BOSANCI PRED SUDOM: DOBRO DOŠLI U KLUB SEJDIĆ-FINCI

tačno.net
Autor 21.6.2016. u 12:12

BOSANCI PRED SUDOM: DOBRO DOŠLI U KLUB SEJDIĆ-FINCI

Građani Bosne i Hercegovine ustavno su diskriminirani. Slučajevi Derve Sejdića, Jakoba Fincija, Ilijaza Pilava i Azre Zornić nisu pomogli da se ta diskriminacija ukloni

Piše: Aleksandar Brezar, analiziraj.ba

Jedna od glavnih vijesti prošle sedmice, i to s pravom, bila je dobijeni spor Ilijaza Pilava protiv BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Hirurg iz Srebrenice podnio je žalbu jer kao stanovnik Republike Srpske nije imao pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Centralna izborna komisija odbila je njegovu prijavu u dva navrata, 2006. i 2010., te je nakon devetogodišnje borbe za svoje građansko pravo Ilijaz Pilav ipak devetog juna dobio bitnu pobjedu za građane i građanke naše zemlje.

Nije potrebno mnogo pameti da se uvidi sva diskriminatornost našeg Izbornog zakona: Bošnjake, logikom istog, tako mogu predstavljati samo oni koji su na teritoriji Federacije BiH. To, osim što iz izbornog procesa eliminira jedan dio tog naroda i legimitizira RS kao prostor u kojem Bošnjaci ne mogu u potpunosti učestvovati u političkom životu, dalje propagira politiku prema ovom narodu nastalu još u ratu, ali također insinuira da je prirodno stanište Bošnjaka samo i jedino FBiH.

Podobna i neprirodna teritorija

Nisu samo Bošnjaci pogođeni ovim odredbama: isto se odnosi i na Srbe iz FBiH i Hrvate iz RS-a. Dakle, poenta Izbornog zakona je da, umjesto da omogući da konstitutivne narode predstavljaju najbolji kandidati i kandidatkinje, ograniči predstavnike i predstavnice samo na one koji žive na teritoriji na kojoj je njihov narod u većini, ili – ciničnije rečeno – u okviru svog tora. Problematičnost tako nakaradno koncipiranog, limitirajućeg zakona slučajem Pilav konačno je potpuno ogoljena.

Pored samog razrješenja slučaja Pilav, ova vijest je, barem pukim spominjanjem, u razgovor vratila i ranija dva slučaja: Sejdić-Finci i slučaj Azre Zornić. Tužba Derve Sejdića i Jakoba Fincija je pritom daleko poznatija: Sejdić i Finci su kao državljani BiH i predstavnici nacionalnih manjina podnijeli tužbu u avgustu 2006. pred sudom u Strasbourgu radi nemogućnosti kandidovanja za Parlamentarnu skupštinu i Predsjedništvo BiH. Istu tužbu su i dobili u decembru 2009. – dakle, prije šest i po godina – a ona ni dan-danas nije sprovedena. Ipak, činjenica je da je usljed visokog profila ovog slučaja, kao prvog te vrste u BiH, i medijske pažnje koja je uslijedila nakon presude, kovanica “Sejdić-Finci” ušla u svakodnevni govor – do te mjere da su izmišljeni i vrlo loši vicevi, što samo svjedoči o teškoj političkoj perverziji u kojoj živimo.

Ipak, od slučaja Sejdić-Finci daleko je interesantniji slučaj Azre Zornić. Ona je podnijela žalbu Evropskom sudu za ljudska prava kao građanka koja se, ako se nacionalno ne izjasni, tj. ako se odluči izjasniti kao Bosanka i Hercegovka, ne može kandidirati za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te je istu tužbu dobila u julu 2014. godine. I tu dolazimo do ključnog problema i razlike u slučajevima Sejdić-Finci, Pilav i Zornić: iako sva tri itekako ukazuju na diskriminatornost našeg Ustava, samo slučaj Zornić dovodi u pitanje konstitutivnost etnonacionalnih grupa u potpunosti. Slučaj Pilav, koji je itekako važan, ipak omogućuje prava samo onim konstitutivnim. Sejdić-Finci se opet obraća konstitutivnima na nivou manjina, nastavljajući isti politički proces u kojem etnicitet kao supranacionalna kategorija – Srba kao naroda koji postoji u BiH i Srbiji, Hrvata kao naroda koji postoji u BiH i Hrvatskoj i Bošnjaka koje je u međuvremenu prigrlila neootomanska politika Turske, pa se prema istima odnosi kao prema mlađoj braći – ima sva politička i društvena prava i privilegije koje su u drugim državama rezervisane za osobe samo te nacionalnosti. Paradoks u kojem živimo, a u kojem su Bosanci i Hercegovci, kao nacija koja bi trebala definisati i biti definisana Bosnom i Hercegovinom kao jedinstvenom državom, ne samo de facto manjina već i građani drugog reda, jedino je u potpunosti raskrinkao slučaj Azre Zornić.

Kako do suštinskih promjena

Zato je indikativna bitno manja zastupljenost slučaja Zornić u medijima i javnosti od slučaja Sejdić-Finci, ali i slučaja Pilav, te se čini da se mediji prema njemu odnose kao prema fusnoti. Ili, u tekstu Glasa Srpske od 10. juna, kao prema članu kluba “Sejdić i Finci”. Ovaj članak, “Hirurg iz Srebrenice u klubu Sejdić i Finci”, prepun je detalja u kojima se očitava nezainteresovanost za slučaj Zornić: od samog naslova, do izjave zamjenice predsjedavajućeg Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma Parlamenta BiHAleksandre Pandurević, koja je uspjela spomenuti da je presuda u slučaju Pilav kompatibilna sa odlukom u slučaju Sejdić-Finci, ali i potpuno izignorisati postojanje slučaja Zornić. Donekle jednak tretman u odnosu na ostale, slučaj Zornić dobio je samo u članku na portalu N1 od osmog juna, naslova “Istražujemo: Zašto BiH ne sprovodi odluke Evropskog suda”, gdje je ipak samo kontekstualiziran zajedno sa ostala dva slučaja. Međutim, u ovom članku se kroz izjavu profesora Zarija Seizovića ipak provuklo jedno ključno pitanje – odnosa političkih elita prema građanima BiH.

Slučaj Zornić je, s obzirom da se odnosi na sve građane, nezavisno od njihove pripadnosti drugim, a posebno etnonacionalnim grupama, jedini koji zahtijeva suštinske promjene, ali se od odluke Evropskog suda za ljudska prava uporno gura pod tepih, jer bi zahtijevao temeljit pristup reviziji Ustava koji je, kao aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma, praktično nedodirljiv. Međutim, nije u pitanju samo problematičnost otvaranja Pandorine kutije zvane revizija Ustava BiH. Tu govorimo i o nedostatku volje etnonacionalnih skupina na vlasti da se promjenom Ustava stvori mogućnost da se dio moći prenese na nekog drugog, a pogotovo ne na jedinu istinski nacionalnu skupinu koja bi mogla ugroziti njihovu apsolutnu vladavinu. Kako je rekla sama Azra Zornić u Dnevniku 3 FTV-a od 9. juna: “Zasmetalo me je da me svrstavaju u tri tora. Moram se tako izraziti, uz dužno poštovanje svih onih građana BiH koji osjećaju svoju pripadnost u jednom od ova tri etnosa, ali na svaki način se pokušava država podijeliti na tri dijela, i svo stanovništvo.” Jedini način da se to izbjegne je da se omogući svim građanima i građankama da biraju. Ali i da budu birani. I uđu u političke strukture koje će takvo dalje djelovanje spriječiti, jer je očito da je jedino Bosancima i Hercegovcima BiH primarni interes. Zato je indikativno da je odlaganje ovih odluka, a posebno odluke Zornić, redovno dolazilo od etnonacionalnih stranaka na vlasti.

Pilavljeva pobjeda pred sudom jeste, kako je i sam rekao, u neku ruku “pobjeda svih obespravljenih”. Međutim, bez obzira na sličnosti sve tri tužbe, postoje bitne razlike među njima. One očito ukazuju na sistemsku neravnopravnost naših građana i građanki. Čak u neku ruku dovode u pitanje i samu legitimnost vlasti koja nas predstavlja – jer kako nas mogu predstavljati oni koji pokazuju toliku neodgovornost prema građanima i kojima je u interesu samo održavanje statusa quo? Iako je očito da za ova pitanja hrabrosti u medijima praktično nije bilo u slučaju Zornić, za nadati se da će medijski tretman slučaja Pilav ipak potaknuti na preispitivanje naših zajedničkih prioriteta, pogotovo u ovoj, izbornoj godini.

tačno.net
Autor 21.6.2016. u 12:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija