Boris Tadić nije srbijanski Willy Brandt

Autor 11.7.2011. u 07:51

Boris Tadić nije srbijanski Willy Brandt

Aktuelni predsjednik Srbije nastavlja na svoj način komentirati zločin od kojeg se zgražava Evropa i sav civilizirani svijet. Govoreći o Srebrenici, on opet pokušava staviti u istu ravan stradanja žrtve i ubojice, a o genocidu, koga je dokazao Haški tribunal ne progovara ni riječi; čini se sasvim namjerno!

Boris Tadić u nedjelju je rekao, kako “na godišnjicu strašnog zločina u Srebrenici treba iskazati poštovanje nevinim srebreničkim žrtvama, ali i svim stradalim pripadnicima drugih naroda koji su izgubili život tokom rata u bivšoj SFRJ”.

Eto zato Tadić nije i još ne može biti novi evropski Willy Brandt!

Čas psihologije

Zato su licemjerne su sve one čestitke od medjunarodnih faktora – koji od Borisa Tadića, zbog ekstradicije Ratka Mladića Haaškom tribunal – prave zvijezdu balkanske politike. Iako se kako to piše Slavenka Drakulić, zločinac Mladić bukvalno prodao srbijanskim vlastima – Tadiću se pripisuju atributi koji su u suprotnosti sa njegovom balkanskom politikom, punom sladunjavih evropskih riječi.

Naravno, da su sve žrtve – žrtve, jer isto bole! Ali, stalno izjednjačavanje masovnih ubojica sa onima koji su im se suprostavili braneći svoj dom, na svojoj zemlji, u najmanju ruku izaziva gađenje. Umjesto da je obrnuto, Tadić još uvjek tjera adernalin u žile svih preživjelih Bosanaca, nudeći iznova beogradsku verziju stradanja koje se dogodilo daleko od srbijanske prijestolnice – ali sasvim sigurno i zaslugom Beograda.

Niti ovaj put Tadić nije uputio niti jedne riječi kritike onima koji su u nedjelju po Srbiji polijepili plakate na kojima uz sliku Ratka Mladića stoji i “čestitka” za “dan oslobođenja Srebrenice”. Srbijanski predsjednika, dakle nastavlja “terati svoje”, ne osvrćućući se na bolne primjedbe onih koji su već tisuću puta objasnili u čemu se sastoji njihova patnja, a brojni sudovi to i dokazali. Tadić hoće da zaboravimo!

Zapravo moglo bi se reći da profesor psihologije Boris Tadić svoj relativno visok rejting koga mu je dodjelila međunarodna zajednica – koristi da izjednači krivicu, kako bi osujetio ispravno razmišljanje žrtava i produbio konfuziju. Zar se to nebi moglo i tako protumačiti? Jer, ne čuje srbijanski predsjednik kada mu žrtve horski poručuju: gospodine Tadiću – zapamtite već jednom – nismo svi isto krivi! Sada je jasno da je u centru njegove “dobrosusjedske politike” – kontinuirani pokušaj da se krivica za stradanja u proteklom ratu – ravnomjerno rasporedi “po glavi stanovnika”?!

Ako je i od politike  – mnogo je! A za psihologiju – apsolutno previše.

Tadić je, kako ispravno analiziraju vodeći bh.mediji – u sasvim površnoj i netačnoj konstataciji da se u Srebrenici dogodio samo “strašan zločin”, nigdje ne spominjući genocid, opet produbio nerazumjevanje, pa i nepovjerenje; umjesto da je obrnuto “On je opet pokušao izjednačiti sve strane koje su, po oprobanom receptu SANU-a, činile zločine koje treba “što prije zaboraviti” kako bi se okrenuli budućnosti”, zaključuje ispravno Dnevni Avaz. Ima li neko kontraargumenat za ovo?

Podsjećanja radi, Tadić je na Osmom kongresu Demokratske omladine u beogradskom Domu omladine rekao da Srbija “želi pomirenje sa susjednim državama” i da će, u tom smislu, učiniti da svi koji su izvršili ratni zločin budu u zatvoru. Ali je ostao kratak i nedorečen, jer stvari su sasvim jasne da bi bile samo opća mjesta!

Oni koji su ga slušali malo šta mogu shvatiti što se stvarno dogodilo u Srebrenici. Greške su dakle opet moguće!?

Bez humanizma i bez renesanse

Da je već htio da progovori kao humanista, koji govori djeci i omladini – Tadić je mogao da pomene da je među 613 žrtava, koji će u njanovijem grupnom ukopu u nedjelju biti ukopani u Potočarima najmlađa žrtva isto tako dijete: Kada je ubijen dječak Nesib Muhić imao samo 11 godina.

Nesib je naravno ubijen od egzekutora koji su napajani idejom “velike Srbije” i “čišćenjem Bosne od Turaka” (kao što je to zločinac Ratko Mladić govorio u kamere, objašnjavajući šta će se desiti u julu 1995 – ii zato zločinca Mladića treba nazvati zločincem, a ne kao što je Tadić sugerirao u Sarajevu), i o tome primjeru treba govoriti.

Ali, Tadić očito politički kalkuliše sa onom Srbijom koja u Ratku Mladiću još vidi (kao što piše na plakatama) “legendu zauvjek”?! I o tome tim ambivalentnim jezikom govori srbijanskoj omladini – umjesto da im otvoreno kaže šta se stvarno dogodilo u Srebrenici.

Nažalost, Srbija još nije dobila svog Willy Brandta, a Boris Tadić mu ne bi ni cipele mogao čistiti! Očito tadić nije Brandt za koga je američki magazinTimes, svojevremeno napisao, da je “praktično dovršio Drugi svjetski rat”, za šta je 1971 dobio Nobelovu nagradu za miir. I Tadić je mogao pomoći da se konačno “završi rat” koji se u Srbiji i njenom susjedstvu “nastavlja drugim sredstvima”.

Mogao je, ali Tadić još nema petlje kleknuti pred memorijalom u Potočarima iako za to ima bar 8372 razloga!

Danas bi Nesib Muhić imao tek 27, ali nikad ih nije dočekao: Spašeni su oni koji za Nesibom mogu iskreno zaplakati, jer čovjek plače bez zadrške za svakim nastradalim djetetom! Nikad Nesib nije dočekao prve ljubavi, nije dočekao da vidi Dan kada će ljudi bez predrasuda govoriti o svojim susjedima koji se zovu drugačiji, kao i oni koji su ga nadživjeli, nažalost nisu dočekali da se Srbija promjeni, i da prestane izjednačavanje žrtava i dželata.

Boris Tadić nemo pojma tko je Nesib Muhić, a o njemu je 11. jula, i ovog ljeta Gospodnjeg 2011, morao srbijanski predsjednik svuda i na svakom mjestu u Beogradu pričati. Da! O Nesibu!

Umjesto toga, Tadić je hladno izgovorio: “Sutra je godišnjica ‘strašnog zločina’ u Srebrenici. To je dan kada posvećujući pažnju i poštovanje nevinim srebreničkim žrtvama mislimo i na sve ostale žrtve, kao što je i drugih dana obljetnica, kada su u pitanju žrtve u Bratuncu, Ovčari i bilo kom drugom mjestu”.

Jedanaestogodišnja žrtva Nesib Muhić ne zaslužuje takvu površnu priču gospodine predsjedniče Srbije!

Upravo, ističući želju Srbije za “pomirenjem za susjedima”, Tadić je kazao da “svi koji su činili zločine moraju biti u zatvoru, kako bi narodi i države biliobeskrivljeni i kako bi građani bivših jugoslovenskih republika mogli da kao ljudi žive zajedno”, prenose agencije. “Obeskrivljenje” je zapravo novi termin, politički dakako, a ne moralni – koga je predsjednik Srbije, evo na mala vrata, na 16. obljetnicu genocida u Srebrenici – žrtvama tog paklenog inferna ponudio. No, do “obeskrivjenja” se radije stiže s klečanjem Willyija Brandta, a ne novim agresivnim narativom, koji ne može proći bez velikih djela.

Nažalost, katarza još ne stanuje u Srbiji.

Prema Tadićevim riječima, “samo se na taj način” (obeskrivljenjem Srbije – op.a.) može stvoriti normalan politički i kulturološki prostor na teritoriji bivše SFRJ. A to odprilike znači – “kultuloroški prostor” u kome će se kroz razna “umjetnička djela” dovršiti započeta kolektivna amnezija. Kad se sva ta (ne)djela dovrše, valjda će se dovršiti projekat u kome će država Bosna i Hercegovina, kako to s pravom konstatuje profesor Nerzuk Čurak iz Sarajeva, ostane “samo obična anti država”.

U međuvremenu, Bosna koja pripada Bosancima bez obzira na etičku ili religijsku pripadnost – ostaje još “na čekanju”!

Još jedan pogrešni balkanski krug

Moglo bi se zato reći, da je — izjednačavanje krivice, guranje žrtvi u zaborav, i riječju, – revizija historije u centru i ove politike iz Beograda čiji je Boris Tadić samo standardni eksponent. To je ta “nova Srbija” i dalje sa doista ogromnim demokratskim potencijalom, ali ne tako velikim – da bi pobjedila kontinuirano najopasniji regionalni nacionalizam iza koga ostaju krvavi tragovi na Balkanu.

Boris Tadić se toj Srbiji očito ne smije suprostaviti i zato stalno relativizira krivicu ubojica djece, onih koji su hladno ubili 11-godišnjeg Nesiba i onih koji su tu djecu pokušali u Bosni braniti na njihoivim rodnim ognjištima.

Što je još tužnije, oni koji Tadića stalno hvale – zbog neke “više politike” – nastavljaju vrijedjati žrtve, zatvarajući taj pogrešan balkanski krug na najgori mogući način. Tadićeve riječi šuplje su i potpuno neangažovane. I opet su došle u sasvim pogrešno vrijeme!

Erol Avdović, Dnevni avaz

Autor 11.7.2011. u 07:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija