Božica Jelušić: PROVIZORIJ

Izdvajamo

• Onaj užasni čas, kad svi privizoriji padnu, a količina užasa nadraste čovjekovu iskonsku težnju za postojanjem. A koje je pak, kažu neke knjige, bilo i autentično, nefingirano, iskreno, izloženo boli i neuspjehu, ali i vrhunskoj radosti, kako tvrde stare i pljesnive knjige, koje nitko ne čita.

Povezani članci

• Otvoren 8. FALIŠ: ‘Ako se Druga dalmatinska nije bojala nacista i tifusa, ne vidim razloga da se bojimo virusa’
• Tri generala i solidarnost u zločinu
• Basara: Skeptik Toma
• Emir Suljagić: Šta je nama Herceg-Bosna?
• Kuda ide družina Kosovara?
• ESAD BAJTAL: PITANJE MIRA I POMIRENJA IDE PREKO SAMOKRITIKE, A NE PREKO KRITIKE

Božica Jelušić – foto: Javorka Pangerčić

I nigdje nema novoga Diogena da upali lampaš i potraži autentičnog, nezaklonjenog čovjeka, kojemu “ništa ljudsko nije strano”, niti bi trebalo biti

Gledam tu jedan provizorij za lijepe i blistave zube, otprilike takve kakve ima naša Prvosjedeća i onaj čudni pastir-panker Vaso B. Zanimljivo je, zapravo, koliko su ljudi skloni provizorijima te s koliko upornosti izgrađuju te neke “prikazbe” koje bliješte pred očima javnosti, a zapravo prikrivaju trulež, naherenost i pokoji krater, kojemu nema spasa. Recimo, ti obiteljski i prijateljski odnosi, te društvene scene, pune “neprincipijelnih koalicija” i začudnih formacija, kao stvorenih za zbunjivanje neutralne javnosti. Recimo, sva ta GLAMUROZNA prodaja zabave, razonode i bajkovitoga života iz sapunica. Recimo, ta kvazikultura, kobajagi glazba i to kao neko kaopisanje, da se izgradi ime i postigne GLORIA MUNDI.

U dobro izgrađenim provizorijima, sve je to monolitno, homogeno, dobro kalibrirano, usklađeno i vrijedno zavisti. Ljudi su uspješni, obitelji cvatu, odnosi se ne kvare, cvijeće na balkonima lijepo je kao plastično, jela ne zagorijevaju, bolesti ne postoje, dobre veze funkcioniraju, djeca su poslušna i zahvalna, bračna vjernost ultimativna, načelo solidarnosti neokrnjeno. Osmijesi se broje na stotine, mirisi dezinfektora i dezodorana prožimaju zrak, sreća je opipljiva u zraku, a nevolje su mačji kašalj, koji brzo prođe. Nezamislivo je da u pozadini postoji “obiteljski idiot”, da netko dnevno tone u more tuge, da se dugovi gomilaju, da dan ne prođe bez bore a noć bez noćne more. Da su prijezir i mržnja doručak i večera, da ropstva traju na bazi dnevne navike, da čovjek mjerka nevidljivo uže kao Cvetajeva u Jelabugi i da je sve to prevara, laž i klimava konstrukcija za društvene mreže i naivno susjedstvo, koje nema kompjutor.

Provizorij u utilitarnim prijateljstvima, u “rodijačkim” skupinama, provizorij u nomenklaturama, u dogovornim brakovima i alijansama, bolje da se i ne spominje. Cvjetanje malograđanštine, poput rese na zamuljenu jezeru, u dobrom je dijelu zasluga navike na provizorije. Glupo načelo QUATSCH und TRATSCH apsolutno je dominantno. Zamjeranje, mjerkanje “urokljivim okom”, kopanje po privatnosti, traženje mana, redovne su aktivnosti “maloga čovjeka”, koji će se uskopistiti i pozivati na svoja “sveta prava”, čim mu staneš na žulj ili malo rasklimaš proviztorij. Svatko svakom smeta i svi su svima “naporni” i “dosadni”, usprkos inflaciji osmijeha i jecavih poruka u komentarima statusa i fotografija iz obiteljskih i društvenih albuma. I nigdje nema novoga Diogena da upali lampaš i potraži autentičnog, nezaklonjenog čovjeka, kojemu “ništa ljudsko nije strano”, niti bi trebalo biti!.

Društvo je definitivno bolesno. Rovito, potkopano, puno opakih virusa, egzibicionizma, egomanije, laganja po navici i automatizmu. Dodvoravanje, iskorištavanje, samopromičba, oportunizam, demagogija, manipulacija i ohlokracija spadaju u novih SEPTEM ARTES LIBERALES. Ulazeći u društveni život, pojedinac ih mora savladati. U protivnom, stoji na rubu hegelijanskog ponora, odmjerava dubinu i očekuje svoj trenutak. Onaj užasni čas, kad svi privizoriji padnu, a količina užasa nadraste čovjekovu iskonsku težnju za postojanjem. A koje je pak, kažu neke knjige, bilo i autentično, nefingirano, iskreno, izloženo boli i neuspjehu, ali i vrhunskoj radosti, kako tvrde stare i pljesnive knjige, koje nitko ne čita.