Božica Jelušić: PANSION IRKUTSK

Božica Jelušić
Autor 1.4.2016. u 17:23

Božica Jelušić: PANSION IRKUTSK

Narod ima svoje ideologe, svoj problematični ukus, svojatanja i prisvajanja tuđih mitova i tuđih zemljopisnih prostora, zbog kakvih se dade “narašpati” na neprestanu “borbu” protiv nekoga i nečega (uglavnom neistomišljenika) u rasponu od ulične makljaže do krvavih ratova. Narod se homogenizira kao mlijeko, podržava represivne mjere prema manjinama, prezire avangardu, nerado izražava vlastito mišljenje, glasa za nakaradne zakone o zaštiti obitelji, amnestira domovinske lopove, trpi crkvene namete, sluša sakristanska naklapanja umjesto političkih zahvata, obožava dijasporu i hibernirano vrijeme u kome ona živi, nema nikakvu viziju učinkovitog obrazovanja, te se samo u jednoj stvari može u startu složiti: teško mu pada prijelaz u građansko, sekularno, slobodnomisleće i najteže od svega pomisao da bi se morao priviknuti na “ljepotu razlike”.

Bila sam ovih dana objavila dva stiha Pere Zubca u kojima “irkutska zima veje po ljubavima”. Neobično mi se sviđa ta metafora, jer vizualiziram i doživljavam stvarni, zemljopisni Irkutsk, o kojemu relativno malo ljudi znade osnovne činjenice. Dakle, grad se nalazi na stjecištu rijeka Angare i Irkut, na prijelazu iz ravničarskog kraja u gustu tajgu istočnog Sibira. Okružen je vodom, u njemu je hladno cijele godine, smješten je na pola puta rute kojom vozi Transibirska željeznica. Osnovan je 1686. godine, zahvaljujući zlatu i krznu. Početkom 19. st. došao je na glas zbog ljepote i intelektualne atmosfere, priskrbivši si pridjevak “Sibirski Pariz”. Naime, ovamo su se nakon pobune dekabrista protiv cara Nikolaja I. nastanili mnogobrojni protjerani umjetnici, vojni časnici i aristokrati.

Taj stari, mahom drveni grad, izgorio je u požaru 1879. Ipak, zbog svoje krajobrazne i arhitektonske slave, izgrađen je ponovo, te se njegova “legenda” širila do 19. st. Bio je poprištem sukoba za vrijeme Revolucije. Nasilna industrijalizacija i soc-realistička izgradnja donekle su uništile njegov šarm, no i danas je važan po spomenicima poput Katedrale Bogojavljenja (18. st.), neogotičke poljske katedrale, Crkve Kazanski, Operne kuće, te čudesnih rezbarija i ukrasa na bivšim dekabrističkim kućama. Ruska akademija znanosti ovdje ima 9 glavnih istraživačkih instituta.

Zašto vas zasipam bedekerskim informacijama o gradu koji vjerojatno nećete posjetiti? Jednostavno stoga, što slutim da bi hrvatska inteligencija, osobito ona liberalna, proeuropska, kozmopolitska, uskoro mogla potražiti svoj PANSION IRKUTSK, usrdno se nadajući da u njemu ipak neće biti tako nepodnošljivo hladno. Ipak smo mi jedna mediteranska zemlja, srećom, i pomalo Mittel-europska, pa postoje i neke blaže destinacije. Zaista mislim da gubimo bitku s predrasudama, revizionizmom i revanšizmom, s mračnjaštvom i općom zatupljenošću, koje se šire poput opasnog požara.

Čak ni sada, na pragu 21. stoljeća u javnim obraćanjima nismo GRAĐANI, mi smo neprestance NAROD, za koji se netko “bori”, “zastupa”, “izražava naše težnje”, “osluškuje naše bilo i biće”, te biva izabran i ustoličen “voljom naroda”. Odmah potom, taj narod biva izdan i prevaren, zaglupljivan i manipuliran, budući da je i ovako sakupljen pod maglovitom pretpostavkom “jednokrvnosti”, pa religije, većinske kvote ili zajedničke prošlosti. No, umjesto da se buni, narod kopa i ruje po prošlosti, nosi oči na leđima, dok građani pokušavaju gledati naprijed, ne vukući za sobom svoje kumire, već prepoznajući zajednički cilj boljega života i slobodnijega disanja.

Narod ima svoje ideologe, svoj problematični ukus, svojatanja i prisvajanja tuđih mitova i tuđih zemljopisnih prostora, zbog kakvih se dade “narašpati” na neprestanu “borbu” protiv nekoga i nečega (uglavnom neistomišljenika) u rasponu od ulične makljaže do krvavih ratova. Narod se homogenizira kao mlijeko, podržava represivne mjere prema manjinama, prezire avangardu, nerado izražava vlastito mišljenje, glasa za nakaradne zakone o zaštiti obitelji, amnestira domovinske lopove, trpi crkvene namete, sluša sakristanska naklapanja umjesto političkih zahvata, obožava dijasporu i hibernirano vrijeme u kome ona živi, nema nikakvu viziju učinkovitog obrazovanja, te se samo u jednoj stvari može u startu složiti: teško mu pada prijelaz u građansko, sekularno, slobodnomisleće i najteže od svega pomisao da bi se morao priviknuti na “ljepotu razlike”.

I eto, zlu ne trebalo, da mi ipak potražimo taj Irkutsk, pa još s ovo nešto snage, stvorimo tamo uvjete za život, ostavljajući ovo što imamo brojnijima i prodornijima. Dok mi razmišljamo i oklijevamo, oni djeluju. Popriličan su kaos i poharu do danas napravili, a o onome što slijedi, možda će u blizanačkom Irkutsku jednoga dana pisati – oni koji prežive.

1. travnja 2016.
Flora Green

Božica Jelušić
Autor 1.4.2016. u 17:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija