Bosna nikad nije bila ponor bez dna

Izdvajamo

• Pred Bosnom su samo dva politička puta, ali dobro utabana. Zadržati status quo i moliti Stvoritelja da više ne šalje nacionalističke i vjerske mesije veće od Jahorine ili pak, odlučiti se na moderan, građanski ustroj države u kojem je nadnacionalni status dominantan, a izvorni humanizam Bosne koja je znala istrpjeti uljeza i ugostiti stranca bazični set vrijednosti.

Povezani članci

• Promocija monografije “Ruka anđela, slikarski svijet Nadije Fazlić” u Mostaru
• Teofil Pančić: Istraga poturica i vojvođanskih ustaša
• Glupost kao ideologija
• BIDENU NEĆE BITI LAKO
• Vesna Rajnović: Muzej udruženog zločinačkog poduhvata
• Pismo Munire Subašić, majke Srebrenice, H.E. Aung San Suu Kyi povodom progona Rohingya naroda

Foto: StreetArt -Mostar

Bosna treba inzistirati na potpunoj autonomiji kroz novi, građanski intonirani Ustav -, a Daytonski sporazum nije Mojsijev Decathlon, on je politički izrauban dokument kojem niti međunarodni monitoring niti novi pasaži nacionalističkih vjetrova ne mogu pomoći.

Senzibilitet specifične težine koji gajim prema Bosni ne počiva u neobičnim životnim okolnostima da sam rođen u Mostaru, jednako tako mogao sam biti i u Kinshasi, koliko u suptilno isprepletenom mentalitetu odjeka toplog Mediterana i surovosti Centralnog Balkana. I kao što vele starine, svaki vic o Bosni je gruba istina ili notorna laž, ali neprijeporno jest da su u Bosni nastajala i rušila se carstva, a mitovi, legende i ranjene pjesme rojile poput djece što opčinjeno sjede oko vatre slušajući umirujući zvuk pripovjedača.

Osobno sam upoznao Bosnu davno prije Daytonskog sporazuma, dokumenta diktiranog pismom nacionalnog ega i opsesije osvajača. I kao što je svaki Orient Express stoljećima klaparao tračnicama od Pariza do Kaira, tako nema čovjeka u bivšoj Jugoslaviji koji nije upoznao metaforičku ponornicu od Kostajnice preko Une do Sarajeva, zaključno sa Neumom i Pelješcem. U Bosni je oduvijek bilo važno kakve si naravi, a ne da li si i čiji Guzonjin sin. I najvažnije, Bosna nikad nije trpjela nepravdu, možda upravo zato što se kroz stoljeća dovoljno napatila.

Sjećam se, bio sam šesnaestogodišnji panker i uspomene na ribolov i lov na Uni s čičom Milanom, narodnim herojem, davno su izblijedile, kao i slike nadrealnog djetinjstva u Mostaru. Ludo doba, ušli smo u frontalni urbani sukob s divljački raspoloženom Narodnom milicijom gdje sam zapovjednika iste desnim aperkatom „bacio u afan“. Majka me probudila u praskozorje sa spakiranim ruksakom i veli „moraš bježati u Bosnu kod rodbine, rade ti o glavi“. Koliko matero, kukala ti crna Bosna? Koliko treba. Preko neasfaltiranih cesti i živopisnih gudura, Zdravko Mamić još nije prodao prve traperice iz Trsta, došao sam u zaselak gdje je sav društveni život predstavljao dućan i Kulturni dom.

Suseljani su me doslovno došli nagledati se, onjušiti, odmjeriti, a tetka je stalno trčkarala sa češljem, iglom i koncem da popravi na meni što se popraviti može. Ne znam tko se izlajao, ali brzo su saznali i skontali da sam bjegunac pred Narodnom milicijom. I tako su me ignorirali dva dana dok nisu shvatili da sam branio prijatelje i obitelj.

I od tog trenutka, sam Šejtan mi nije mogao ništa. Teta Nada je zauzela svoju stražarsku poziciju na ulazu u selo kačkajući nabode i brzo dojavljivala za svakog stranca, jeo sam u svakoj kući, spavao u posteljama po bijelom svijetu izgubljenih sinova i nema curetka kojeg nisam upoznao. Kad su mi nakon mjesec dana telegramom javili da je konflikt izglađen, cijelo selo me ispratilo na autobus koji je vozio jednom tjedno. Srbi, Hrvati, Muslimani, komunisti i ateisti, zaželjeli su mi dobar put, poklonili neodbijajuće dinare i pitu gibanicu.

Većina nije doživjela Daytonski sporazum, nikada im nije niti trebao.

UBI ME SRAMOTA

Rat u Bosni proživljavao sam s dubokim gnušanjem i prije nego li je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman programatski najavio da su „granice Banovine Hrvatske“ koja je uključivala veći dio Bosne, „prirodni oblik Republike Hrvatske“. Kao ratni reporter bio sam u Bosni dok je predana Posavina, započeli suludi sukobi sa Armijom BiH u Bosni Srebrnoj, a moj Mostar pretvoren u koncentracioni logor. Plakala je u meni svaka Sarajka djevojka, ukazivala se nesretna lica iz djetinjstva, znao sam da je nešto duboko pogrešno u tom ratu, iako sam vidio Aliju Izetbegovića i Franju Tuđmana kako 1995. godine potpisuju Splitski sporazum „o nenapadanju i vojnoj suradnji“.

Za krvavi belaj što je uslijedio, ubi me sramota. Bosna nikad nije bila ponor bez dna.

Sve ostalo što se desilo bio je forsirani slijed događaja, a kad je diplomacija Billa Clintona „izboksala“ Daytonski sporazum unatoč činjenici da ga potpisuju notorni ratni zločinci, vodio sam seriju polemika sa sljedbenicima teorije o „konstitutivnosti naroda“ i zlogukog proročanstva da je „kršenje slova Daytonskog sporazuma izravan put u novi rat“. I onda i danas tvrdim isto: Bosnu čine Bosanci koji su jedini konstitutivni narod, a moderna, bosanska građanska država jedini izlaz iz nacionalnih ralja dva dominantna geopolitička igrača u lokalnim okvirima, Hrvata i Srba.

Nisam ja smislio definiciju Bosne i Balkana kao „mekanog dijela trbuha Europe“ nego Winston Churchill.

I što od tog lažnog parafa radimo s Bosnom skupa s braćom Srbima već dvadeset godina? Razjebavamo je uzduž i poprijeko u tolikoj mjeri da je Europska unija uslijed nespremnosti za rješavanje tako delikatne teme, uvalila Bosni međunarodni monitoring do iznemoglosti koji graniči s patološki obojenim nepovjerenjem.

Ubili su par kraljeva, murat paša i samog hasburškog cara, skršili Hitleru zube u dvije ofenzive, ne želimo taj olovni uteg oko nogu. Pa sad imaju Dragana Čovića i Milorada Dodika u tihom savezu s ciljem cjelovitog rastroja svake ideje jedinstvene, urbane BiH.

Mashalla.

BOSNA JE KRIVA JER JE BOSNA

Naravno, europski namjesnik Valentin Inzko nikako nije najgore što se moglo dogoditi Bosni. Korumpirana politička loza Izetbegovića dostojan je partner službenim politikama Zagreba i Beograda, imajući na umu da je hrvatsko vanjskopolitIčko stajalište prema BiH daleko licemjernije od beogradske diktature Aleksandra Vučića. Srbi su jasno odredili svoj vanjskopolitički cilj koji im je pretili lunatik od Donalda Trumpa posredno odobrio: kompenzirati teritorijalne i populacijske gubitke u Hrvatskoj i na Kosovu pripojenjem Republike Srpske „majci otadžbini“. Kad već ne mogu izbiti na more, barem da zakorače preko Drine.

Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, „žrtva komunističkog terora“ od kojeg je dobio stipendiju za cjelokupno školovanje, tvrdi kako je Hrvatskoj u interesu „stabilna BiH na putu prema euroatlantskim integracijama“, iako nije navodno zadovoljan napretkom. Matere mi ako tom čovjeku ne treba par puta oprati usta sapunom zbog izgovorenih laži. Hrvatski Ustav – Tuđmanov ustupak radikalnoj emigraciji koja ga je uzdigla na vlast – izravno nalaže izvršnoj vlasti da skrbi o interesima dijaspore. No, među ostalim, zahvaljujući i saborski usvojenim Deklaracijama o stanju hrvatske dijaspore u BIH, dakle, općim konsenzusom, sva pomoć hrvatskom brižnom iseljeništvu svela se na par počasnih konzula i obilatom financijskom i političkom podrškom bosanskom HDZ-u u teritorijalno mu pripadajućim izbornim kantonima. Vladajući HDZ, osim što je utukao na milijarde kuna proračunskih sredstava u vidu „obnove sakralnih objekata, nacionalnog identiteta i poboljšanja položaja Hrvata u BiH“, sve vrijeme vodi šporku politiku koja se slobodno može nazvati intervencionizmom. Jesu li Hrvati prema važećem izbornom zakonu izglasali Željka Komšića, pustimo trenutno njegove političke grijehe na miru, ili nisu? Zašto ga se kao legitimnog predstavnika Hrvata u BiH, u Zagrebu na svim mjerodavnim razinama doživljava kao personu non grata?

Jednostavno, nije iz HDZ-a, a ne dijeli niti njihovu viziju Bosne kao geografski trudne Hrvatske. I nije mi posve jasno, kao niti većini zdravorazumskih bića, za koji klinac moj imamo što raspravljati u hrvatskom Saboru o izbornom zakonu nezavisne i što je najluđe, gotovo dvostruko veće države?

Eto tako; Bosna je kriva jer je Bosna, uvijek nadohvat gramzivih ruku.

FILIPIKE SLUŽBENOG SARAJEVA JOE BIDENU ZABORAVNOG PORIJEKLA

Jedna žlica nikad ne lupa sama u vreći, a u Bosni ih je stalno nekoliko u zveketu. Filipike službenog Sarajeva novoizabranom američkom predsjedniku Joe Bidenu su, u najmanju ruku zaboravnog porijekla, ako ne i neumjesne. Sva čast Amerima što su prekinuli rat u Bosni i snimili 121 hollywoodski blockbuster o toj temi, ali teško je ozbiljnom smatrati državu koja usred prijestolnice pokloni cijeli kvart stranoj obavještajnoj agenciji (CIA). Činjenica da je Amerika opet obratila pažnju na Balkan ne leži samo u nategnutim preporukama predsjednikovih savjetnika, koliko u opasnoj igri sa Rusijom koja u Republici Srpskoj ima logističku bazu o čemu dovoljno svjedoči i najava dolaska u posjet BiH jednog najdugovječnijih ministra vanjskih poslova i čovjeka od Putinovog povjerenja, Sergeja Lavrova. Pseudopredsjednik parazitske RS Milorad Dodik sigurno mu nije olakšao posao prostačkim odnosom prema službenom Sarajevu i EU povjereniku Inzku. Svjestan da mu se bliži kraj političke karijere i vjerojatni kazneni progon zbog svekolike korupcije, Dodik se susreo sa obnovljenom prijetnjom Amerike o „zamrzavanju imovine i međunarodnoj tjeralici“. Dovoljno se glupirao s nama Hrvatima, Čović u najboljoj maniri HDZ-a je brzopotezno izdao zamišljeni savez u kojem je Bosna nacionalistički kavez.

I zašto je službeno Sarajevo oduševljeno smjerom politike Joe Bidena kad joj je prvobitni nacrt zadao Bill Clinton, a konačni obris Barack Obama, to vjerojatno znaju samo u SDA i Izetbegovićevoj mahali. Dodvoravanje Americi najčešće znači političko ropstvo u konačnici. Bosna treba inzistirati na potpunoj autonomiji kroz novi, građanski intonirani Ustav -, a Daytonski sporazum nije Mojsijev Decathlon, on je politički izrauban dokument kojem niti međunarodni monitoring niti novi pasaži nacionalističkih vjetrova ne mogu pomoći.

Pred Bosnom su samo dva politička puta, ali dobro utabana. Zadržati status quo i moliti Stvoritelja da više ne šalje nacionalističke i vjerske mesije veće od Jahorine ili pak, odlučiti se na moderan, građanski ustroj države u kojem je nadnacionalni status dominantan, a izvorni humanizam Bosne koja je znala istrpjeti uljeza i ugostiti stranca bazični set vrijednosti.

I konačno, neka daju Elvisu Dži Kurtoviću da napiše stihove himne, čisto da se lajavcima dokaže da Bosanci nisu mutav narod.­