Bosanski meHki feminizam

tačno.net
Autor 5.2.2016. u 10:42

Bosanski meHki feminizam

MeHki feminizam nikada nije, niti će djelovati kao osuda etnopatrijarhalne stvarnosti i to zato što su njegove zagovornice već davno napravile deal sa patrijarhalnim đavolom, godinama dopuštaju da se obnovi patrijarhalna kultura u svom punom sjaju što degradira sva prava koje su žene imale u „režimu“. Kako je u jednom svom eseju Dubravka Ugrešić naglasila da žene u bivšoj Jugoslaviji nisu imale prave ciljeve feminističke borbe, odnosno nisu se morale boriti za pravo glasa, za jednake plaće, za pravo na rad, za legaliziranje abortusa, sve je to bilo već zakonski utemeljeno.

Piše: Edisa Gazetić

Više ne treba trošiti riječi o tome šta feminizam jeste, a šta nije, ali čini se da u kulturama kakva je bosanskohercegovačka stalno treba ponavljati šta feminizam nikako ne može biti. Zapravo danas svako može u jednom danu biti model tranzicijske feministkinje, pa tako ujutro „snažno“ zagovara prava žena, oko podne u bosanskom kultnom mjestu kafani/kafiću započinje svoje užasavanje spram pozicije etnija kojem pripada, opet snažno podupire etnonacionalističku podjelu u svakom pogledu, usput kada (slučajno) ode na posao savjetuje studente da se obavezno izjasne na popisu u skladu sa etnonacionalističkim projektima, pred večer učestvujue i kvazidijalogu o ženskom pismu (koje smo valjda i u bh kritičkoj misli prevazišli), a onda pred spavanje na svom facabook profilu postira, (otkrivajući opsurkno znanje iz sintakse), da  feministkinje (valjda one prvog tipa) zapravo mrze žene, zavide drugim uspješnim ženama, ne podnose izuzetno lijepe žene itd. Ne mora da znači da sve tranzicijske feministkinje misle ovako, ovo je samo jedan primjer iz naše svakodnevne mahalsko – akademske prakse. U suštini takav je bosanski feminizam, „doktrina“ koja je osuđena na pojedinačne reakcije nekoliko nevladnih organizacija ili raritetni entuzijazam pojedinaca/ki. Takav koncept podržavaju mnoge znastvenice, kritičarke, spisateljice, profesorice itd., koje uglavnom svoju šutnju spram stanja u BiH pravdaju nekom famoznom neutralnošću i nezamijeranjem. Biti feministikinja zapravo bi značilo snažno osuditi svaku repatrijarhalizaciju društva, svaku konzervativnu politiku koja unazađuje i rodnu i svaku drugu ravnopravnost, svaku seksitičku izjavu političkih subjekata, a naša stvarnost vrvi od šovinizma, seksizma, mizoginije, homofobije, ksenofobije itd.

Institucije koje bi trebale biti uzor za kritiku i borbu protiv zagađivanja javnog prostora jezikom mržnje prema drugačijem su Gender centri oba entiteta i Agencija za ravnopravnost spolova BiH. (Iako mislim da više smisla ima baviti se rodnom ravnopravnošću jer borba za rodnu jednakost uključuje sve skupine koje izrazito teško postižu vidljivost i osnovna ljudska prava u patrijarhalnim kulturama, ali, očito je cilj da se isključe rodne raznolikosti. Lakše je u bosanskohercegovačkom patrijarhatu boriti se za spolnu zastupljenost muškog i ženskog spola, nego za prava i vidljivost LGBT populacije i zato ta borba nije istinska, nije feministčka u pravom smislu riječi). Iako se navodno bore pritiv diskriminacije i nasilja od gender centāra više od formalnosti ne treba očekivati. Osnovale su ih vlade enititeta i to zato što je to bio uvjet za ulazak BiH u Savjet Evrope, ne zato što je neko osjećao potrebu da se bori za rodnu ravnopravnost i protiv diskriminatorskih praksi.

Umjesto uzora, ovi centri postali su mjesta za sprovođenje i održavanje etnoapatrijarhalnih praksi zato što Gender centri Federacije i Republike Srpske ne reagiraju na svodnevnu mizoginiju, homofobiju, nasilje i najgore što ne reagiraju na stigamtizaciju žrtava. Na njihovoj web stranici nećete naći ni sada, a ni prije da su osudili bludničenje hodže nad maloljetnom djevojčicom u Gluhoj Bukovici, niti pedofilne sklonosti Vladike Kačavende, ni seksualno zlostavljanje maloljetne djevojčice u tuzlanskom domu za nezbrinutu djecu, ni ubojstvo malog Haruna Mujkića u zeničkoj osnovnoj školi, ni ubojstvu Denisa Mrnjavca, nisu ništa rekli/e ni o samoubojstvu Mahira Rakovca (poslije čije smrti je postalo jasnije šta je sve prethodilo smrti ovog dječaka), ni o samoubojstvu Amele Šehović (zaposlenice Zavoda za zapošljavanje TK) poslije čije smrti je postalo jasno da više nije mogla podnijeti mobing, iako je prijavljivala nadležnima, čak je uputila i dopis Skupštini TK. Zašto nikada ništa ne kažu o mobingu nad mnogim ženama, za namještene konkurse, za otpuštanje žene koje ostanu trudne, za fašizaciju društva u kojem poslodavci žele radnu snagu koja ne otvara bolovanja, posebno ne trudnička i porodiljska? Je li tako teško prozvati Premijera Tuzlanskog kantona Begu Gutića koji je na skupštinskom zasijedanju vrijeđao zastupnicu DF stranke? Je li ikada bilo teško reagirati na Dodikov vulgarizam i bahatost? Obojica kao da su bili modeli Mariji Todorovoj, odnosno Svetozaru Igovu koji uvodi pojam Homo balcanicus. Je li bilo teško reagirati na Novalićeve izjave da previše trošimo na nepotrebne stvari, dok se Predsjednik Vlade F BiH uopće nije ni osvrnuo na potrošnju vladā, parlamenatā u BiH? Zar ne bi neko od odgovornih iz Gender centra ili Agencije mogao reagirati na model žene poput Sebije Izetbegović? Znači li to da nam institucije za ravnopravnost poručuju da nemaju ništa protiv modela žene koja u životu dobije sve samo zato što je nečija žena? Gender centrima izgleda nije problematično da žena svoju karijeru ostvaruje preko udaje, preko sponzora, ljubavnika. Mnoge žene ne žele nikakvog sponzora, niti ikakvu sličnu „pomoć“, mnoge znaju da su same sposobne izboriti se za svoje mjesto u društvu i to i čine. Zato su i web stranice ovih institucija više formalno uređene, i zato nemamo nikakav uvid u cv onih koji vode ove organizacije, ne znate njihov znanstveni background i jesu li uopće kvalificirane/i za rad u ovim institucijama. Sve što postoji su imena predsjednica Ana Vuković (Gender centar Federacije BiH), Mirjana Živković (gender centar Republike Srpske), a predsjednica Agencije za ravnopravnost spolova(!) Samra Filipović – Hadžiabdić. Čak je toliko apsurdno da na stranici Parlamentarne Skupštine BiH na kojoj su imena članova i članica Komisije za ravnopravnost spolova i Komisije za ostvarivanje spolne jednakosti niti jedna žena nije zamjenica, već zamjenik! Ko je iole rodno osjetljiv u tim komisijama valjda bi reagirao/la na muškocentričnost pozicija.

MeHki feminizam nikada nije niti će ikada pokazati zube, u smislu da postane glavni korektiv šovinističkih praksi, na taj feminizam se niko ne može osloniti, osim etnoacionalista jer znaju da ih takav feminizam štiti u svemu. MeHki feminizam nikada nije, niti će djelovati kao osuda etnopatrijarhalne stvarnosti i to zato što su njegove zagovornice već davno napravile deal sa patrijarhalnim đavolom, godinama dopuštaju da se obnovi patrijarhalna kultura u svom punom sjaju što degradira sva prava koje su žene imale u „režimu“. Kako je u jednom svom eseju Dubravka Ugrešić naglasila da žene u bivšoj Jugoslaviji nisu imale prave ciljeve feminističke borbe, odnosno nisu se morale boriti za pravo glasa, za jednake plaće, za pravo na rad, za legaliziranje abortusa, sve je to bilo već zakonski utemeljeno. Jedino što im je nedostajalo je veći izbor tampona, uložaka i krzna, ali i sloboda da posjećuju bogomolje i gledaju demokratske televizije. Sada širom bivše Jugoslavije pravoslavke, katolkinje, muslimanke i sve druge mogu ruku pod ruku sa svojim muževima posjećivati bogomolje, moliti se bogu kojem žele, javno izražavati svoja vjerska prava, pisati o vjeri i za vjeru, izajašnjavti se kao pripadnice etnija, ali i kupovati razne vrste tampona, uložaka, krzna, sve to mogu u demokratiji. Ta transformacija od less uložaka i krzna do full religion package je potpuno uspjela. Jesu li sretnije sad, samo one znaju.

Uskoro će se tranzicijske feministkinje okupit za vrijeme obilježavanja 8. marta na raznim kvazidijaloškim emisijama i govoriti o „pravima“ žena, čestitat će praznik jedne drugima i poručiti muškarcima da paze na „svoje“ žene. Neke od tih feministkinja dolaze dobro zamazanih modrica na posao i zaista o sebi misle da su utemeljiteljice bosanskog feminizma. Kakve utemeljiteljice, takav i feminizam. Te večeri ženski kolektivi proslave pravo da mogu jednom godišnje slavit svoj dan. A sutra će se neka od njih slučajno „okliznuti u kupatilu“, tek da zna da nije svaki dan 8. mart. Unatoč tome, većina njih ima divnog i uspješnog muža, prema kojem se okreću kao suncokreti i podržavaju sve što ON radi. U tranziciji je najvažnije očuvati javni image udate, sretne, žene-majke-kraljice, nije bitno šta se krije ispod slojeva ušminkanog života. Zato i ne čudi što se niti jedna supruga ratnog zločinca, kriminalca, tajkuna nikada nije oglasila da ga makar u tom njegovom zločinu ne podržava.

tačno.net
Autor 5.2.2016. u 10:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija