Božica Jelušić: O idejama i kretanju (Ili o konju i pužu)

Povezani članci

• Zadnja linija obrane Franje Tuđmana
• VIKTOR IVANČIĆ: MIRIS KRVI
• JOSIP BROZ I PABLO PICASSO
• Zlatko Jelisavac: Kad lišće pada
• Jerko Lijanović je budžetski novac predviđen za hitne i neplanirane troškove dijelio članovima Narodne stranke Radom za boljitak
• Fabrika sira

Foto: Gregor Winter

Usredotočimo se, drugovi, krenimo.

Piše: Božica Jelušić

Govori Thoreau kako je “Čovjek s jednom idejom kao kvočka s jednim piletom”, no već dugo mislim kako ni to nije loše, koliko je loša bezidejnost, raspršenost ili ono torpidno trajanje, poput ribe u akvariju, kad si samo zalijepljen za tanku pregradu od stakla i preko nje motriš u mutnu sliku stvarnosti. Većina ljudi, nažalost, samo dotrajava, troši zrak, čeka neku prigodu koju će drugi osmisliti i prirediti za njih, da bi se pokrenuli u nekom smjeru.

I upravo tu je poanta: usredotočenost je najbitniji dio našega djelovanja u svijetu. Moći se usmjeriti na jedan cilj, na zamisao koju valja razviti i dovršiti, znači već pola uspjeha. Biti U SREDIŠTU stvari i imati pregled sve do obodnice. Umjesto frekventnih glagola “trebalo bi” i “moglo bi se”, krenuti u aktivističkom pravcu: “učinit ću”, “ustrajat ću na…”. Voditi, kao prvo, smislene razgovore, biti jezgrovit, točan i jasan. Približiti drugima svoju viziju stvari, užgati suradničku iskru. Pogoditi njihove potrebe, pomoći u pravom času, dati vjetar u leđa. Naučiti slušati ali i usmjeravati misli u učinkovite obrasce govora.

Važno je prepoznati one koji su potencijalne “lokomotive” i mogu vući mnoge vagončiće, i ponajprije, mogu sebi i drugima osigurati jedino nepotrošivo gorivo- entuzijazam, polet, snagu koja ljude vodi u njihove male i velike pothvate. I oni, također, moraju imati odredišta, stanice do kojih namjeravaju dospjeti, jasne i ostvarive ciljeve. S njima je zaista dobro putovati. No, ako nesklad počinje već u rečenicama, na razini opipavanja terena, kupovine vozne karte, pravca vožnje, valja pošteno zahvaliti i otići, ne sklapajući čak ni privremene saveze. Jer kao što reče moja iskusna prijateljica “Kad znaš što hoćeš, makar bio i puž, krećeš se u tom pravcu i dosižeš cilj. Uzalud je trkaćem konju oblijetati u krugu oko sebe”.

Usredotočimo se, drugovi, krenimo. Odlučujem se makar za puža.

B. J.