BORO KONTIĆ: RADIO JE BIO MOJA VELIKA PRIČA. OD NJE NIJE OSTALO NIŠTA!

tačno.net
Autor 28.3.2016. u 12:39

BORO KONTIĆ: RADIO JE BIO MOJA VELIKA PRIČA. OD NJE NIJE OSTALO NIŠTA!

Čovjek koji je osnovao i vodio Primus, kultnu emisiju osamdesetih, osvojio dvije svjetske nagrade za radiodokumentarac Jazz Time i pokrenuo Omladinski program, prvu oazu slobodnog govora u bh. medijima, objašnjava kako su ovi projekti nastajali i zašto takve energije nema danas

Razgovarali: Amer Džihana i Ozren Kebo

Boro Kontić, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih novinara, rođen je 1955. godine u Nikšiću. Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori i veliki je zagovornik teze da se čovjek karakterno oblikuje do treće godine, pa sebe definira kao “karakternog Crnogorca”.

U Sarajevu je od sedmog razreda osnovne škole. Tu završava Drugu gimnaziju i Pravni fakultet, odakle se otisnuo u novinarstvo: “Taman sam završio drugu godinu, kada se pojavio konkurs na Radiju 202. Čista slučajnost: bilo mi blizu, vidio neke ljude kako čekaju, stao s njima, popričao i, rekoh, što ne bih i ja. Tako sam 1975. prošao test i počeo da radim. Dvije sam godine istovremeno bio na 202 i studirao.”

Od 1979. pa do početka 1992. godine Kontić radi na Drugom programu Radio Sarajeva, opsadu provodi u jedinom radioprogramu, u koji su se stopili svi dotadašnji audiosegmenti Javnog servisa, a od 1995. godine je na čelu sarajevskog Mediacentra.

Njegova radijska karijera protekla je u znaku nekoliko zapaženih projekata. Emisija Primus kultni je medijski sadržaj koji je osamdesetih godina prošlog vijeka odgojio prvu generaciju mladih odmetnutu od socijalističkog modela vaspitanja. Zapaženi su i Kontićevi dokumentarci; jedan od njih ovjenčan je najvažnijim svjetskim priznanjima, a 1987. osmislio je i Omladinski program, kao poslijepodnevni dio Drugog programa radija, možda prvi nagovještaj slobodnog mišljenja u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru: “Imali smo ideja i radili punom snagom. Bili su tu i Primus, i Omladinski program, i dokumentarci… A onda sam 1990. postao urednik cijelog Drugog programa. Ali, u aprilu 1992. godine, pogasili smo sve te programe jer više nije bilo svrhe. Svi su programi prenosili rat. Više nije bio ni Prvi ni Drugi, već taj jedan jedini. Ionako je većina predajnika bila okupirana, ili opljačkana… Uglavnom, moje najveće iskustvo je radijsko.”

Radio je svijet mašte

Kontić je dobitnik dvije velike svjetske nagrade za radio dokumentarac. Prva od njih dobijena je na festivalu u Berlinu, Prix Futura, kasnije je to postala Prix Evropa. “Nagradu sam dobio 1991. godine za emisiju Jazz Time. To je dokumentarac od 37 minuta o dječaku iz Sarajeva koji mijenja ime. Rođen je četvrtog maja 1980. godine u tri sata i dvadeset minuta i otac mu je dao ime Tito. Ja ih srećem deset godina kasnije, kada je to ogroman problem i njemu i familiji. Tuku ga u školi zbog imena. Brzo sam shvatio da to nije samo priča o jednom imenu. Obišao sam Jugoslaviju i snimio desetine priča o tome kako se mijenjaju imena gradova, ruše spomenici, prave satirične predstave o Titu. Odjednom izranja neka nova historija, potpuno drugačija od dotadašnje.”

U dokumentarcu Kontić isprepliće dva plana – dječaka koji je žrtva promijenjenih političkih prilika i države koja se raspada po šavovima: “Bilo je tu svega, od tužnih do duhovitih stvari. Najzanimljivije je bilo u Ljubljani. Postojao je mramorni Titov kip u Skupštini SR Slovenije, dva metra visok, napravljen pedesetih godina. Htio sam da vidim gdje je spomenik završio, a žurim. Tu večer, u Zagrebu Trg Republike postaje Trg Bana Jelačića. Pripremaju svečanost – Tuđman, filharmonija, vatromet – dakle, savršen materijal za moju emisiju. I ja po Ljubljani tumaram u cajtnotu sve dok ne dođem do depoa nekog usamljenog muzeja. Kažem čuvaru šta tražimo, on mi  odgovori da smo na pravom mjestu. Tehničar odmah snima, da ne gubimo vrijeme. Uđemo u neku mračnu prostoriju. Tamo jedno 50 spomenika. Pitam, šta je ovo, kaže, to ti je Franjo Jozef. Onaj Franjo, austrougarski? Kaže, da, ali to je skinuto još 1918., a ovdje imaš sve skinute spomenike na jednom mjestu. Dakle, to je depo u kojem već 150 godina, kako god nešto skinu, oni unesu. Odjednom, u dva minuta čovjek ti ispriča historiju izbačenih spomenika. I jedne države.”

Ipak, radio nije televizija i umjesto da sve te elemente prikaže, novinar ih mora ili prepričati ili dočarati: “Ključ je mikrofon, koji te, hvatajući zvukove i glasove, zapravo situira u prostor kroz koji prolaziš kao i reporter. Radio je medij mašte. U tome je njegova moć i tu je možda najbliži književnosti, mnogo bliže nego ostali mediji. Jer kad čitaš knjigu, pred tobom likovi defiluju, vidiš ih, tako da pred sobom imaš kompletnu priču. E, takav je i dokumentarni radio.”

Ono što je na prvi pogled nedostatak, u rukama pravog majstora brzo postaje prednost. Evo kako je Boro istakao priču o dječaku koji se zvao Tito: “Svi ti razbacani elementi mogu se razviti u kompaktnu cjelinu. Recimo, razgovor u porodici. Prvo govori dječak, ali ga stalno nadopunjuju ili ispravljaju roditelji, pa tako dobiješ savršenu socijalnu sliku familije. Imaš i zvučne efekte koji pojačavaju impresiju, pije se kafa i sve vrijeme čuješ onaj cingl-cangl fildžana, džezve, čaša… Dobar dokumentarni radio je fenomenalan jer bukvalno sve se pred tobom dešava.”

Ali zašto Jazz Time? Teško je to povezati s pričom koju smo čuli, pa od autora tražimo objašnjenje. I evo važne lekcije o tome kako nastaje dobar naslov: “Govorimo o strukturi. U džezu postoji ta tema na koju kasnije idu varijacije. I ovaj dokumentarac ima nešto od toga u svojoj naraciji. Osnovna tema je dječak Tito, a to se onda grana na predstavu koja ismijava Tita u Srbiji, na sklonjeni spomenik u Sloveniji, na trg u Hrvatskoj… I onda, slučajno, u Ljubljani ulazim u knjižaru i prva stvar koja me dočeka je knjiga Istorija džeza. Gledam u knjigu i kažem – to je to. Prvobitna verzija glasila je History of Jazz, a onda smo to pretvorili u Jazz Time.”

Ista priča dobila je još jednu nagradu, Prix Italia. Tako se zove i najstariji radijski festival. Zajedno s Borom nagradu dobija i režiser s BBC-ja, Peter Greenway. “Poslije tri godine, ja u najzajebanijoj situaciji u Sarajevu, više ne znam gdje živim. Ponovo sam dobio Prix Italia (septembar 1993.), ali ovog puta kao dio ekipe Danskog radija. Dokumentarac Snajper. Ja sam uradio kompletan zvučni dokument iz Sarajeva. Nisam mogao otići u Rim na ceremoniju jer nisam dobio dozvolu za izlazak iz grada. To je kraj 1993., najgori period opsade. Srušili su Stari most, nigdje nade, a u Sarajevu neizdrživa zima. Depresija totalna. Nema nikakvih šansi, rat će trajati hiljadu godina. Kad, čitam, čovjek koji je dobio sa mnom nagradu za tu BBC-jevu dramu postavlja u Japanu operu. Po Otelu, ili nekom drugom Shakespeareovom komadu; grandiozan događaj. Tek me to potopilo: gdje je sad on, a gdje sam ja.”

Ali, ne dozvoljavamo našem sagovorniku da preskoči priču o dodjeli nagrade u Italiji: “Radio-televizija već se raspada. Sve manje ljudi plaća pretplatu. Mislim da je u Bosni i Hercegovini tada registrovano 700.000 domaćinstava koja imaju RTV prijemnik, a samo 500.000 njih je plaćalo. Pretplata je bila oko 10 dolara, odnosno 15 njemačkih maraka. RTV prihod bio je oko pet miliona dolara mjesečno, plus reklame. Ni tada zapadna Hercegovina nije učestvovala. Recimo, u Grudama su pretplatu plaćali možda samo šef SSRN-a i predsjednik općine. Niko drugi. Dakle, nema se više novca i ja nisam išao u Berlin na dodjelu one prve nagrade. Ali, poslali su Branka Brđanina, koji je tamo nešto drugo radio, i on je, zapravo, primio nagradu. Kad je došao ovaj festival u Italiji, kažem im da stvarno moram ići, red je, kad već nisam bio u Njemačkoj. Odgovore mi, nema šanse, mi para nemamo. Taj festival traje dvanaest-trinaest dana. Kad, u petak zovu iz Italije, kažu: vaša emisija dobila prvu nagradu. I onda ovi s radija spašavaju obraz i hitno organizuju neku kompenzaciju. Trebalo je samo kupiti aviokarte Beograd-Rim, sve ostalo pokriveno. Putovali smo tehničar Sulejman Jugo i ja. I prvi koje tamo srećemo su trojica s televizije, koji su već dvanaesti dan na festivalu. Prate svoje emisije, odmaraju, uživaju. A novca za Sulejmana i mene nije bilo, jer je radio bio nevažan medij u poređenju s televizijom.”

Ništa neobično, čim se pojavila, televizija je preuzela primat od radija. Kontić kaže, svi su hvalili radio, ali ih je samo televizija zanimala. I ima zanimljivu priču o tom odnosu. “Poslalo nas u Konjic, na sjednicu SSRN-a. Mi im predočimo sve šta smo radili u protekloj godini, šta planiramo u narednoj, baš se dobro pripremili. Spreman sam za sva moguća pitanja, a svi se javili za diskusiju. I čekam komentare, primjedbe, prijedloge. Ali baš svi počnu ovako: ‘Radio je meni odličan, i žena mi isto govori, i djeca takođe, nego bih ja da nešto kažem o televiziji…’ I tako do deset naveče. Gledam, prije godinu dana, Hrvatska televizija prenosi raspravu u Saboru. I opet isto, ustane tamo neki baja i kaže: ‘Radio je super, ali ja bih o televiziji.’ Ništa se promijenilo nije.”

Pitamo Kontića ko su mu bili uzori. Odgovara da je od mnogih učio, ali izdvaja hrvatskog autora Zvonimira Bajsića i Nijemca Petera Leonharda Brauna, čovjeka koji je napravio berlinski festival Prix Futura. “On je početkom sedamdesetih napravio dokumentarac Zvona Evrope. Kada sam ga prvi put čuo, nisam mogao sebi doći. To je priča s margine Velikog rata. Vojsci je tokom Prvog svjetskog rata bila potrebna ogromna količina sirovine za topove, za đulad, i oni su u tu svrhu pretapali crkvena zvona. Nepojmljive količine zvona pretopljene su da bi se napravile cijevi. Uvodni dio dokumentarca koji počinje vatrom je fascinantan. Pomislio sam da će zvučnici izgoriti. Tako se učilo: prvo se oduševiš, pa onda proučavaš kako je autor to radio. Bajsićev dokumentarac Praško proljeće smatram nedostignutim uzorom priče o cenzuri i represiji. Interesantno, Radio Zagreb, matična stanica, nije ga emitirala.”

Kad radiš dokumentarac, svijet se iznova stvara

Godine 1987. naš sagovornik doživljava sreću kakva se rijetko ukazivala nepovlaštenim, od sistema neprivilegiranim novinarima. Redakcija ga šalje u Finsku. “A tamo je radio fantastičan. Imaju ljudi vremena, imaju novca, pa rade. Domaćin mi je bio Hahri Huhtamaki. Pustio mi je svoj dokumentarac o Libanu, Children of War (Djeca rata), snimljen u Bejrutu. Tad je tamo bjesnio rat, govorimo o sredini osamdesetih. Prvi put sam vidio šta je zapravo ratni dokumentarac. U jednom trenutku čuješ granatu, ali to nije snimak, to jenew cosmos. To je snimljeno fantastičnim mikrofonom. Kaže, ležao sam u hotelu, na balkonu, i snimao. I sad zamislite kad to snima stereo Nagrom i kad krhne ona granata. To kad je puklo, ja nisam mogao sebi doći od straha. On me naučio dvije stvari. Prvo, pitam ga zašto nije uzeo neku muziku, čak mu predložim nešto što smo mi koristili kao zvučnu zavjesu, a on kaže: ‘Ne, ove stvari kad radiš, muzika mora biti originalna. Svaki put se pravi nova muzika.’ I drugo, kažem mu da mi u Sarajevu imamo čovjeka koji se zvao efekt-men: radiš emisiju i treba ti kovač, odeš u efektoteku i doneseš. A on odgovara: ‘Moraš znati nešto, postoji McDonald’s i postoji domaća kuhinja. Dokumentarac je domaća kuhinja, svaki sastojak mora da bude original. A ako hoćeš drugačije, ima McDonald’s, pa dobiješ ko i svi: istu šniclu, isto parče hljeba, istog kovača.’ Tad sam shvatio najvažniju stvar: kad radiš dokumentarac, svijet se iznova stvara. I sve mora za tu priliku da bude napravljeno.”

Šest godina, iz subote u subotu, Kontić je organizirao, osmišljavao i vodio Primus. Generacije mladih uz ovaj su program sticale prva neoficijelna saznanja o filmu, muzici, sportu, stripu… “Nismo znali za slobodan vikend. Najviše smo tih godina stradali Dževdet Tuzlić i ja. Radio je napravio Drugi program a da zapravo nije imao ljudi. Nismo imali nikakvih organizatora. Svakog gosta  sam ja smislio, pozvao, dočekao, sproveo… U emisiji sam uvijek bio u goloj vodi. Ne možeš se koncentrisati, uvijek metež, frka…”

A da li bi danas mogao ponoviti taj poduhvat i još jednom napraviti Primus? “Da bi čovjek nešto radio uspješno, mora biti pomalo i naivan. Da vjeruje u neke stvari u koje oni koji znaju ne vjeruju. Čovjek u ovim godinama, osim što nema onu snagu, nema više ni tu naivnost. Moraš da imaš neku vrstu romantike, čak i neku vrstu tuposti da se izboriš za takve stvari. Ja se danas uopšte ne bih borio. Mora ti ono klatno koje te vuče biti bliže entuzijazmu nego cinizmu. Znači, za mene, to je danas nemoguće. Svaki period života ima nešto svoje. Više volim čitati knjigu, ili otići u kafanu, na utakmicu, nego ginuti za neku tamo emisiju. To može samo mlad čovjek koji je ili željan dokazivanja ili gori da nešto napravi.”

Ove godine Mediacentar obilježava 150 godina od štampanja prve bosanske novine u prvoj bosanskoj štampariji. Gdje danas, vijek i po nakon Bosanskog vjestnika, zatičemo novinarstvo? “Probat ću to ovako da objasnim: Televizija Zagreb nastala je 15 godina prije sarajevske; radio čak 20 godina ranije. U našoj profesiji, decenija i po zaista mnogo znači. Ali i ovdje se ozbiljno radilo, mnogo ulagalo, pa ih mi polako, krajem osamdesetih, sustižemo. Možete li zamisliti koliko je truda i odricanja uloženo da bi se eliminisao taj zaostatak? I onda dođe rat, politička kontrola, sve se razvali, i šta imamo danas – možda i dvije decenije zaostatka za HRT-om. Sad će to biti mnogo teže stići. Pogledajte Federalnu televiziju: stalno repriziraju stare emisije. Oni mogu da podnesu dnevnik, jednu do dvije političke emisije sedmično i gotovo. Ne razmišljaju o serijalu, filmu… Mi smo dramatično posustali u ovih zadnjih 25 godina, u svemu. Onda si imao samo dvije dnevne novine. Danas ih je deset, ali mislim da tiraž svih deset nije veći od tiraža prijeratnih Oslobođenja iVečernjih novina.”

Najbolje godine našeg novinarstva

Zanimljivo pitanje: kada je bilo najbolje novinarstvo u nas? Još zanimljiviji odgovor: “Od otkrivanja afere “Agrokomerc”, znači negdje od septembra 1987., pa do početka devedesetih. To je bio zlatni period. Kao što vidimo, radi se o međuprostoru; stisak partije je popustio, a novih kontrolnih snaga još nema na vidiku. One će doći s prvim izborima i pobjedom nacionalnih stranaka.”

A danas? Šta je ostalo od silne opsjednutosti radijom? “Radio skoro da ne slušam. Samo kad idem na duži put, u autu. I onda se svađam s voditeljima, prepravljam špice, sav se oznojim dok dođem tamo gdje sam pošao. Kad sam odlazio s radija 1994. godine, vidio sam da stiže ekipa koja će da uradi isto što su i komunisti uradili 1945: da uvede svoj red, kao da svijet i novinarstvo počinju s njima. Za razliku od dokumentarca gdje se svijet uvijek iznova stvara, radio se može samo nadograđivati. Možda i zato danas pratim druge stvari. Pratim strahovito mnogo medija. Jutro počinjem otvarajući BBC, a onda sve ove beogradske, zagrebačke i sarajevske portale. Nisam na Facebooku, preferiram Twitter i Linkedin. Dotle je došlo da mi je žena zabranila da mobitel unosim u spavaću sobu. To je ovisnost. Tome nema kraja.”

Završno pitanje: šta je danas dobro novinarstvo? “Ja sam pristalica faktografskog novinarstva. To je ono što u teoriji zovemo anglosaksonskim novinarstvom. Mediteranski tip, to je advocacy, zagovaračko novinarstvo. Nije samo da kod nas dominira komentar. Manje činjenica, a puno mišljenja, mnogi to vole. Ja ne volim komentar kao formu. Koga zanima šta ja mislim? Ako sam nešto vidio, nečemu prisustvovao, ako imam činjenice, onda to znam, o tome volim pisati. Za mene je, dakle, najbolje novinarstvo činjenica i dokumenata. Što manje mišljenja, što manje komentarisanja.”

tačno.net
Autor 28.3.2016. u 12:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija