki Hrvat zna da mora pomoći svome bratu Nijemcu«.
Pola stoljeća kasnije
Endehaška filmska proizvodnja počela je dokumentarcem »Poglavnik i narod«, dugim nizom scena u kojima ustaškoga vođu »dočekuju odana i razdragana srca«.
Propagandu talijanskih fašista Rafaelić je ilustrirao scenom iz »Scipiona Afričkog«, kojega je Ivan Goran Kovačić u zagrebačkome tisku 1938. fascinantnom kritičarskom prodornošću raskrinkao kao lažljivu i napuhanu osvajačku propagandu. Niz je nastavljen bizarnim sovjetskim »U planinama Jugoslavije« iz 1946., u kojemu se, uz glavnoga partizana koji frapantno sliči Staljinu, pojavljuju i Tito i Pavelić i Mihailović; film je 1948. bunkeriran iz razumljivih, neumjetničkih razloga.
Rafaelić je tu naglo preskočio pola stoljeća, podsjećajući nas isječcima na hrvatsku političku propagandu s početka devedesetih, što je u publici izazvalo nekoliko prigušenih primjedbi o neprikladnome odabiru političkih tema.
Kako bilo, u desetak smo minuta, kao uvod u zanimljive tjedne koji slijede, vidjeli pregršt hadezeovskog domoljublja s uplakanom Enom Begović i zanesenim Borisom Dvornikom, ali i podsjećanje na Dražena Budišu koji je uoči 3. siječnja 2000. u predizbornome spotu s Gibbonijem svirao klarinet u »Činim pravu stvar«.
A sedam godina kasnije, Martin Sagner, znameniti Dudek, pokazivao je predizborni plakat Ive Sanadera i prolaznicima dobacivao: »Ja vam, gospon, ovome čoveku verujem!
