Božica Jelušić: Tražio me neki naslov, al’ me nije našao

Božica Jelušić
Autor 4.5.2021. u 18:29

Božica Jelušić: Tražio me neki naslov, al’ me nije našao

Foto: Nikola Šolić /Andreja Dugina, Dvor Barnagor, 2021.

Što se mene tiče, sva moja stvaralačka filozofija je jednostavna: PIŠEM STALNO, NAJBOLJE ŠTO UMIJEM, ne spuštajući kriterije ni drugima ni sebi. Ne prođe dan da na bilo koji način nisam “u književnosti”, radeći ono što veli Brodski: “Piščev cilj treba biti izražavanje pogleda na svijet pomoću jezika”.

U svojoj polustoljetnoj literarnoj karijeri i nazočnosti na književnoj sceni, doživjela sam nevjerojatne promjene i preokrete. Od otvorenog prostora u desetak književnih časopisa u “regionu” (Odjek, Polja, Književna reč, Mogućnosti, Razgled, Republika, Nova Istra, Kolo, itd.) do festivala gdje smo nastupali i za stolom sjedili s herderovcima i nobelovcima (u mom slučaju: Stanescu, Guillevic, Montale) do pojave u 40 antologija na hrvatskom i stranim jezicima, i konačno, do naše blijede i otrcane, ostrašćene i ništavne “književne stvarnosti”.

U kojoj su se, odmah da kažem, patološki oblici trača, korteširanja, naguravanja i nagulavanja razvili do krajnjih granica, pa ništa više nije u poretku, ne postoji hijerarhija, kriteriji, postupnost ni proceduralnost. Arivizam, nasrtanje, udruživanje u klanove (što je oduvijek bila oznaka kilavih talenata), legalne su i legitimne pojave, na koje gotovo nitko ne reagira. To je naše “normalno”, “novo normalno”, kovidursko normalno i čini mi se-to je jedina duhovna, kreativna i intelektualna perspektiva koja nas očekuje.

Kititi se tuđim perjem, nemoralno i nenormalno iskorištavati nečije zalihe i domete, kršiti dogovore i obećanja, zauzimati poze, beamterski se nametati i iživljavati nad kreativnim ljudima, postaje “modus operandi” cehovskih udruga, koji se potom prenosi na medije i cijelu pozadinsku ekipu, zaduženu za praćenje i promoviranje kulturnih vrijednosti. Mi nemamo kulturne politike, nemamo autoriteta koji bi se za pisce založili, naša su stogodišnja Društva danas “građanske udruge” poput ribiča i vezilja, nemamo ljestvicu na koju bi se ljudi oslonili i zamalo-nećemo imati niti čitatelja, niti oduševljenih ljubitelja riječi, od kojih svaka književnost živi i preživljava. Prosječnost caruje, velika imena rijetka su kao “čudnovati kljunaši”, počasti se dijele ispod stola, a barnumska reklama često prekriva oskudnu pismenost i bastardno “literariziranje” novinarske građe i žanrovske makulature.

Stoga apstiniram od aktualnih polemika, ne opredjeljujem se, ne rabim takav naprasiti i nasilnički vokabular, ne zastupam nikoga u “zaraćenim stranama” niti dajem svoju auru da je buše otrovnim invektivama i frustriranim provincijalnim blaćenjima na ono što sam u svojih 60 knjiga zapisala i s publikom podijelila. Odavno znam da i najgenijalniji čovjek bez podrške i ekipe dobromislećih ljudi, ne može ostvariti ni jedan podvig niti zaokružiti ikakav ozbiljniji projekt. Imam ljude kojima vjerujem, koji me prate, pune oduševljenjem, daju znakove na putu, upućuju me prema kotama na kulturnoj mapi kamo valja dospjeti i urezati ime. Trudim se vratiti to povjerenje, osigurati im ESTETSKI DOŽIVLJAJ, podijeliti s njima svoj literarni kruh, da bih nahranila elementarnu ljudsku potrebu za ljepotom, poukom, poistovjećivanjem i prepoznavanjem u živoj riječi.

Ne čitam ništa jurišničko na ovoj mreži. Razočarano konstatiram da ljudi malo recentnih stvari objavljuju na profilima: vidim trivijalije umjesto pjesama, proze, satire, refleksija o stvarnosti. Čini se da je taj prostor definitivno prepušten amaterima željnim afirmacije, koji su čvrsto prihvatili dobačenu rukavicu. Ili su se ljudi zamorili, pa u literaturu ne vjeruju, samo što se to boje glasno izreći. Što se mene tiče, sva moja stvaralačka filozofija je jednostavna: PIŠEM STALNO, NAJBOLJE ŠTO UMIJEM, ne spuštajući kriterije ni drugima ni sebi. Ne prođe dan da na bilo koji način nisam “u književnosti”, radeći ono što veli Brodski: “Piščev cilj treba biti izražavanje pogleda na svijet pomoću jezika”.

Neizmjerno mi je drago što popriličan broj mojih čitatelja gleda u istom smjeru sa mnom, dodajući tome svoje osobne impresije i opažaje.

I to je moja jedina prava, očekivana nagrada.

Božica Jelušić
Autor 4.5.2021. u 18:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija