Božić ima pet godina i zove se Noa

Autor 24.12.2011. u 22:58

Božić ima pet godina i zove se Noa

U nju su gledala dva sjajna, radosna oka, dva vrela čiste dobrote, iščekujući reakciju. Raširila je ruke. Dok ju je njena petogodišnja božićna čarolija mekim, toplim ručicama snažno stiskala uz sebe, posramljeno je onim poklonom brisala suze.

O bože, ne. Još jedan Božić, razmišljala je. Nikada nije bila posebno impresionirana tim blagdanom. Već po obiteljskoj tradiciji, nije poštivala tradicije. Nije padala u euforiju zbog raznoraznih vjerskih, državnih i inih praznika. Prezirala je sve vrste zanošenja, a posebno onih koja se obilježavaju trošenjem cjelokupnog kućnog budžeta, nakon kojeg bi nastupila siječanjska depresija i malodušnost. Svake godine isto, svakog Božića isto.

Šarene umotane laži

A tek pokloni? Te šarene laže umotane u sjajni celofan. Odvratno. Ako joj još netko pokloni “prigodne” zimske rukavice postoji mogućnost da se preventivno odrekne dobrog dijela familije i prijatelja. U ormaru je posjedovala najmanje pet pari takvih rukavica, a da o šarenim šalovima i ne govorimo. Koga ti ljudi pokušavaju zavarati? Zar stvarno misle da će nekoga obradovati jeftinim poklončićima iz kineskog dućana?

Umor, umor je bilo sve što je osjećala pred ove blagdane. Nikakvi božićni zvončići i praporci nisu joj mogli odagnati taj osjećaj. A i ta Nova godina. Vatrometi i šampanjac u ponoć, to je tako dosadno. Prevaziđeno. Čemu se ti ljudi raduju? Još jednoj godini u kojoj će se međusobno mrziti? Da joj je pobjeći na pusti otok…Negdje tamo gdje neće biti ljudi. Ovaj svijet bi bio tako divno mjesto da nije ljudi. Nije ih više mogla slušati. Oni i njihove tradicije. Jedina tradicija koja je na ovim prostorima opstajala, bila je tradicija mržnje. Cijelu ovu prokletu godinu gledala je i slušala ove sada tako blagdanski raznježene spodobe, kako se časte nimalo plemenitim epitetima. Crveni i crni, pravednici i griješnici, partizani i ustaše, komunjare i novopečene demokrate, jugonostalgičari, seljačine i intelektualci, lopovi i poštenjačine, domoljubi i rodoljubi…Umorna, umorna.

Stvor od četiri godine s božićnim poklonom

Smiješni su ljudi. Pola zemlje gladuje, a oni kite božićne jelke. Čak i oni za koje je sasvim sigurno znala da nemaju takoreći čemu se radovati. Pa te njihove raznježene face. Te suze u očima kada im netko uruči nekakav celofanski zamotuljčić. Glumci!
Bila je, uostalom, svjedok, više puta, kako se uvjereni ateisti raznježeno tope nad nekom čestitkom ispisanom nespretnom dječjom ručicom. Kako prozirno! Manipulacija, obična manipulacija djecom. Ta zar nije još prošle godine svojim očima vidjela uvjerenu staru komunjaru kako briše suze, drhtavim rukama razmotavajući poklon kojeg joj je uručila njena četverogodišnja unučica za Božić. Kako patetično! Cijelu godinu svađala se ta stara komunjara sa svojim sinom i snahom zbog različitih političkih uvjerenja, zbog Bleiburga i Jasenovca, zbog Tita i Tuđmana, zbog HDZ-a i SDP-a, a onda se raspekmezi kad joj neki stvor od četiri godine uruči božićni poklon? I što, sad se to kao naziva “božićnom čarolijom”? Yeah, right. Samo dobro izvježbana pristojnost je to, i ništa više. Prije bi si dala odsjeći obje ruke nego bi dopustila da joj u očima zaiskre nekakve božićne suze radosnice.

Sve te tmurne misli plesale su svoj cinični ples po njenoj glavi, dok je, stiščući pod rukom svoju novu, tek objavljenu knjigu, nekoliko dana prije Božića, hrlila prema stanu svog brata.
Ulice su bile, naravno, tradicionalno urešene, a božićne zvjezdice sa tuđih prozora svjetlucale su joj u facu kao da joj se rugaju.

Pa nije ona Harry Potter

Brat je imao troje djece, ona nije imala para za poklone, a nije joj bilo previše ni stalo. Bar će izbjeći one zamotuljke, celofan i lažna oduševljenja. Srećom, koliko je znala, ni oni baš nemaju para za poklone, dakle, to je ono kako ona zamišlja jedan pristojni, podnošljivi Božić. Bez razmjenjivanja glupih poklona, bez glupih podcikivanja i bez glupih suza. OK, ona donosi svoju knjigu, ali to bi ionako napravila i bez Božića. Red je, nekako. Mada je znala da ta njena knjiga neće nikoga od njih baciti u zanos. Njen brat ne čita ničije knjige, pa neće vjerojatno čitati ni njenu. Njegova žena je sve njene priče iz knjige već odavno pročitala, dvoje starije djece nisu kod kuće, a i da jesu, pubertetlije ne čitaju takvu literaturu, pa nije ona Harry Potter. Najmlađe dijete, dječak Noa, ne zna čitati, i, kad malo bolje razmisli, uopće i ne zna zašto im nosi tu svoju knjigu. Al’ eto, nek’ im stoji na polici. Nek’ skuplja prašinu, k’o usisivač.

Ušla je u njihov stan, a nasred dnevnog boravka šepurilo se sjajno božićno drvce. Nije valjda da i oni vjeruju, nije valjda da i oni tragaju za božićnom čarolijom? A onda se sjeti; pa da, imaju troje djece, djeci treba priuštiti bajke. Šteta što dio njihovog potencijala vjerovanja u bajke ne može preći i na mene, razmišljala je turobno.

Malo treperenja srca je dopušteno

Dječak Noa skočio je na noge čim ju je ugledao.

“Tetooooo!” Objesio joj se oko vrata, a njoj je srce zatreperilo kao i svaki put, od tog njegovog zagrljaja. No, dobro. Malo treperenje srca je dopušteno. Neće se primijetiti. A onda je ugledao knjigu u njenoj ruci.

“Donila si nam božićni poklon!”

O bože, ne. Možda ja ipak trebala putem kupiti nekakav plastični autić, neku od onih jeftinih igračkica kakve se mogu naći u svakoj trafici. Kako će samo Noa biti razočaran kad shvati da božićni poklon nije božićni poklon, nego nekakva …knjiga! Čak i da zna čitati, bio bi razočaran.

“Noa…ovo nije…ja sam…to je…”- zamuckivala je, s malom nelagodom.

Nije joj dopustio da završi, zgrabio je knjigu, istrgao je iz njene ruke i otrčao na drugi kraj dnevne sobe. Sjeo je na nekakvu malu stoličicu i rastvorio knjigu na koljenima. Knedla nelagode u njenom grlu rasla je poput snježne grude zakotrljane niz brijeg. Prokletstvo, možda je ipak trebala kupiti putem onu nekakvu jeftinu…

“Teto!!! Ajme, koliko slova! Kako ti je lipa knjiga! Fala ti šta si nan je poklonila! Fala ti!”

Dva vrela čiste dobrote

Zabezeknuto je zurila u malog razveseljenog stvora.

“Čekaj, sad ću i ja tebi nešto poklonit’!”

Počeo je jurcati po kući, zavlačiti se u sve kutove, obišao je cijelu dnevnu sobu, odskakutao do kuhinje, spavaće sobe, hodnika i ostave, bjesomučno tražeći nešto što bi moglo u tom trenu postati božićni poklon za njegovu tetu.

A onda se ukipio svečano ispred nje, skrivajući nešto iza leđa.

“Evo!”

U njegovoj ispruženoj ruci, ugledala je – paketić papirnatih maramica. To je, naime, bila jedina stvar, jedini objekt kojeg je uspio pronaći u kući a koji je izgledao – zapakirano.
Treptala je zbunjeno, a ona gruda u njenom grlu rastopila se kao snijeg pod prvim zrakama proljetnog sunca. U nju su gledala dva sjajna, radosna oka, dva vrela čiste dobrote, iščekujući reakciju.
Raširila je ruke. Dok ju je njena petogodišnja božićna čarolija mekim, toplim ručicama snažno stiskala uz sebe, posramljeno je onim poklonom brisala suze.

Nikada u svom životu nije dobila prigodniji božićni poklon. Božićna čarolija ju je zaskočila potpuno nepripremljenu, raznježila je besramno, do te mjere da nije uopće uspijevala razumjeti što joj se u stvari dogodilo. Što je, u biti, sasvim u redu. Da se može razumjeti, ne bi se, jel’te, čarolijom ni zvala.

Danas.net.hr

Autor 24.12.2011. u 22:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija