Bosna i Hercegovina na tromeđi između rata, kriminala i mira

Doc.dr. Sandi Dizdarević
Autor 14.10.2021. u 17:43

Izdvajamo

  • Danas, poslije 26 godina oni ponovo žele rat, bijedu, ubijene, silovane, logore, zatvore, mučenja, strijeljanja, gladne i siromašne. Oni ponovo žele devastirati ono što nisu uspjeli u prethodnom. Zašto? Odgovor je jednostavan. Da bi sačuvali sebe od institucija poput zatvora, i da bi osigurali ono što je samo njihovo, a nastalo na temelju našeg, njihovo bogatstvo. Oni žele prikriti nekompetentnost i nesposobnost svojih najmilijih, i najbližih suradnika. Sve to rade na jedan perfidan, već uhodan i prepoznatljiv način, pod izgovorom nezadovoljstva pojedinih odluka, komada papira, istovremeno primajući enormna primanja ostvarena plaćanjem poreza od strane poreskih obveznika. Ponovno kriminal, jer i nečinjenje odnosno propuštanje činjenja svojih obaveza je kriminal. Jedno od najjednostavnijih načina za legalizaciju enormnog bogatstva jeste upravo rat. Uništavaju se u ratu namjerno ili slučajno dokumenti, arhive, zapisi, sve ono što je u ovom dosta krhkom ali mirnom vremenu ostavilo trag nesposobnosti, nekompetentnosti i u krajnjem ishodu ozbiljnog kriminala. Svatko od nas ima svoj dio odgovornosti, ćutati i nijemo promatrati te pristati na već viđeno zarad njihovih patoloških ideja, ili pričati i djelovati zarad naše djece i njihove budućnosti.

Povezani članci

Bosna i Hercegovina na tromeđi između rata, kriminala i mira

 

„Oni, ni njihovi najmiliji neće ratovati već će biti stratezi,
a naša djeca i mi postat ćemo mete i oruđe za ubijanje. Smrt nije samo fizičko i
biološko prestajanje važnih funkcija tijela, već smrt nastupa kada duša i intelekt
čovjeka dosegne razinu gubitka slobode“.

Bosna i Hercegovina država ljepote, multikulturalnosti, bogatstva prirode. Država čiji okviri su satkani od unutrašnjih političara čije temeljne rečenice u dnevno političkoj štampi obilježene su: ratom, sankcijama, respiratorima, krivičnim postupcima, nacionalnim politikama, secesijom, naoružavanjem, teritorijom. Nigdje u takvoj retorici ne vidjeh unazad nekoliko godina firme koje su podržali, sela čije žitelje su zadržali, gradove koji vrve od mladosti, studente koji dolaze iz raznih krajeva, ne vidjeh ni prenatrpane vrtiće, ne vidjeh niti saznah za neki državni fond koji podržava bolesne kojima je pomoć neophodna. Zadnjih nekoliko decenija umjesto jedne istine koja bi se temeljila na činjenicama bilo da se radi o stvarnim, pravnim, znanstvenim ili nekim drugim o ratu, stradanjima na svim stranama, o žrtvama, o zločinima, isti oni nametnuše nam tri istine, njihovu, našu i od onih tamo. Negiramo mi njihove, oni naše i od onih trećih, i tako tri decenije pronađosmo jedinstvenu matricu opstanka. Naravno, ne govorim o opstanku naroda, nacije, već njih, onih i ovih mojih, zapravo što bi moj jedan prijatelj kazao: „sad će ovi moji, pa će biti bolje“. Svijest o nečem boljem, poput života i rada, obitelji, nekretnina spoznajemo upravo kroz četiri pravca:

  • prema sebi-govoreći sami sebi da ne želimo više trpjeti niti slušati takve nebuloze i patološku verbalnu mržnju,
  • prema drugima-govoreći u sebi, onako tiho da ih ne mrzimo, odnosno da smo ljudi ali ne smijemo to priznati na glas jer ćemo izgubiti posao, degradirat će nas, omalovažavati, namjestiti,
  • u vremenu-u kojem živimo davno smo postali pasivni i indolentni kao da se ovo ne dešava nama niti našim najmilijim,
  • u prostoru-kao što je BiH, teško se može nešto ostvariti bez političke podrške, da baš onih naših.

Puno pametniji, čije spoznaje koristimo i danas ukazali su nam na dva načina reakcije: bjekstvom i napadom/obranom. Često se mnogi znanstvenici u ovoj zemlji zapitaju zašto nema reakcija u vidu buntova, napada i obrane časti, morala, etike? Jedino logičan odgovor pronalazim u propagandi i strahu. Ne mogu se mladi, intelektualci, niti obični građani okupiti i napasti, jer se već trideset godina brane, od naših, vaših i njihovih. Brane se od informacija, brane se kako bi preživjeli, opstali, školovali svoju djecu. Završavaju narodska djeca školu, fakultete ali problemi nastaju nakon toga. Nude im se poslovi koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka, dok njihova djeca godinama upravljaju državnim firmama, fondovima, privatnim biznisima. Nije sporno raditi poslove izvan struke, barem tako ukazuje velika većina mojih studenata, moje djece, već je problem što takvi poslovi vrijeđaju dostojanstvo njihovih roditelja koji su odvajali od svojih usta da bi školovali svoju djecu za bolje. I opet naša djeca su bolja od njihove. Naša ne vode firme, niti imaju privatne biznise, pa kvalitet rukovođenja njihove djece za posljedicu ima samo nekoliko ustaljenih riječi koje izlaze iz usta njihovih očeva, tj. naših, njihovih i vaših: rat, secesija, diskriminacija, ovo je naše, ne može tako!

Protekli, nesretni rat odnio je živote prema podacima pojedinih znanstvenih istraživanja oko 200 000 stanovnika. Daleko veći broj morao je napustiti svoja ognjišta i nastaniti se na njihovoj, mojoj, i teritoriji onih trećih. Bilo je i onih pametnijih koji su na vrijeme prepoznali destrukciju ljudske patologije i potražili spas u nekoj dalekoj zemlji. Taman kada nas ubijediše da tako treba, da nam ekonomija raste, da su poduzeli set mjera i radnji kako bi popravili demografsku sliku, otpočeše hibridne operacije. Novi termin koji objašnjava stare metode već uhodanih drugara. Jedni ukazuju na novitete u pravljenju vojnih vozila čija ubojita moć oružja je neprikosnovena. Drugu pak, pokazuju snagu i izdržljivost te novitete u nabavljanju oružja koje može uništiti baš ova vojna vozila čija oružja su neprikosnovena. Treći šute i povremeno ukažu da posjeduju jaku policiju, ali i vrlo moćnu namjensku industriju. U jednu ruku, nije to ni loše. I u tim industrijama, i na tom vozilu, kao i prilikom vježbanja moraju raditi ljudi, vojnici. S druge strane javlja se problem da upravo oni koji donose odluke o uporabi svih tih ubojitih sredstava ne uradiše ljekarske preglede zadugo. Njihova psihologija je vrlo specifična, ali i jednoobrazna. Ponašaju se identično, iako se deklariraju kao individue, oni zapravo čine jedinstvenu grupu. Na temelju takvog ponašanja evidentno je da su pohađali iste škole, jer njihovo socijalno učenje više je nego odlično. Kako ukazuju, Gutić, Stanić i Kuzmanović (2017; 76) to njihovo ponašanje je zapravo jedinstven proces: „usvajanja obrazaca, mišljenja, stavova, i općenito normi ponašanja pojedinaca radi njegove integracije u skupinu“. Naravno, znanstvenima je puno lakše odrediti ponašanja grupe, jer pojedinac je nerješiva zagonetka koji kao takav postaje matematička enigma, i teško je precizno predvidjeti šta će pojedinac uraditi u datoj situaciji, ali će se moći precizno odrediti šta bi većina u toj situaciji uradila.

Postavlja se jedno logično pitanje: zašto svi ti različiti pojedinci koji u krajnjem ishodu čine našu zajedničku grupu razmišljaju o ratu, propagiraju i pozivaju na rat, pozivaju na daleku prošlost? Odgovor bi možda trebalo potražiti u institutu koji se od 1887. godine izučava kao kriminal i kriminalitet. Naravno, nisu to ratnici, niti zapovjednici, to su logističari koji 30 godina pod okriljem politike, biznisa, i drugih organizacija nastoje u svojim skupim odijelima uništiti i ono malo ljudskog što je ostalo u nama, u vama, i onima. Ne znaju oni šta je rat, jer nikada nisu ratovali, njihova djeca nisu bila gladna, i nisu se nalazila u rovovima, niti su njihove kćerke silovane. I u ratu su se dopisivali i tajnim kanalima radili svoj posao. U znanstvenom opusu postoji više od stotinu definicija šta je to rat. Kao što sam napisao još 2017. godine u svojoj knjizi Uloga svjedoka u dokazivanju krivičnih djela ratnih zločina u BiH (2017; 7), ponovit ću to opet:

  • narodi u BiH to znaju,
  • rat je petnaestogodišnji dječak sa povezom preko očiju ustrijeljen u potiljak,
  • rat je mirna pijaca sa raznobojnim voćem i povrćem koja eksplodira komadajući tijela,
  • rat je mlada djevojka koja gleda kako joj otac odlazi po kruh i vodu, a da ne zna da li će se on vratiti tog dana.

Pored ovih činjenica, definirao sam još davno i njihovu, našu i vašu definiciju rata, odnosno definiciju rata ovih naših pojedinaca koji čine jedinstvenu matematičku grupu:

  • manjak psihološke snage pojedinca indoktrinirana patološkim idejama onih koji se smatraju velikim,
  • muška slabost očitovana kroz pojedinačna, sistemska i masovna silovanja djevojčica, žena i baka,
  • prostor gdje psi rata uzimaju danak svoje hrabrosti,
  • cesta koja dijeli dojučerašnje susjede.

Danas, poslije 26 godina oni ponovo žele rat, bijedu, ubijene, silovane, logore, zatvore, mučenja, strijeljanja, gladne i siromašne. Oni ponovo žele devastirati ono što nisu uspjeli u prethodnom. Zašto? Odgovor je jednostavan. Da bi sačuvali sebe od institucija poput zatvora, i da bi osigurali ono što je samo njihovo, a nastalo na temelju našeg, njihovo bogatstvo. Oni žele prikriti nekompetentnost i nesposobnost svojih najmilijih, i najbližih suradnika. Sve to rade na jedan perfidan, već uhodan i prepoznatljiv način, pod izgovorom nezadovoljstva pojedinih odluka, komada papira, istovremeno primajući enormna primanja ostvarena plaćanjem poreza od strane poreskih obveznika. Ponovno kriminal, jer i nečinjenje odnosno propuštanje činjenja svojih obaveza je kriminal. Jedno od najjednostavnijih načina za legalizaciju enormnog bogatstva jeste upravo rat. Uništavaju se u ratu namjerno ili slučajno dokumenti, arhive, zapisi, sve ono što je u ovom dosta krhkom ali mirnom vremenu ostavilo trag nesposobnosti, nekompetentnosti i u krajnjem ishodu ozbiljnog kriminala. Svatko od nas ima svoj dio odgovornosti, ćutati i nijemo promatrati te pristati na već viđeno zarad njihovih patoloških ideja, ili pričati i djelovati zarad naše djece i njihove budućnosti.

 

Doc.dr. Sandi Dizdarević, Univerzitet modernih znanosti, CKM Mostar, Katedra za pravo i sigurnost, docent na predmetu Kriminalistički intervju i Kriminalistička psihologija

Doc.dr. Sandi Dizdarević
Autor 14.10.2021. u 17:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija