Božica Jelušić: Dostojan protivnik

Božica Jelušić
Autor 22.2.2016. u 15:09

Božica Jelušić: Dostojan protivnik

Porazili su nas demagogijom, dosadom, hvalisavom ignorancijom i “zakonom velikih brojeva”, koji je, kao što je poznato, čovječanstvu donio mnoge tragične povijesne trenutke i situacije.

Potaknuo me jedan današnji Volgin status, koji veli kako neki nisu vrijedni niti da uđu u rugalicu. To je potpuno točno i istodobno žalosno. Držim da imam “polemičarski živac” , te čitajući novine ili slušajući / gledajući vijesti, često se zateknem kako odgovaram nevidljivom protivniku. Uglavnom aforizmom, doskočicom, jezičnim kalamburom, satirom. Međutim, ne zapišem to uvijek, ostajući tek u domeni solilokvija. Naime, to je najsloženija uporaba jezika, uz rizik da ostanemo neshvaćeni, budući da većina ljudi ne poznaje dubinske slojeve značenja, izvan konverzacije razine. Upadamo, stoga, u zamku doslovnosti, pa automatski u prijepor, svađu, mučna objašnjavanja i “prišivanja” svakojakih pogrdnih zakrpa iz ideološke krojačnice.

Dakle, čovjek treba prvo izabrati subjekt svojega bavljenja, pa ako pusti “žalac”, neka to ne bude u debelo, neosjetljivo meso jednoga nosoroga, već da je neko podražljivije biće u pitanju, sposobno odgovoriti, vratiti lopticu, “poklopiti” nas uvjerljivim argumentom. Umjesto toga, ovdje nastupaju njihovi otužni branitelji “po dužnosti” s vazda istom, izlizanom argumentacijom, koja budi zamor i dosadu. Dakako, “najzgodniji” su oni s margine, koji vama osobno objašnjavaju vaše misli, kako ste zapravo htjeli reći “TO I TO”, a ne ono što piše. Kao, “đilitnut’ se, ne pogodit cilja”, a promašeno je samo mjesto u njihovoj glavi, zbog nedostatka inteligencije.

Sjećam se kako sam se po izboru naše Prvosjedeće KGK vrlo brzo “odkolindala” i prestala komentirati, budući da je sve postalo tako providno, celofanski bijedno upakirano: narcizam, nekompetencija, cendravo-patetična retorika, popabirčene ideje, loši PR savjetnici i katastrofalni pisci govora. Što se tu imalo dodati, s kim polemizirati i uopće o čemu? Sada sam na pragu da isto učinim s notornim Hasom zvanim Ministar, čovjekom bez biografije, čija je osionost ravna osjećaju grandomanije, koji u javnosti uporno podgrijavaju njegovi adoranti, uglavnom mutnih i neodredivih intelektualnih profila. Čitam danas kako jedan od njih, D. D. u “Večernjaku” mrcvari i fašira temu fašizma, relativizirajući do beskraja u korist narečenoga izabranika.

Ali sve je to uzalud, naravno. Jedini osjećaj koji u meni pobuđuju jest zamor, razočaranje što ne mogu naići na dostojna oponenta, da se i sama potrudim, da osvježim svoja polemička znanja, da ponovo posegnem za Rougemontom i njegovim djelom UDIO ĐAVOLA, gdje leže mnogi odgovori na aktualne teme a ima toga i u Barnesovoj FLAUBERTOVOJ PAPIGI, pak u ORWELLU i kojekuda. Samo čemu se truditi, kad je ta bitka već izgubljena? Porazili su nas demagogijom, dosadom, hvalisavom ignorancijom i “zakonom velikih brojeva”, koji je, kao što je poznato, čovječanstvu donio mnoge tragične povijesne trenutke i situacije.

Većina maršira utrtim putevima i urla jednoglasno i osjeća “jednokrvno” (za što im je, prema Einsteinu, dovoljna i leđna moždina, ostalo ne treba), većina je uvijek u pravu i znade što joj je činiti, ako netko pjeva po svojim notama. Ona lucidna manjina, koja je uvijek govorila i dizala glas, bilo u ime istine ili “svete ludosti” čini mi se da posve iščezava sa scene, prekrivena mediokritetskom prašinom i naružena njihovim ispljuvcima.

Baš kao što bi u jedoj davnoj parafrazi rekao Vito Marković: “Drumovi će poželjet’ ludaka, al’ ludaka više biti neće!”.

GPV

Božica Jelušić
Autor 22.2.2016. u 15:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija